Ovih je dana s emitiranjem započela humoristična serija Mrkomir prvi čiju režiju potpisju Snježana Tribuson, Igor Šeregi i Aldo Tardozzi. Serija koja je već s prvim nastavkom osvojila simpatije publike ima još 12 nastavaka, a svi nastavci govore o knezu Mrkomiru, uz kojega se vežu epiteti poput pohlepan, korumpiran, licemjeran. Autori naglašavaju da se radnja događa u osamsto pedesetoj godini, ali da usporedba s današnjim vremenom nije slučajna! Kako nastaju serije, filmovi i kako izgleda rad na istima saznali smo od redatelja Alda Tardozzija koji nakon završenog snimanja Mrkomira prvog upravo počinje snimati novi horor film Štriguni.
Kako odabireš temu za film/seriju koju ćeš snimati?
Na serijama se ponašam kao kuhar. Obično je ideja došla od nekog drugog. Postoji mnogo zainteresiranih strana – producenti, urednici TV kuća, ciljana publika… Teško je postići autorstvo, u strogom smislu te riječi. Jednostavno treba skuhati jelo od sastojaka koji se nude. Katkad se to jelo poklopi s mojim ukusom, a katkad i ne. To ne znači da je ono manje vrijedno. Zamislite da dođete u restoran, naručite bečki odrezak, a konobar vam kaže „znate, kuhar vam to ne jede“. Biste li ostali u takvom restoranu?
S filmovima je druga priča. Inspiracija se pojavi na neočekivanim mjestima. Katkad ne znate je li to uopće ideja za film. To može biti šaljiva rečenica koju čujete u razgovoru, čudni podatak na koji nabasate na internetu, stravična slika koju vidite u muzeju, opaki čovjek kojeg sretnete u tramvaju… Na pravu ideju se ubrzo počnu „lijepiti“ druge zamisli koje postupno formiraju neku neartikuliranu gomilu. Kad odlučite uvesti malo reda u jednu takvu zavrzlamu, shvatite da ste počeli raditi na scenariju, a da to niste ni znali.
Zašto si odlučio studirati režiju?
Znao sam da želim biti redatelj otkad sam vidio film Otimači izgubljenog kovčega. Imao sam 7 ili 8 godina. U međuvremenu sam zaboravio kako je to točno utjecalo na mene, ali me nikad nije pustilo.
Po čemu pamtiš studentske dane?
Po dilemi – treba li ostati u Hrvatskoj snimati filmove ili otići negdje van? Na svu sreću, pri završetku studija otišao sam na kratku studentsku ekskurziju u Hollywood koju je vodio profesor Branko Ivanda. Tamo smo posjetili neka snimanja i uvjerio sam se na svoje oči kako ta ogromna mašinerija funkcionira. Los Angeles je grad kojem je filmska proizvodnja temelj industrije. Ima nekoliko puta više stanovnika od cijele Hrvatske i svi se na neki način žele baviti filmom. Osjećao sam se izgubljen kao kap vode u moru. Nakon toga sam se spokojan vratio kući uvjeren da nije tu tako loše i da ću lakše doći do prilike da radim što volim.
Kakve filmove voliš?
Komunikativne. Prošao sam kroz razne faze zaljubljenosti u film, ali sam shvatio da ću se uvijek vraćati na onakve kakve sam zavolio kao dijete ili u ranoj mladosti. To znači da ili nisam intelektualno mnogo napredovao kroz život ili da u filmu više volim emotivnu interakciju od filozofske analize. Filmovi su mi više kao glazba koju slušam nego kao knjiga koju čitam. Katkad se dogodi da se to dvoje ujedini, ali ako treba birati ekstreme, radije ću pogledati iskrenu akcijsku budalaštinu nego neki premozgani festivalski smor.
Koje filmove bi svi trebali pogledati?
Sviđaju mi se AI tražilice na VOD platformama. Predložio bih svakome da krene od nekog filma koji stvarno voli pa da onda riskira s izborima koji mu se nude. Naletit ćete na mnoge nepredvidive filmove od kojih će vam neki postati novi favoriti. Evo nekoliko prijedloga, ujedno po meni neizostavnih filmova, za početak skrolanja prema žanrovima: horor – Anđelovo srce, komedija – Žalac, krimi – Privedite osumnjičene, SF – Blade runner, ratni – Lovac na jelene, fantasy – Panov labirint, drama – Lomeći valove…
Što sada pripremaš?
Početkom sljedeće godine trebao bih početi snimati horor Štriguni, nastao inspiriran istarskim narodnim pričama. Lokacija snimanja će biti Motovun, a projekt je podržan od HAVC-a, HRT-a, bosanskohercegovačkoga filmskog fonda, a u pregovorima smo s još nekim koproducentima iz Europe. Film će producirati za Oscara nominirani Jasmila Žbanić i Damir Ibrahimović s kojima već nekoliko godina pripremam ovaj projekt.
Za televiziju razvijam ljubavno-povijesnu seriju Zlatarovo zlato prema poznatom romanu Augusta Šenoe i biografsko-fantastičnu seriju Priča iz davnine o životu slavne hrvatske spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić.
Kako izgleda tvoj radni dan kad pišeš?
Trenutačno radim na scenariju za ljubavni art film koji se zove Dvaput. Prvo se nastojim ubaciti u raspoloženje koje bih volio da gledatelji jednoga dana osjete u filmu. Pogledam neke filmove i serije koji mi služe kao uzor. U ovom slučaju su to bili Blue Valentine, Before saga, Vječni sjaj nepobjedivog uma, Priča o braku… Zatim pronađem adekvatnu glazbu koju slušam za vrijeme smišljanja scena. Sada su to Talking heads, R.E.M i David Bowie.
Vrlo je važno imati dovoljno vremena za osamu, jer pisanje scenarija se najmanje sastoji od pisanja. Puno vremena provodim sanjareći o scenama koje slijede i zamišljanju smjera kamo će me odvesti. Pri tome obično pustim tu glazbu koju sam pripremio i natačem se crnim čajem koji me drži u koncentraciji. Katkad pokušavam naglas interpretirati pojedini dijalog. Tek kad sam dovoljno siguran da sam na pravom putu, sjedam za računalo i ispišem to što sam zamislio. To se mora dogoditi relativno brzo dok mi misao ne pobjegne. Ukratko rečeno – pisanje scenarija je puno ‘blejanja u prazno’.
Što te inspirira?
Nije moj život. Kad bi se svi pisci inspirirali svojim životima, svaki film bi bio o tome kako je teško doći do novca za snimanje. Računam da će se moje vlastito životno iskustvo automatski ugraditi u bilo kakvu priču, jer je to jedino iskustvo iz kojeg netko može stvarati. Volim u likovima stvarati kombinacije ljudi koje vidim oko sebe. Napravim neke Frankensteinovske stvorove od prijatelja, poznanika i javnih osoba. Trudim se da više-manje likovi vode priču dok ne dođem do neke osnovne strukture. Nikad ne zamišljam glumce koji bi to eventualno glumili jer je to pogrešan postupak. Tako se dobivaju neki likovi iz manire već viđenih glumaca. Veći je izazov stvoriti lik kojem, naknadno, glumci dodaju još jedan sloj. Zato volim glumačke audicije. Tamo se otvore novi horizonti. Često se nakon castinga ponovno vraćam na pisanje.
Koliko se završna verzija scenarija razlikuje od prve verzije?
Kad dođem do druge ili treće verzije, odvažim se davati tekst ljudima da pročitaju. Feedback koji dobijem obično dovede do neočekivanih novih ideja i zaokreta. Pri tome je važno biti fleksibilan. Puno se piše o tome kako se ne smije odustajati od svojih početnih umjetničkih principa. Istina, ali mnogi to interpretiraju na način da grčevito brane svoju prvu verziju scenarija. Scenarij nije gotov sve dok se ne snimi, pa čak niti tada. U montaži se narativno mogu posložiti stvari na način koji nije bio ni u primislima dok se scenarij pisao. Napisani tekst je kao skela po kojoj se popnete da sagradite kuću, ali ta skela nije dio kuće. To je samo nešto što vas je pridržavalo da ne padnete. Scenarij nije temelj filma, nego nacrt za film. Neki redatelji krenu bez scenarija pa naprave izvrsne filmove. Kažem ‘krenu’ jer se u postupku stvaranja ipak rade zabilješke. Slušao sam predavanje kostimografkinje Mikea Leigha, za kojega se priča da radi bez scenarija. Ona je rekla da se krene od igre glumaca, ali da se tijekom probi pojavljuju dijalozi i scene koje njegova tajnica uredno zapisuje i po kojoj ekipa radi. Tko je onda napisao scenarij? Tajnica? Scenarij postoji zbog komunikacije sa suradnicima i zbog ljudske zaboravnosti. Uzaludno je brojati verzije scenarija.
Može li se snimiti film u Hrvatskoj, a bez HAVC-a?
Svoj dugometražni film Fleke u produkciji Kinoteke snimio sam u vrlo skromnim produkcijskim uvjetima. Uglavnom novcem iz vlastitih džepova. HAVC nam je retrogradno dao neka minimalna sredstva kad je film već bio dovršen. Na filmu je novac uvijek ‘nešto’. To ‘nešto’ je glumac, dio scenografije, određeni kostim, specijalni efekt… Možete snimiti film bez novca, ali ne možete bez tog ‘nečega’ koje nabavite od ljudi koji vam poklone svoje vrijeme, znanje, talent. Oni negdje gube novac koji su mogli zaraditi, umjesto da su se vama davali besplatno. Film bez novca je film koji rade dobronamjerni ljudi. Svakom bih preporučio da to proba, jer je iskustvo dragocjeno, ne samo kao dio umjetničkog razvoja, nego kao put prema ljudskoj zrelosti. Dok sam radio Fleke, stalno mi je bilo neugodno što, na neki način, iskorištavam te ljude i kako im sve to moram što prije uzvratiti. Ali onda shvatite da život ne funkcionira tako. Nemoguće je odužiti se za sav taj trud na adekvatan način. Preostaje vam zahvalnost koju tim ljudima uzvraćate pomalo, možda cijeli život. Taj ‘prvi film’ je nešto što su ljudi nesebično dali vama, a vi im morate vraćati u nekoj drugoj ‘valuti’. Zato nije fer da takvo stvaranje postane praksa. To napravite jednom. Kasnije u pravljenju filmova morate pronaći način da stvorite i ekonomski temelj. Moj film je ostvario umjereni festivalski uspjeh i nikakav financijski, ali mi je donio novu vjeru u ljude oko mene.
Često ideš u kazalište. Imaš li želju režirati u kazalištu?
Rodbina s očeve strane mi je iz Dubrovnika. Djetinjstvo sam provodio uz Dubrovačke ljetne igre. Obiteljski prijatelj je radio u rasvjeti pa sam imao neograničen pristup predstavama i probama. Tako sam vidio hrpu predstava koje su varirale od tradicionalnih klasičnih komedija poput Dunda Maroja ili Skupa do raskošnih stranih produkcija kao što je bio Hamlet s Danielom Dayom Lewisom i Judy Dench. S druge strane se u Zagrebu počeo održavati Eurokaz, festival novog kazališta gdje su se davale avangardne predstave, tada mladih ‘nabrijanih’ redatelja Vite Taufera i Tomaža Pandura, ali i razni eksperimentalni i kontroverzni nastupi poput španjolske grupe La fura dels baus. Ta kultura gledanja predstava, premda vrlo prisutna, uvijek mi je bila na ‘sporednom kolosijeku’. Film je bio prvi interes, toliko privlačan da kazalište nije dobivalo dovoljni prostor.
Prije nekoliko godina našao sam se u situaciji kada sam trebao planirati glumačke podjele za nekoliko TV projekata pa sam intenzivnije krenuo u kazalište da se informiram o trenutačnoj situaciji aktivnih glumaca. Nisam htio propustiti neka nova lica. Gledao sam predstave jednu za drugom i postupno sam se ‘navukao’. Odlazak u kazalište mi je posve zamijenio regularne odlaske u kino. Odjednom sam otkrio napetost kontinuiranog glumačkog izraza kojega u filmu nema jer ste svjesni da je sve već unaprijed napravljeno, smontirano i servirano. Kod predstave nikad ne možete biti sigurni hoće li se uspješno odigrati do kraja. Sad u kazalište idem u prosjeku jednom tjedno i jako bih volio nešto pridonijeti i na tom polju.
Što bi volio raditi?
Svjestan sam da će to biti novi teren za mene. Krenut ću skromno. Već sam krenuo tražiti neki pogodni tekst za adaptaciju. Htio bih da bude nešto zabavno. Mislim da je kazalište jedinstven medij upravo za zajedničko proživljavanje emocija s publikom, a smijeh je nešto po čemu možete osjetiti tu sinergiju. To ne znači da tražim komediju, ali duhovitost mora biti dio toga. Kao što na filmu ne volim larpurlartističke uratke, tako ne bih htio niti stvarati nešto na tom tragu u mediju koji slabije poznajem. Kako sam apsolutni početnik, ne očekujem da ću se uspjeti ‘prodati’ nekom afirmiranom kazalištu. Kad mi se otvori neki slobodniji period, pokušat ću okupiti glumce koji bi bili zainteresirani za takav amaterski eksperiment, a onda „kud koji, mili moji“.
Koje su ti omiljene predstave?
Uf, teško se odlučiti. Prošla godina je bila malo okljaštrena zbog dobro nam poznatih razloga, ali drago mi je da se čak i u doba najveće krize u kazalištu uvijek popunio (dozvoljeni) broj sjedala. Evo nekoliko favorita po sjećanju:
Gdje se kupuju nježnosti (HNK) – super interpretacije ženskog ansambla uz brojne instinktivno stvorene situacije; baš se izgradila neka odlična energija na toj izvedbi.
Tko se boji Virginije Wolf (Ulyses teatar) – izvrsni Rade Šerbedžija i Katarina Bistrović Darvaš. Čista emotivna napetost. Baš nešto što samo teatar može pružiti kad uspije.
Pluća (Exit) – Jadranka Đokić i Amar Bukvić su rasturili ovu jednostavnu ljubavnu priču.
Hotel Zagorje (Gavella) – neko vrijeme sam bio u kombinaciji da radim filmsku adaptaciju knjige Ivane Bodrožić pa sam bio vrlo svjestan materijala koji je Anica Tomić odlično „prevela“ u jezik scene.
Huligan (Mala scena), Bukača (Kazališna družina Emma) i Vla-Vla-Vlajland (Moruzgva) – monodrama kao posebno zahtjevna forma. Lako je u ansamblu, ali kad si sam na sceni… Matija Šakoronja, Tea Šimić i Ecija Ojdanić su se stvarno iskazali, svatko sa svojom posebnom interpretativnom snagom.
Igra uma (Boom!Teatar) – vrlo uspjela predstava u žanru, što je rijedak izbor i pravo osvježenje.
Bilo bi šteta da biljke krepaju (KunstTeatar) i Dobro je dok umiremo po redu (ZKM) – odlični intimistički tekstovi Ivora Martinića nepretenciozno i osjećajno uprizoreni.
Fleks (KunstTeratar) i Bilježnica Robija K. (Kerempuh) – otkačeno duhovite predstave koje su stvorile izvrsnu međuigru glumačkog ansambla.
Sylvia (Dani svjetskog kazališta) – genijalna kombinacija scenskih rješenja i filmskog praćenje predstave u realnom vremenu.
Ima stvarno dobrih predstava. Ne stignem ih pogledati koliko bih htio.
Mnogi tvrde da kod nas u filmovima/serijama/predstavama uvijek igraju isti glumci. Ima li istine u tome?
I u holivudskim se filmovima, gdje je izbor glumaca ogroman, opet sve svede na desetak najprestižnijih imena. To je odavno poznati fenomen da se publika lakše poistovjećuje s licima koje već poznaje. Na tome se temelji tzv. star-system. Kod nas je to također prisutno, samo u smanjenom mjerilu. Glumački posao nije „uravnilovka“ u kojoj svatko dobije svoj ravnopravni dio. To je evolucijski proces koji ovisi o trendovima, talentu, ljepoti, šarmu, ali i snalaženju u poslovnom okruženju. Katkad dramaturgiji određenoga djela odgovara da se upotrijebe nepoznati ljudi, ali je češći slučaj da se želi publiku privući poznatim imenima koja svojom karizmom i reputacijom jamče ozbiljnost i kvalitetu proizvoda.
U usporedbi sa stranim produkcijama – gdje je trenutačno naš film?
Nije tako loš kakvim ga se često prikazuje u široj javnosti, a nije niti toliko dobar koliko bi mogao biti. Imamo vrlo dobre preduvjete da stvorimo vrijedna filmska djela – dobre glumce, kvalitetne kreativne ljude na autorskim pozicijama iza kamere, međunarodno iskusne članove tehničke filmske ekipe… Strategija HAVC-a pokušava zadovoljiti razne ciljne skupine – katkad zahtjevniju festivalsku, a katkad širu populističku. Ne možemo se iščupati iz činjenice da smo mala zemlja kojoj budžet za kulturu dopušta da se godišnje proizvede tek nekolicina igranih filmova. Prosječan filmski gledatelj iz svjetske produkcije dobiva filtrirane proizvode koji predstavljaju izbor najboljih (ili najgledanijih) djela iz ogromne količine naslova. Tome se mora suprotstaviti pet-šest domaćih filmova koji, u istom omjeru, rezultiraju s možda dva dobra filma pa se dobije dojam da hrvatski film jako zaostaje. Ako promotrimo prisutnost na svjetskim festivalima, stalno imamo neke naslove na značajnim mjestima. Ta mjesta možda nisu konkurencije Cannesa, Venecije ili Berlina, ali niti neki manje razvikani festivali nisu slab uspjeh. Film nije sportska disciplina i nema „objektivnog“ kriterija po kojem bi se zaključilo je li neki film uistinu bolji od drugog. Veliku ulogu imaju lobiranje i promocija gdje vrlo zaostajemo za konkurencijom.
Kako potaknuti publiku da više gleda domaće filmove?
Ne može se nikako prisiliti čovjeka da svoje slobodno vrijeme posveti nečem što ne prihvaća. Kod gledatelja se mora stvoriti zanimanje za neku priču, temu, likove ili događaj koji film prikazuje. Velike kinematografije imaju razrađene marketinške kampanje koje usmjeravaju interes prema određenim filmovima, a da običan čovjek u većini slučajeva toga nije niti svjestan. Na primjer, veliki američki studio odluči napraviti film o dinosaurima. Prije samog filma, putem medija se pojavljuju dokumentarci o paleontološkim istraživanjima dinosaura, prodaju se igračke o dinosaurima, knjige o dinosaurima, posteri, tapete, posteljina, dinosauri, dinosauri, dinosauri… i onda, gle čuda, eto filma o dinosaurima! Izgleda kao da je film pogodio zahtjeve publike, a zapravo se radilo o vještoj manipulaciji. Manje kinematografije se ne mogu suprotstaviti takvoj mašineriji pa se bore s onim što imaju. Obično je to dobar glas o filmu koji se, opet, stječe nekom promocijom na stranim festivalima, jer „nitko nije prorok u svojoj zemlji“ pogotovo ako je ta zemlja Hrvatska gdje se povjerenje u institucije, kritiku i bilo kakav oblik izražavanja mišljenja često odbacuje. Od tuda težnja domaćih autora da „iz odbijanca“ nekog festivala dobiju pozitivne bodove kod potencijalne publike. A kad se tako nešto i dogodi, gledatelj, nenaviknut na gledanje neameričkog filma dođe pred uradak koji ne odgovara njegovim očekivanjima. Postoji li neka formula za razriješiti taj gordijski čvor, stvarno ne znam. Ograničit ću se na to da, kad mi se pruži prilika, pokušam proizvesti što bolji film. Pitanje koje uvijek ostaje je – što je to dobar film?
Naš najgledaniji film ove godine u kinima je Ljubav oko svijeta Davora Rostuhara. Jedna topla i univerzalna tema koja ljude zanima. Često se čuju prigovori da su naši filmovi tamni, depresivni, mračni… I da zato nemaju publike.
Treba definirati što to znači – depresivan film. Mnogi rado gledani filmovi imaju elemente koji bi se mogli nazvati depresivnima – Titanic prikazuje ljubavnu priču dvoje ljudi kroz tragediju u kojoj stradavaju mnogi i na kraju ih smrt rastavi, Gladijator je ep o izdanom generalu kojem ubiju obitelj, bace ga u roblje i na kraju umire… Ne treba film biti raspjevana komedija da bi privukao publiku. Film je igra uživljavanja. Publika ne promatra glavne likove, publika postaje glavni lik kroz ta dva sata koliko sjedi u kinu. Privlačnost filma će biti veća ako su likovi u koje se publika uživljava na neki način izazovni, bez obzira na to kakva ih sudbina čeka. Depresivnost, o kojoj govorimo, je u pogrešnim načinima stvaranja veze publike i glavnog lika. Nitko ne želi biti prosječan čovjek izgubljen u gomili, kakvih je mnogo likova u hrvatskom filmu. To baca ljude u depresiju. Trebamo napraviti više likova koji su iznimni, posebni i neočekivani.
Do čije kritike ti je stalo?
Rado ću saslušati svaku dobronamjernu kritiku. S naglaskom na – dobronamjernu. Naime, mnogi su sebi pripisali ulogu „onih koji će konačno reći istinu“, a zatim si dopuste razno omalovažavanje nečijeg rada. Filmovi i serije su rezultat napornog rada mnogih ljudi. Činjenica da se i na loš i na dobar film potroši jednako vremena bi nekome trebala biti signal da svi mi koji se time bavimo nismo hrpa lijenčina koji zloupotrebljavamo svoj položaj. Razlozi uspjeha ili promašenosti nekog proizvoda su složeni i uključuju čitav lanac okolnosti na koje autori mogu samo djelomično utjecati. Kad vidim da se netko trudi pristojno i bez obijesti izraziti svoje mišljenje o mojem radu, rado ga saslušam jer mi može biti smjernica za dalje. Od presudne je važnosti kad neke opaske dođu u pravo vrijeme dok se stvari još mogu poboljšati. Nažalost, živimo u društvu koje živi u naslađivanju od tuđih pogrešaka pa se često vidi nastojanje da se nekoga što više popljuje. Takva praksa ne nalijeće na otpor, već se stalno potiče u javnom prostoru. Tu mislim i na službene medije, ali i na društvene mreže, forume i sl. Vrlo je lako prepoznati kad se netko prepustio niskim strastima u kritici. Čim naletim na takve spodobe, odmah ih isključim kao irelevantne te nastavljam tražiti nekoga od koga bih mogao nešto naučiti. Takve ljude ću uvijek saslušati, bez obzira na to radilo se o kritičarima, publici, prijateljima ili kolegama s posla.
U Hrvatskoj su se ove godine snimale serije poput Dar mar i Bogu iza nogu. Trenutačno najpopularnija serija na svijetu je Squid game. Ima li šanse da se takva serija proizvede u Hrvatskoj?
Oni koji prate južnokorejsku kinematografiju dobro znaju o kakvom se iznimno specifičnom i kvalitetnom doprinosu umjetnosti radi. Serija Squid game je tek mali dio njihove ponude. Zahvaljujući planetarno pristupačnom VOD-u kao što je Netflix sada je i šire gledateljstvo došlo u dodir s tim fenomenom. To se nije dogodilo preko noći. Tako se niti u Hrvatskoj neće pojaviti jedan film ili jedna serija koja bi mogla ostvariti tako veliku naklonost međunarodne publike i kritike. Treba raditi na sustavnom stvaranju kvalitete i jedan dan rezultati neće izostati. Kojom ćemo brzinom ići ne ovisi samo o kvaliteti proizvodnje, nego i potrebama publike. Obrazovanje, kulturne navike, razvoj estetskih mjerila su parametri koji određuju potražnju. Ako smo nezadovoljni trenutačnim rezultatima, treba poraditi na svemu tome, a to ne može napraviti samo kinematografija.
Što nam je za to potrebno?
Čudo Božje! Ali ne treba biti pesimist. Stalno se spominje kako su se nekad snimali bolji filmovi i serije. Bila su drukčija vremena. Proizvodi su bili namijenjeni odraslijoj publici. Danas vlada trend mlade publike. Odlazak u kino je rezerviran za tinejdžersku populaciju. Odatle teme o superjunacima, adaptacije stripova, znanstveno-fantastični spektakli i sl. Ti filmovi formiraju ukus publike. Nisam siguran da bi netko od današnje mlađe publike na isti način „otkidao“ na kvalitetne serije poput Gruntovčana ili Našeg malog mista, bez obzira na to što su one na znatno višem stupnju od ovih današnjih. Potrebno je istraživati nove stvari i kad-tad će se spojiti ukus publike, kritike i želja autora. Problem je u tom pojmu „istraživanja“. Producentima i investitorima se diže kosa na glavi kad shvate da treba uložiti novac u nešto za što ne postoje garancije uspješnosti. Međutim, takve garancije ne postoje nikad. Zato, ako je potrebno navesti jednu stvar, koja nas može izvući iz začaranog kruga slabe gledanosti, je – hrabrost u otkrivanju novih stvari.
Čime mjeriš kvalitetu filma – nagradama, brojem publike?
Vrijednostima koje će biti aktualne dugo nakon što film ugleda svjetlost dana, tj. mrak kino dvorane. Tek nakon vremenskoga odmaka će se vidjeti kako je film ostario i je li postao trajna kvaliteta.
Koliko je pandemija utjecala na kvalitetu serija/filmova?
Dogodio se zanimljiv fenomen. Autori su za vrijeme pandemije izbjegavali prikaz epidemioloških mjera kao što su maske, cijepljenje, socijalno distanciranje, čak i ako se radi o priči smještenoj u današnje doba. Pretpostavljam da je tema pandemije toliko jaka da postoji opasnost da proguta ostale motive priče, a po svojem karakteru je poprilično depresivna. Tako sada imamo puno uradaka u nekoj „paralelnoj stvarnosti“ u kojoj pandemije nema. No dajmo malo vremena produkcijama koje su se tek nedavno pokrenule iz lockdowna pa ćemo vidjeti pravo stanje stvari.
Netflix, HBO, Amazon su vodeći servisi za gledanje serija i filmova. Izumire li odlazak u kino?
„Izumiranje“ je vrlo melodramatičan izraz. Kino neće propasti kao što nije propalo kazalište kad se pojavio radio koji nije propao kad se pojavila televizija koja nije propala kad se pojavio internet. Najnovije vijesti o pretvorbi Facebooka u neki novi Meta medij, koji će u sebi sadržavati VR i AR, će zasigurno pokrenuti nove rasprave o toj temi. Kino, možda, više neće biti primarni, najučestaliji medij za gledanje filmova, ali ne vjerujem da će propasti. Meni „ni u džep ni iz džepa“. Svejedno mi je hoću li raditi za kino, za neke VOD platforme ili za nešto treće.
Nekad su govorili da nitko neće gledati filmove na TV-u jer je ekran premali. Isto se govorilo i za gledanje filmova na mobitelima. A ipak – ljudi gledaju filmove na mobitelu. Koliko su društvene mreže postale važne za promociju filma?
Iznimno važne. Postale su dominantan način komunikacije među ljudima pa svaka promocija filma mora računati na strategiju pojavljivanja u tom mediju. Nažalost, postaje uobičajeno i gledati filmove na tim premalim ekranima gdje se, svakako, gubi opći dojam, pogotovo ako se radi o gledanju „na prekide“ u okolini koja ne dopušta krajnju posvećenost slici i zvuku. Ali i na taj način će netko zavoljeti određeni film pa će ga htjeti pogledati u boljim uvjetima – televiziji, kućnom kinu ili IMAX dvorani pa opet dobro.
Koliko ti koristiš društvene mreže? Koga pratiš?
Pripadam generaciji koja je odgojena da treba naporno raditi pa će okolina prije ili kasnije prepoznati moj rad. Društvene mreže su obrnule taj koncept – zavladala je bespoštedna samopromocija: „gle me kako sam lijep/a“, „vidi što sam kupio“, „zar mi nije sladak moj kućni ljubimac“… Ne čeka se da netko uoči vaš trud kao neutralni promatrač, nego se treba nametati. To je potpomognuto kapitalističkim kompetitivnim duhom koji zahtijeva od svakoga da bude bolji, ljepši, uspješniji i privlačniji. Ima trenutaka kad mi dođe da se isključim iz svega toga, ali, s druge strane, moram biti u tijeku s vremenom u kojem živim. Služim se poglavito Instagramom, a trudim se u objavama prikazati nešto što bi moglo biti zanimljivo i zabavno, a ne samodopadno. Pratim, uglavnom, prijatelje koje znam iz „stvarnog svijeta“. Najbolja stvar kod društvenih mreža je što mogu zadržati određeni kontakt s ljudima koji su fizički udaljeni u drugim gradovima ili državama. Tako, kad nekog sretnem u gradu nakon dugo vremena, ne moram početi razgovor s „a što si ti radio zadnjih 20 godina?“.
Autor teksta: Antonija Putić
Autor fotografija: privatni album