Učiteljica mentorica i lutkarsko-dramska pedagoginja Anita Malek dobro je poznato ime na bjelovarskoj lutkarskoj sceni gdje uspješno radi s lutkama već više od trideset godina. Talentirana lutkarica i učiteljica razredne nastave u Osnovnoj školi Nova Rača ljubav prema lutkama prenijela je na mnogobrojne generacije učenika, ali i odrasle.
Gdje ste se prvi put susreli s glumom/lutkarstvom?
Moj ulazak u svijet lutkarstva i glume dogodio se davne 1988. godine prilikom susreta s gospođom Snježanom Berak, tadašnjom voditeljicom amaterskog lutkarskog kazališta Maslačak, a današnjom višom knjižničarkom i potpredsjednicom HČD-a. U Maslačku su u to vrijeme glumili i stvarali lutkarske predstave Ružica Brestovečki, odgojiteljica u vrtiću i vrsna kreatorica i izrađivačica lutaka, Ljerka Jakovljević, Drenka Požgaj, Gordana Marčeta, sve odreda odgojiteljice te Nevenka Hrga, učiteljica i Mladen Medak Gaga, poznati i svestrani bjelovarski umjetnik. Bilo je to vrijeme neizmjernoga entuzijazma, zajedništva i ugode stvaranja i druženja s djecom. Nerijetko smo poslije odigrane predstave zasvirali i zapjevali uz Gagu. Osim lutkarskoga, bilo je tu i dramskoga rada, dakako. Snježana Berak i ja zajednički smo napisale dramsku predstavu „Cinci i Linci“ o zgodama i nezgodama dvaju klauna koji su itekako uveseljavali djecu, a moram priznati i nas odrasle.
Okušali ste se i u dramatizaciji.
Svoju prvu dramatizaciju priče „Dugonja, Trbonja i Vidonja“ mogla sam baciti u smeće. Shvatila sam da daleko bolje mogu animirati lutku. Pogreške me nikada nisu obeshrabrile, već samo potvrdile kako je lutkarstvo jedan zapanjujuće zanimljiv svijet koji tek trebam otkriti, istražiti.
Pamtite li svoju prvu lutku?
Prva lutka kojoj sam podarila život bila je ginjola, nazvala sam ju Špranjica. U tom trenutku sam poput djeteta osjetila povezanost s njom. Nosila sam ju kući, stavljala na ruku, pričala s njom, a tek potom vježbala tekst i glumila pred ogledalom. NevjeroJatno je kako se produbljuje ta povezanost između lutke i lutkara.
Ljubav prema lutkarstvu iz kazališta ste prenijeli i u školu.
Dvije godine kasnije zaposlila sam se u Osnovnoj školi Ivo Lola Ribar, danas OŠ Ivana viteza Trnskog, Nova Rača, i to u Područnoj školi Dautan. Bilo mi je posve logično osnovati i voditi lutkarsku skupinu u sklopu izvannastavnoga rada. Malo selo, malo djece u dvorazrednoj kombinaciji nije nas spriječilo da svoj rad okrunimo nastupom na državnoj smotri 1992. godine predstavom „Lako je biti Englez“. Kad smo iduće 1993. godine ponovno pozvani na državnu smotru s predstavom „Kukuruzi stari druzi“, onda shvatite da svi ti uspjesi postaju posljedica ljubavi prema lutkarstvu, ljubavi koju uspješno počinjete prenositi na djecu.
Zanimaju li djecu lutke?
U tim prvim godinama rada s djecom osluškivala sam i promatrala njihov odnos prema lutki. Svidjelo mi se kako djeca tako lako stvaraju lutkarsku igru. Staviš im u ruku granu, tikvu, češer, a oni istoga trena taj predmet ožive i spontano uđu s njim u komunikaciju. Možda je i to bio jedan od razloga zašto sam s djecom počela izrađivati štapne lutke, javajke, od uglavnom prirodnih materijala, drveta, tikve, osušenoga cvijeća…
Međutim, moje je daljnje lutkarsko usavršavanje utjecalo, dakako, i na izradu ostalih vrsta lutaka. Na višednevnoj lutkarskoj radionici koju su vodili Maja i Brane Solce iz lutkarskog kazališta Papilu iz Ankarna upoznala sam se s izradom lutaka od papira. Tako su moji lutkari počeli izrađivati lutke zijevalice i prstne lutke. Pohađajući jednodnevnu radionicu Krune Tarle, krenula sam s izradom ginjol lutki koju su moji lutkari iznimno dobro prihvatili i moram priznati da su doista vješto njome upravljali. Malu lutkarsku etidu s marionetom (lutka na koncima) koju još nazivaju kraljicom lutaka imali smo samo jednu. Izrada same lutke nije bila baš uspješna, no hrabrost pokušaja izrade je već sama po sebi bila svojevrstan uspjeh i sve nas je to zabavilo. Zanimljivo je bilo s djecom pronalaziti tehnička rješenja kako bismo postigli što bolju pokretljivost lutke. Bio je to proces pravoga istraživanja, učenja, dobroga timskog rada. U tome je velika dobrobit lutkarstva, djelovati na kognitivne sposobnosti.
U svijetu lutkarstva iznimno je cijenjeno kazalište sjena. Kazalište sjena je jedno od najstarijih u ljudskoj povijesti. I vi ste radili tu tehniku.
Rad s kazalištem sjena i izrada plošnih lutki dogodila se na Danima medijske kulture gdje sam na poziv idejne začetnice i organizatorice te manifestacije, dr. sc. Davorke Bačeković Mitrović, bivše ravnateljice II. osnovne škole, s učiteljicom Nevenkom Hrgom vodila nekoliko godina radionicu za lutkarstvo i nastajanje lutkarske predstave. Tom prilikom nastale su brojne kratke lutkarske etide: „Priča o vrganju“ (lutke tikvići), „Bio jedan strašan zmaj“ (golema lutka zijevalica), „Ophod ladarica na Ivanjdan“ (tradicijske štapne lutke), „Što ću kad ne znam što ću“ (plošne lutke), „Cirkus“ (marionete)… No, kao što sam već rekla, pojavio se tzv. izlet u kazalište sjena koje također pripada vrsti lutkarskog kazališta. Ta igra svjetla i sjene daje neku posebnu draž samoj predstavi, rekla bih magiju, iluziju. Sve to smo iskoristili u predstavi „Bjelovar – jučer, danas, sutra“. Plošne lutke koje su predstavljale Turke koji su osvajački nadirali na područje današnjega grada Bjelovara djelomično smo obojali žarkim, šarenim bojama kako bismo pojačali njihovu moć, dok smo branitelje, graničare prepustili sivilu i neuglednosti kako bismo pokazali da je moć samo jedna varka, obojana moć koja u sebi nema snagu da opstane pred nadiranjem pravde i istinske hrabrosti nerijetko skrivene iza neuglednog, skromnog vanjskog izgleda. Nadiranjem te hrabrosti pojačavala se i svjetlost, naravno.
Uz tu predstavu, igru svjetla i sjene djelomično smo koristili i u predstavi „Voda je izvor života“ kako bismo što bolje dočarali vodeni svijet.
Prilikom rada s kazalištem sjena mogla sam primijetiti da djeca kroz rad pokazuju izrazitu kreativnost prilikom izrade plošnih lutaka, zanimalo ih je i istraživanje toga gdje postaviti izvor svjetlosti s obzirom na prikaz na zaslonu ili ekranu gdje će se pojaviti lutka. Uz to je zanimljiva i igra zvukom koja prati samu predstavu te pravilan odabir zvukova ili glazbene podloge.
Kruna Tarle veliko je ime u lutkarstvu. Imali ste priliku učiti od nje?
Da, najveću potporu i želju za tzv. lutkarskim istraživanjem i ostankom u lutkarskom svijetu sigurno mi je dala Kruna Tarle. Godinu i pol sam svake druge subote odlazila u Zagreb u Centar mladih Ribnjak i educirala se, pokušavala što više i što bolje ovladati tim medijem. Upoznala sam se s humanetama, vrlo atraktivnim lutkama, sicilijankama, vrstom marioneta, različitim ručnim lutkama, izradom maske… I onda vam se u jednom trenutku učini da što više pokušavate naučiti, sve manje znate.
Je li lutkarstvo kao jedan od oblika umjetničkoga izričaja teško? U čemu je njegova ljepota, lakoća, a u čemu njegova zahtjevnost, težina?
Ljepotu lutkarstva nalazim u povezanosti više vrsta umjetnosti u jednom području. Ako ste likovnjak, volite glazbu, pokret, maštoviti ste i kreativni, domišljati, skloni istraživanju, zasigurno će vas lutkarska umjetnost privući. Osim toga korištenjem lutke u lutkarskoj predstavi možete prikazati i ono nemoguće, ono što u dramskoj predstavi nikako ne možete. Ne možete lebdjeti, letjeti, rastavljati se, sastavljati se, biti div, patuljak.
S druge strane, baviti se lutkarstvom nije lako. Tekst koji izvodite, igrokaz najprije morate prilagoditi lutkarskom uprizorenju, tu je zatim odabir vrste lutke, jer nisu sve lutke prikladne za prikaz određene dramske radnje, npr. ginjola je lutka kojom se dobro mogu prikazati neki brzi pokreti. Prilikom izrade lutke važan je odabir pravilnoga materijala, karakteristike toga materijala, tu je metaforika, metaforičko značenje materijala, zvuk koji taj materijal proizvodi i tako dalje. Uvijek moramo imati na umu da ta lutka šalje poruku gledatelju. Kao i u dramskoj predstavi, prilikom postavljanja same predstave imamo čitalačke probe, zatim vježbanje pokreta lutke, odabir glazbe, izrada scenografije. Ima tu još mnogo elemenata zbog kojih bismo lutkarstvo mogli nazvati zahtjevnim, ali u konačnici cijeli taj proces rada zaljubljenicima u lutkarstvo predstavlja izazov, a ne težinu.
Rad na lutkarskoj predstavi zapravo se čini mnogo kompleksniji nego onaj za predstave s glumcima.
Možda je upravo to razlog što godišnje ne možete napraviti puno lutkarskih predstava u trajanju od četrdesetak minuta. Lakše je raditi male lutkarske forme koje su puno jednostavnije za rad s djecom i dakako kraćega trajanja.
Nekako mi se čini da je to i forma koja Vam najviše odgovara kao umjetnici, ali i publici koja gleda Vaše predstave, kao i lutkarima koji ju izvode.
Do sada u tih mojih tridesetak i više godina rada s djecom napravila sam mnogo kratkih lutkarskih predstava kako u školskom tako i u izvanškolskom radu s djecom. Isto tako, imali smo mnogobrojne nastupe. Tako smo gledatelje upoznavali s različitim vrstama lutaka, katkad su i djeca i odrasli prilazili poslije predstave i tražili da vide lutku, željeli se s njom upoznati, vidjeti način njezine izrade, provjeriti njezinu pokretljivost.
Lutke kada ne glume – budu eksponati na lutkarskim izložbama. I tu postoji razlika među lutkama glumcima i lutkama eksponatima.
Da, u lutkarstvu nije sve u predstavama. Postoje tzv. izložbene lutke gdje pokretljivost lutke nije u fokusu. Ona je namijenjena prikazu na izložbi. Nerijetko su, dakle, moj lutkarski rad obilježile izložbe lutaka. U dogovoru s polaznicima lutkarske skupine, nastajale su vrlo neobične lutke koje smo izlagali u školi, Bjelovarskom kazalištu, sudjelovali na PIF-ovoj izložbi, u prostoru KMC-a, Narodnoj knjižnici Petar Preradović… Likovno smo se više aktivirali u vrijeme pandemije.
O nagradama baš ne volim govoriti. Nije da ih nismo dobivali, ali poneke predstave koje su se publici vrlo svidjele, opustile i nasmijale ih, nisu dobro prošle kod onih koji ocjenjuju vaš rad, a to su najčešće dramski glumci ili osobe koji su tek nekoliko puta u cijelom svojem životu imale lutku u ruci, pritom ne mislim na djetinjstvo.
Važna vam je reakcija publike?
Volim osluškivati publiku. Njihov smijeh i usredotočenost na predstavu je najveća nagrada. Uostalom, zar nije nagrada kad vam priđu kolege i čestitaju vam, nije li nagrada kad vam rad pohvali Kruna Tarle? Ili vam Goran Smoljanović kaže: „Mnogi moji kolege imaju problem s animacijom lutke, a ti to prirodno imaš u sebi.“ Upravo zato sa svojim polaznicima radim mnogo na pokretu lutke.
Evo ovu lutkarsku sezonu započieli smo s nagradom na PIF-u u sklopu dječje izložbe „Lutka, maska…“ PIF koju su osvojili polaznici „Lutkar(ića)“ s lutkama Terezijaneri. Nagrade na PIF-u me raduju jer se u Povjerenstvu za odabir najboljih lutaka nalaze lutkarski stručnjaci. Ove godine to su bili Jakov Gavran, glumac – lutkar, Neda Vuković, lutkarski tehnolog iz ZKL-a i Hrvoje Zalar – dramski glumac.
Imate li tremu prilikom nastupa?
Trema se pojavljuje možda na početku, no kako predstava ide dalje, trema nestaje. Cijelo vaše biće ulazi u lutku, potpuno se posvećujete pokretu, sjedinjujete se s lutkom. „Ako pogriješite, ništa zato, pogriješila je lutka, a ne vi.“ To stalno govorim svojim lutkarima, hahahaha!
Koje predstave se najradije sjećate?
O da, ima jedna predstava koja mi je itekako ostala u sjećanju, „Tri praščića“ u izvedbi moje školske lutkarske družine. Naime, predstavu je popratila jedna vesela zgoda.
Bili smo u Šibeniku, na državnom susretu Lidrano, 2015. godine, zadnji dan smotre. Nastupili smo dan ranije i radosno pakirali stvari, odložili ih u hotelskom predvorju s povećim lutkama napravljenim od kišobrana i spužve te krenuli po kiši u susjedni hotel u kongresnu dvoranu želeći gledati reviju najboljih uradaka. Na ulazu u dvoranu zaustavila nas je članica povjerenstva govoreći nam da uskoro nastupamo. Bili smo u čudu jer nas nitko nije obavijestio da smo i mi odabrani da nastupimo na reviji najboljih. Trčali smo natrag u naš hotel, grabili lutke, djeci su usput lutke poslužile kao kišobrani, spužva se natopila vodom, a mi se praktički s ulice ubacili na pozornicu. Mislim da je to bila najbolja izvedba.
Koga iznimno cijenite u lutkarskom svijetu? To je jedna mala zajednica umjetnika.
Jedan od najvećih lutkarskih autoriteta u Hrvatskoj za mene je Kruna Tarle, svestrana kazališna i likovna umjetnica, dugogodišnja voditeljica Lutkarskog studija u Zagrebačkom kazalištu mladih, osnivačica ansambla Fasade, umjetnica koja stalno istražuje nove forme u lutkarstvu. Osim nje, tu je i Morana Dolenc, lutkarica koja je diplomirala teatrologiju na Sorbonni, dugogodišnja članica lutkarskog studija ZKM-a pod vodstvom Krune Tarle. Nadam se da ću imati priliku educirati se i na nekoj radionici u organizaciji Morane Dolenc. Susret i suradnja s vrsnom lutkaricom Natalie Murat Dean, lutkarskom pedagoginjom u ZKM-u i nekadašnjom članicom lutkarskog studija Krune Tarle također je jedna od onih koja u meni potiče taj lutkarski entuzijazam. No ne zaboravimo i našeg Bjelovarčanina, diplomiranog glumca lutkara Gorana Smoljanovića (Teatar to go) i odličnu mladu Požežanku, diplomiranu glumicu lutkaricu i klaunesu Marijanu Matoković (Teatar Cirkus punkt) od kojih sam također mnogo naučila.
Tijekom godina Vašega rada i u Bjelovaru se stvorila kvalitetna lutkarska scena. Radite u sklopu Bjelovarskoga kazališta, koje na čelu s Majom uistinu kreira kulturu grada. Kako je došlo do pokretanja lutkarske sekcije?
Dolasku u Bjelovarsko kazalište prethodio je jednogodišnji lutkarski rad u Kulturno-multimedijskom centru u koji sam se upustila poslije razgovora s akademskim slikarom gospodinom Dubravkom Adamovićem, tadašnjim ravnateljem KMC-a. Kada smo objavili da će u sklopu KMC-a početi s radom Lutkarska scena, prijavilo se više od tridesetero budućih polaznika. Radila sam s dvije skupine, što nije bilo nimalo lako. Ubrzo su se te dvije skupine spojile u jednu koja i dandanas egzistira u lutkarskom odjelu Bjelovarskoga kazališta. Iva Kranjec, Klara Slivar, Rea Markešić, Katarina Mužek, Jakov Savić bili su mali dječaci, djevojčice kada su se odlučili izvanškolski baviti lutkarstvom, a danas su to mladići i djevojke. Njima su se prije nekoliko godina pridružili Danijel Bajsić i Petar Bajsić. Odlična lutkarska ekipa, vesela, hrabra, kreativna, odgovorna. Svoju smo skupinu nazvali „Lutkar(ići)“. Naziv je osmislila Klara Slivar. Cijelo vrijeme su nas zvali lutkarići, a lutkarići su narasli, od lutkarstva nisu odustali, dapače, smatraju da bi mnogi trebali ići na lutkare. I tako su nastali „Lutkar(ići)“. Ivu Kranjec, našu članicu, čak smo motivirali da snimi mali dokumentarni film o nama te je dobila velike pohvale za njega, a u školi i jednu peticu iz medijske kulture.
Budući da prostor u KMC-u nije bio adekvatan za naš rad, sretni smo što nas je Margareta Fabičević Maja, voditeljica kazališta, primila pod svoj krov. U kazalištu smo dobili pomoć pri izradi lutaka, a to je Marijana Hanževački. Surađujemo i sa skladateljem Alenom Bigačem koji je i inače skladao za kazalište. Pri izradi scenografije u pomoć nam dolazi Mirko Benkus. Hvala im na tome! Teško je kada sve moramo raditi sami.
Svi kvalitetni projekti u Bjelovaru imaju poveznicu s Majom i Bjelovarskim kazalištem.
U kazalištu je nedavno počela djelovati i skupina odraslih lutkara amatera u kojoj sam glumica. Skupinu vodi Slobodanka Martan, a članice su Sanja Sabljak, Snježana Berak, Sanjana Zorinc, Silvana Medač. Skupinu smo nazvali „Lutkari/ce“. Upravo to je razlog da se ne brinem za budućnost lutkarstva. Bar jedan dio nas vraća se igri s lutkom, uživamo u njezinim transformacijama, udahnjujemo joj život. Lutka ne može bez nas, mi ne možemo bez lutke.
Autor teksta: Antonija Putić
Autor fotografija: privatni album