BOJE BILOGORE
U ovom modernom i urbanom svijetu u kojem živimo, Bilogora je idealno utočište za bijeg od gradskih gužvi i uživanje u prirodi. Otkriti dosad nešto premalo istraženo bio je povod i za pokretanje projekta „Boje Bilogore“ unutar kojeg autorica Antonija Putić fotografijama, videima i zanimljivim pričama otkriva ljepotu svojega rodnog bilogorskog kraja, a na što ju je potaknula i zanimljiva ostavština istraživača Zvonimira Lovrenčevića. Kako kaže, stranica „Boje Bilogore“ nastala je zbog nužde. Kad god je negdje otputovala, ljudi su ju pitali otkuda je. Na prvi spomen Hrvatske, svi bi spominjali more. Bilogora se nikad, baš nikad nije spomenula kao prepoznatljivost Hrvatske. A sada ljudi sa svih strana svijeta mogu otkriti predivnu Bilogoru na njezinim fotografijama.
Postoji li neki dio Bilogore koji još niste fotografirali?
Sigurno. Vjerujem da ima zakutaka koji me još čekaju. Voljela bih da sam spretnija na biciklu i da se vozim svuda. I stalno planiram više kampirati po Bilogori.
Koji dio Bilogore najviše volite fotografirati?
One dijelove gdje nema puno ljudi, gdje još ima netaknute prirode, volim mjesta gdje još ima šuma, gdje ima srna. Jako mi je drag OPG “Na malenom brijegu” u Ribnjačkoj, s njihove terase puca predivan pogled. Volim Cremušinu, Sibenik, u Vukosavljevici još uvijek ima predivnih livada s poljskim cvijećem, u Martincu ima jedno jezerce koje mi je uvijek zanimljivo, u Severinu na ribnjaku su labudovi, zaleđe Šandrovca je predivno u zoru… Teško mi je odabrati jednu lokaciju…
U koje godišnje doba Vam je najdraže fotografirati?
Možda zimi jer tada Bilogora izgleda kao iz bajke. Volim snijeg i kada je sve bijelo, kada ima malo sumaglice i koja zraka sunca. Tako, taj neki savršeni spoj svih vremenskih prilika i neprilika. Jednom je bio baš takav dan iz Bajke na Bilogori, tad sam napravila fotografije koje volim jako i koje su mi možda najdraže. Voljela bih da je više takvih dana, ali možda baš zbog toga što su rijetki, iznimni su i dragocjeni.
Ima li dana kad ne voliš fotografirati Bilogoru?
Uglavnom nema, svaki dan je drugačiji i više se nikad neće ponoviti. I Bilogora se mijenja, nestaju šume, manje je ljudi, mijenjaju se kulture koje se sade, obiteljska imanja propadaju. Možda se te promjene čine spore, gotovo neprimjetne, ali događaju se. Drago mi je da sam dio tih promjena sačuvala na fotografijama.
Koliko obrađujete fotografije?
Malo, minimalno. Ne koristim Photoshop, kad mi uleti neka buba u kadar – ostavim ju. Ne dodajem boje, ne stavljam oblake kojih nema, ne dodajem sunce ni zrake, ne dodajem jata ptica. Jednostavno ne vidim smisao u tome jer ne radim turističku fotografiju za plakate ili brošure, ne trudim se raditi fotografije prema nekom Instagram standardu, ne radim ih da bi prikazala nešto čega nema ili bolje nego kako uistinu izgleda. Bitno mi je da je fotografija što realnija, da prikazuje trenutak u vremenu – kišno, tmurno, sivo vrijeme, nošnju koja je možda malo poderana, ima fleke, okrhnute tanjure, te neke male nesavršenosti cijenim više od savršeno obrađene fotografije.
Ali danas sve treba biti savršeno. Ne mislite li da biste imali više pratitelja kada bi fotografije bile s jačim bojama, više obrađene?
Nije mi to važno, ne vodim se time da trebam imati veći broj pratitelja. Ja uživam u prirodi, na Bilogori s kamerom u ruci. Drago mi je kad vidim da se ljudima sviđaju fotografije, drago mi je kad ostave komentar, pozovu me u svoje mjesto. Neću reći da mi nije uopće važan broj pratitelja, ali nekako mislim da nema pretjeranog smisla objavljivati nerealne fotografija i toliko ih «peglati» da kad jednom netko od pratitelja i dođe na Bilogoru, neće moći prepoznati ništa što je vidio na fotografijama jer to i ne postoji. Proputovala sam puno zemalja i često sam išla vidjeti neke određene lokacije jer sam ih vidjela na fotografijama drugih putnika. Tako sam posjetila i špilje na jugu Kine koje su na svim fotografijama prikazane tako da izgleda kao da je stijenje u bojama duge. Uistinu je izgledalo jako zanimljivo na fotografijama. U stvarnosti, duga je napravljena s reflektorima u boji, stijene su sasvim obične. Poprilično je veliko razočarenje kad shvatite da neka mjesta uopće ne nalikuju na ona na fotografijama koje se objavljuju. I to je nešto što želim izbjeći kad fotografiram Bilogoru. Osjećam da svi imaju to osjetilo, bez obzira na to znaju li to ili ne, da mogu pogledati nešto i reći je li stvarno ili nije.
Ali broj pratitelja na društvenim mrežama je ipak važan.
Sve ovisi o tome kako si posložite prioritete i što Vam je cilj projekta koji radite. Meni profil Boje Bilogore prije svega služi da pokažem kraj iz kojega dolazim. Pogotovo kad sam negdje na putovanjima u stranim zemljama gdje je malo ljudi čulo za Hrvatsku, a gotovo nitko za Bilogoru. Tad je praktično imati sve fotografije na jednom mjestu. Naravno da bi mi bilo drago da stranicu prati veliki broj ljudi, ali ne razmišljam o tome previše. Oni koje zanima Bilogora – naći će i profil Boje Bilogore.
Osim profila Boje Bilogore, vodite i profil pod svojim imenom Antonija Putic gdje uglavnom pišete o svojim putovanjima svijetom.
Kad sam na putu, volim zabilježiti ono što do tad nisam vidjela ili za što mislim da će se svidjeti ljudima koji prate moja putovanja na mojem profilu Antonija Putic. Ja pripadam generaciji koja je zbog društvenih mreža postala vrlo vizualna – sve je u dijeljenju fotografija na društvenim mrežama. Trudim se to svesti na neku razumnu razinu, ne dosađivati s milijun fotografija s putovanja, objavama samo objave radi. Užasna mi je rečenica da ako se nije objavilo na društvenim mrežama, kao da se nije ni dogodilo. Zvuči zastrašujuće, a još je strašnije što tako malo ljudi promišlja o negativnom utjecaju takvog ponašanja. Mislim da svi mi koji se bavimo društvenim mrežama znamo koji to trikovi dovode do povećanja broja pratitelja, samo je pitanje jesmo li spremni na kompromis.
Vi niste?
Nisam. I to je ok.
Imate li okviran broj koliko ste fotografija snimili?
Nemam, ne vodim takve statistike, ne brojim kad radim nešto što volim, ne mjerim to. Ima na kameri zabilježeno koliko ih je, nisam dugo provjeravala.
Imate li fotoaparat uvijek sa sobom?
Da. To je postao način gledanja na svijet.
Imate li omiljene fotografe?
Naravno. Imala sam sreće pa su neki od fotografa koje iznimno cijenim postali i moji prijatelji, poput Saše Pjanića. S njim rado idem na Bilogoru. Dawid Linkowski je poljski fotograf s kojim sam godinama radila naGdansk Shakespearefestivalu u Poljskoj. On nema službenih profila na društvenim mrežama pa sam tim više sretna što sam imala priliku vidjeti njegov rad, upoznati ga i učiti od njega. Godinama pratim rad mnogih stranih fotografa koji su radili za National Geographic, puno je uistinu sjajnih fotografa.
Završili ste Produkciju na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. Biste li rekli da vaše iskustvo iz kazališnog i filmskog svijeta utječe na način na koji gledate fotografiju?
Naravno. Ja sam fotografiju slušala kod profesora Mikića koji je davao puno slobode nama studentima, uvijek inovativne zadatke, govorio je puno o crno-bijeloj fotografiji. I naravno, o filmu. Imala sam priliku upoznati snimatelja Vittoria Storaru, on je dobitnik čak tri nagrade Oscar. Tijekom svoje dugogodišnje karijere Storaro je surađivao s istaknutim svjetskim redateljima poput Bernarda Bertoluccija, Francisa Forda Coppole, Warrena Beattyja, Woodyja Allena, Daria Argenta i mnogih drugih. Dobitnik je brojnih nagrada najznačajnijih međunarodnih filmskih festivala. Posljednji kineski car, Apokalipsa danasi Dick Tracysamo su neki od njegovih filmova. Na masterclassukoji je prije nekoliko godina održao u Zagrebu govorio je o dramaturgiji boja. To je jedna iznimno važna tema. Spomenuo je tad utjecaj Ivana Generalića i Ivana Lackovića Croate na svoj rad. Nedavno sam bila na izložbi Ivana Lackovića Croate u Đurđevcu, a knjiga Čudo hrvatske naivemi je obavezno štivo zadnjih godinu dana i ne prestaje me oduševljavati. Ta dramaturgija boje u fotografiji koja ne želi impresionirati gledatelja, već prikazati realnost situacije – to je nešto što me trenutačno najviše zanima na fotografiji. Fotografija ne mora biti savršena da bi fascinirala, a kvaliteta fotografije ne mjeri se lajkovima. Ne znam čime se mjeri. Ja ju mjerim tim nekim unutarnjim osjećajem sreće. Uglavnom znate kada ste uhvatili trenutak.
Vaš umjetnički svemir uključuje fotografiju, pisanje, videozapise. Odakle ljubav prema multimediji?
Uvijek sam uživala i u pisanju i u vizualnom svijetu fotografije. Ali osjećam da se tekst nekako pomalo zapostavlja i da je manje važan. I novine ide u tom smjeru, sve više fotografija, manje teksta. Društvene mreže su napravile još korak dalje – sve više je važan video. A ja sve volim i čini mi se da se mogu dobro izraziti samo ako sve koristim.
Zvonimir Lovrenčević bio je etnolog, etnomuzikolog, sakupljač narodnog blaga. Zapisivao je glazbu, proučavao je narodne plesove, nošnje, običaje, legende s Bilogore. Možda je ovo što Vi radite samo produžetak.
Ovo je predivan kompliment i jako sam zahvalna na njemu. Trudim se ostavštinu Zvonimira Lovrenčevića izvući iz zaborava, nadam se da u tome katkad i uspijem.
Stari zapisi iz 70-ih govore da na Bilogori ima 800 izvora pitke vode. Je li to točno?
Možda je bilo točno tih godina, danas zasigurno nije. Ja znam možda desetak izvora na kojima sam bila i na kojima se još uvijek pije svježa voda. Ima još izvora, ali voda nije sigurna za piće. Koliko točno izvora ima – teško mi je reći. Bojim se da će ih biti sve manje jer je sve manje šuma, klima se mijenja.
Koliko klimatske promjene utječu na Bilogoru?
Puno. Iz godine u godinu sve je više vidljiv utjecaj suše, to je veliki problem za koji će se teško pronaći adekvatan odgovor. I šuma je sve manje. Možda se to ne primijeti kad se vozite automobilom preko Bilogore, ali čim se skrene s glavne ceste – bude dosta strašnih prizora. Mi sami odgovorni smo za nestajanje šuma. Kao i za prekomjerno korištenje raznih kemikalija na poljima. Sve to priroda pamti pa vrati na najgori mogući način.
Često fotografirate i stara imanja, napuštene kuće.
Da, to su zanimljivi motivi, najbolje govore o prolaznosti vremena… Žao mi je što na Bilogori ima sve više napuštenih imanja. Nadam se da ipak dolaze neka bolja vremena za selo, pogotovo sad kad smo svi iskusili život u zatvorenom, karantenu. Imati svoj vrt, okućnicu – to je neprocjenjivo.
Ima li puno napuštenih kuća po Bilogori?
Ne znam ima li ih puno, ali ima ih sve više. Mnogi u potrazi za boljim životom odlaze u veće gradove, a sve više i u druge zemlje. To je realnost života u ruralnim područjima. Znaju mi se javiti ljudi koji su odselili, traže me da uslikam njihovo selo, kuću. Ipak, zadnje dvije godine potaknule su mnoge da obnove obiteljske kuće, vikendice. Ipak je ugodnije bilo vrijeme pandemije provesti na Bilogori, a ne u stanu.
Ima li Bilogora turističkog potencijala?
Naravno da ima. Puno lovaca dolazi na Bilogoru. Mislim da sve više dolaze i vikendaši, otvaraju se i kuće za odmor. Ne viđam puno turista po Bilogori, ali vjerujem da je Bilogora sjajno mjesto za odmor. Kod nas su svi uvjereni da se turizam događa samo na moru. No to nije istina. Postoje brojne zemlje i regije u njima koje uopće nemaju more, a imaju turiste. Možda treba proći još malo vremena da to osvijestimo i počnemo ozbiljnije shvaćati sav potencijal našeg kraja. Ali potencijala svakako ima.
Turisti koji su do sad dolazili uglavnom su lovci. Ima li opasnih životinja na Bilogori?
Svako toliko spomenu se čagljevi. Ja ih nisam vidjela. Jednom sam vidjela zmiju pregaženu na cesti. Kažu da su divlje svinje opasne kad imaju male, nisam ih srela s malima, ali jednom sam iz auta u kasnu večer vidjela ogromnu divlju svinju. Doduše, u strahu su velike oči, moguće je da i nije bila tako velika. Da sam ju srela u šetnji, sigurno bih se prepala i sad rekla da je opasna. Mislim da se životinje više boje nas, pogotovo lovaca. Mi ljudi smo opasne životinje. I vrlo često nepravedno okrutne.
Neke od najdivnijih susreta sa životinjama nisam fotografirala jer obično prvo zastanem, a tek onda posegnem za kamerom. Tako sam propustila priliku fotografirati predivnog jelena s ogromnim rogovima u Letičanima i jednu prekrasnu srnu u polju zelenog žita u Polumu.
Antonija Putić je producentica, spisateljica, redateljica, svjetska putnica, putna blogerica i autorica projekta „Boje Bilogore“. Projekt je pokrenula 2016. godine, a zahvaljujući starim zapisima Zvonimira Lovrenčevića, prvoga istraživača tradicijske kulture u bjelovarskom kraju čiji su etnografski zapisi temelj etnomuzikološkim i etnološkim istraživanjima u bjelovarsko-bilogorskom području. „Mitološke predaje Bilogore“ Lovrenčevićevi su zapisi objavljeni 1972. U njima autor navodi mjesta koja je Putić i sama obišla i na njima snimila fotografije i videozapise koje svakodnevno objavljuje na Facebook profilu „Boje Bilogore“. Uz taj, Putić vodi i vlastiti profil „Antonija Putic“ na kojem piše o zemljama koje je proputovala, a njih je doista mnogo.
Autor teksta: Anamarija Lovrić
Fotografije : Antonija Putić