Bjelovarčanin Goran Smoljanović svoje prve glumačke korake napravio je u Bjelovarskom kazalištu uz prijatelja Pepija. Ljubav prema glumi potaknula ga je da ode na Umjetničku akademiju u Osijek gdje je diplomirao glumu i lutkarstvo.Od 2017. godine stručni je suradnik na kolegijima Lutkarstvo, Lutkarstvo i scenska kultura Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru, a zbog ljubavi prema rodnom gradu danas živi na tri adrese – u Bjelovaru, Zadru i Osijeku. Idejni je začetnik kazališta “Teatar to go” koji pokreće 2014. godine, a s kojim i danas gostuje diljem regije.
Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?
Budući da sam akademiju upisao relativno kasno, sa 27 godina, moram priznati da tada nisam niti imao nekog drugog izbora fakulteta koji bih mogao upisati. Završio sam Trgovačku školu u Bjelovaru koja je tada već postala trogodišnja, a u međuvremenu je prihvaćen zakon da se na fakultet može pristupiti jedino sa četverogodišnjom školom. Zatim sam nekoliko godina poslije upisao Komercijalnu školu samo radi toga da uopće mogu pristupiti prijemnom ispitu ADU, tj. UAOS. Kako sam već do tada nekoliko godina bio član Bjelovarskog kazališta i stekao neko početno iskustvo na sceni, logičan slijed događaja bio je da stvorim okolnosti i okušam se na prijemnom ispitu Akademije.
Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?
Prvi sam se put susreo s glumom u Bjelovarskom kazalištu sasvim slučajno. Imao sam 22 ili 23 godine, nezaposlen i s prijateljem Davorom Blažekovićem, poznatijim pod nadimkom Pepi, bezglavo sam vrludao po Bjelovaru. U nekom trenutku on je morao ići na probu (bio je član kazališta već neko vrijeme), a ja nisam imao pametnijeg posla pa smo se dogovorili da ga u prostoru u kojem se odvijala proba pričekam. Kako je u to vrijeme u kazalištu bio kroničan nedostatak muških glumaca, ansambl predstave (ženski dio) se razveselio mojem dolasku riječima: “Došao nam je novi član.” U mojoj se glavi dogodio svojevrsni obrat i umjesto da kažem “Ne, došao sam pričekati Pepija”, rekao sam: “Da, došao sam.” Nakon toga više nije bilo povratka.
Pepija znaju mnoge generacije glumaca, veliki talent, puno je glumio, išao je i na prijemni na ADU, bio je nekoliko puta u užem izboru, ali nije uspisao glumu. Koliko je sreća presudan faktor na prijemnom?
Nezgodno pitanje. Ne mogu reći da sreća nema nikakve veze s upisivanjem akademije, ali sreća prati hrabre pa mogu reći da nije presudna. Kad se uđe u uži izbor, prijemni se nastavlja još 5 i više dana. U tom vremenu profesori/ce individualno rade s polaznicima i ocjenjuju spremnost za upis akademije. Neki od njih su ti više naklonjeni, neki manje. Možda bolje njima postaviti to pitanje.
Kako si se odlučio za Akademiju u Osijeku?
Prvi put sam išao na prijamni na ADU u Zagrebu i te godine se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku. Budući da sam ušao u uži izbor u Zagrebu, nisam mogao pristupiti prijemnom u Osijeku jer su se održavali u isto vrijeme. Tada nisam upisao u Zagrebu. Preselio sam se u Zagreb, radio u kazalištima i pripremao se za prijemni sljedeće godine kad sam opet ušao u uži izbor u Zagrebu i opet nisam upisao, ali u Osijeku je te godine prijemni bio desetak dana kasnije, tako da sam spreman otišao u Osijek gdje sam upisao Glumu i Lutkarstvo. Dakle, odluka je bila jednostavna, idem tamo gdje me prime.
Kako si se nosio s tremom?
Trema je jedna posebna kategorija s kojom se nije lako nositi jer ona ograničava čovjeka, a dolazi obično kad čovjek nije baš siguran u ono što mu je činiti. Nasuprot tremi bilo bi uzbuđenje pred javni nastup. Ja sam svakako tada imao tremu. Međutim, cjelodnevnim radom na tekstovima, okolnostima uloge, analizama drame itd.. došao sam do toga da sam tekstove znao toliko dobro da nisam morao ni misliti što ide dalje, već sam samo kao takav (u toj i toj ulozi) na sceni postojao.
Koji osjećaji te prvi prođu kad se prisjetiš svojih studentskih dana?
Prvo što pomislim je moja klasa s kojom sam zajedno prolazio kroz muke i nauke. To je kao svojevrsno odrastanje i to zajedničko iskustvo koje dijelimo u ovom životu je neprocjenjivo. Svaki put kad radim s nekim od njih je posebno zabavno jer se poznajemo toliko dobro da gotovo da znamo što tko kada misli.
Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornice?
Ne mogu reći da mi se dogodilo to da odjednom spoznam da se želim baviti samo glumom ili samo lutkarstvom. Zanimljive su mi i druge perspektive dramskog stvaranja kao što su dramaturgija, režija, izrada scenografije, izrada lutaka. U svakom slučaju, glumačka i lutkarska igra je moje primarno zanimanje u kojem uživam.
Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?
Nemam pojma.
Smatraš li glumu poslom ili pozivom?
Ovo je jedno trik pitanje. Prije svega, gluma, a i lutkarstvo, su zanati. Tek kad vježbom, radom i učenjem postanemo “najbolji” zanatlije – to postaje umjetnost, a nas se prepoznaje kao umjetnike. Isto tako je i s ostalim zanimanjima. E sad, u kojem trenutku to postaje poziv?
Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume i lutkarstva?
Razlika između glume i lutkarstva je u instrumentu kojim se izražava drama. Gluma se temelji na tome da je instrument izražavanja ljudsko tijelo, a lutkarstvo da je to lutka, neživi predmet koji je potrebno animacijom oživjeti da bi ga publika doživjela kao živog. U suštini i gluma i lutkarstvo imaju isto polazište, a to je drama. Ostala obilježja ovih dviju scenskih umjetnosti su slična ili ista. Npr., glumac svojim tijelom čini lik koji u okolnostima drame ima određenu ulogu, dok animator lutkom čini lik koja isto tako u okolnostima drame ima određenu ulogu.
Gdje se vidiš za 10 godina?
Nadam se da ću kroz 10 godina napisati i postaviti na scenu 5 – 6 predstava o kojima razmišljam, a da će točno za 10 godina biti premijera jedne od njih. Hehehe! Dakle, danas je 18. 8. 2021. Vidimo se 2031. u kazalištu.
Pokrenuo si svoju kazališnu družinu Teatar to go. Koliko je teško imati nešto svoje, a koliko je to prednost?
Teatar to gopokrenuo sam 2014. zajedno s kolegicama Andreom Giordani, glumicom i lutkaricom i Dalijom Dozet, filmskom redateljicom. Uz nas je tu bila neizostavna i Ana Šimić koja je završila Kulturalni menadžment te se izborila sa silnom birokracijom oko osnivanja kazališta, ali prema Hrvatskim zakonima nije mogla biti upisana kao jedan od osnivača jer Kulturalni menadžment nije umjetnička struka. Kada smo osnivali Teatar to gosvjesno smo postali dio nezavisne scene u Hrvatskoj koja u 90 % slučajeva ovisi o tržištu, i to je ono s čim se nije lako nositi. Međutim, isto tako smo svjesni da je naš adut kvaliteta sadržaja, odnosno predstava. Okolnosti koje su tako postavljene od nas traže da svaki put damo sve od sebe da bi igra na sceni bila dobra, tako da svakom novom predstavom mi sve više učimo. Jedna od olakotnih okolnosti u našem zanimanju jest to što se naš rad (predstava) odmah, direktno pokazuje publici i mi odmah, kroz reakciju publike, dobijemo odgovore koje scene funkcioniraju ili što treba unaprijediti.
Tko su ljudi s kojima surađuješ? Imaš stalne suradnike u Teatru to go?
Ovisno od predstave do predstave, suradnici se mijenjaju, što zbog njihovih drugih obveza, što zbog uloga koje zahtijevaju različite predstave, ali svakako se stvara jedan širi krug ljudi s kojima radimo. Jedna od stalnih suradnica je Selena Gazda, Bjelovarčanka koja je magistrirala kostimografiju na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.
S bjelovarskim glumcima do sad još nisam surađivao, ali otvaranjem novog Doma kulture vjerujem da će se stvari uskoro promijeniti.
Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamere, serije, filmovi?
Nedavno sam igrao sporednu ulogu u kriminalističkoj seriji koja se zove Šutnjai izlazi sljedeće godine. Gluma pred kamerom je posebno zabavna i sigurno će doći vrijeme kad ću se tom vidu drame više posvetiti. Trenutačno pišem doktorat koji se tiče lutkarstva, tako da ću se time sigurno baviti sljedećih godinu dana.
Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?
Antony Hopkins kao strani, ali ima još puno odličnih stranih glumica i glumaca. Od domaćih ne mogu izdvojiti nikog, ali moram napomenuti da mi je posebno zadovoljstvo gledati stariju generaciju kolega i kolegica kako znalački vladaju scenom.
Koja ti je najdraža kazališna predstava?
Neke od najdražih predstava su mi: Cabares CabareiZijaha A. Sokolovića. Komedija koju mogu gledati iznova i svaki put vidjeti i doživjeti nešto drugo. Gledao sam ju vjerojatno 20-ak puta, a igrala je do sad već sigurno više od 2000 puta.
Tu je i Unterstadtu režiji Zlatka Svibena koju igra ansambl HNK Osijek s gostujućim glumcima. Branka Cvitković u toj predstavi ima monološku scenu koja traje 5 – 7 minuta u kojoj igra isključivo svojim glasom, a tijekom tih 5 – 7 minuta doslovno svima u publici naviru suze na oči.
To samo Bog znakoju je režirao Saša Anočić, a igrala je u Exitu prije 20-ak godina. Igrali su Darija Lorenzi, Bojan Navojec, Rakan Rushadat i pas koji ne znam kako se zove.
Nisam imao prilike raditi sa Sašom Anočićem, ali volio sam gledati predstave koje je radio. Pokoj mu duši.
Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?
To je bila 2008. godina. Taman je počela dobro poznata recesija i nije bilo nimalo lako. Nosio me entuzijazam s akademije i uz pomoć Bjelovarskog kazališta i ravnateljice Maje Fabičević te firme Vidik Bjelovar koja je sponzorirala svjetla, napravio sam prvu samostalnu predstavu Izgubljeni poklon,čijem su ostvarenju pridonijeli još: Ana Šimić, Željka Oršolić, Pavle Ivanček, Andrej Cvjetičanin, Krunoslav Kanešić i Mirko Benkus. Entuzijazam se pokazao u smislu lutkarskog izraza jer smo napravili 27 svjetlosnih lutaka. Suprotno od kazališta sjena gdje se u odnosu svjetlo – mrak animira mrak, mi smo animirali svjetlo. Grad Bjelovar je izvedbu predstave Izgubljeni poklonza Božić poklonio građanima, a publika je bila zadovoljna, i to je najvažnije.
Igraš li još uvijek Izgubljeni poklon?
Tu predstavu smo napravili 2008. i više je ne igramo. Predstava je tehnički i produkcijski dosta zahtjevna, a u ono vrijeme nismo imali kapacitet da je održimo te je tako predstava zaspala, ali uvijek postoji mogućnost da se napravi obnova, tj. da seIzgubljeni poklonponovo probudi.
S predstavama ideš i na festival na kojima često dobijete i nagrade.
Glumac Ivan Pokupić dobitnik je nagrade za najboljeg glumca na 6. festivalu dječje umjetnosti u Sarajevu za ulogu Borka u predstavi Botaničari.
Na 25. Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici nagrade za najbolju glumu osvojili su Dejan Fajfer i Goran Smoljanović u predstavi Majstori.
Autor teksta: Antonija Putić
Autor teksta: private fotografije