Gdje su moji čitatelji?

pozivamo Vas na online literarnu radionicu “Gdje su moji čitatelji?”

koja će se u sklopu projekta Kultrnjak.hr održati u u subotu, 20. 11., i u

nedjelju, 21. 11. u 17 sati na Zoom platformi.

Gosti radionice “Gdje su moji čitatelji?” su Adela Mihoković, vlasnica Knjižare Knjigica i Zlatko Erjavec, pisac.

Adela i Zlatko surađuju dugi niz godina, a sve je počelo promocijom njegove prve knjige „Žene vole pametne muškarce“ u Knjižari Knjigica 2019. godine.

Tom prilikom Zlatko je na promociju donio i specijalno buteljirano vino koje je oduševilo okupljene te pridonijelo opuštenijoj atmosferi na promociji. Mnogi okupljeni i danas će rado naglasiti da im je to bila jedna od najdražih promocija knjige u Knjigici, a ovih dana u pripremi je promocija i njegove nove knjige “Žena koja je voljela kosilice”.

Na društvenim mrežama Knjigice redovito se mogu vidjeti objave koje promoviraju Erjavčev rad – pjesme, zapisi, knjige, promocije.

On je na korice svoje nove knjige “Žena koja je voljela kosilice” stavio Adelinu izjavu, a suradnju nastavljaju i kroz ovu zajedničku radionicu.

Dugogodišnji suradnici predstavit će sve detalje svoje suradnje – prednosti i benefite koje i pisac i vlasnica knjižare imaju od ovakve suradnje.

Besplatna online radionica održat će se na Zoom platformi

u subotu 20. 11. u 17 sati

u nedjelju, 21. 11. u 17 sati

za polaznike 54+

Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem online obrasca

https://forms.office.com/r/X6i9c1qF0Z

Kroz vlastita iskustva pisca Zlatko Erjavec govorit će o pronalasku sponzora, organiziranju promocija, suradnjama s knjižnicama, knjižarama i dolasku do čitatelja.

Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša online radionica mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici

ADELA MIHOKOVIĆ, KNJIŽARA KNJIGICA

Ako živite u Bjelovaru i volite knjige, onda ste zaigurno posjetili i knjižaru Knjigica, kultno mjesto u gradu čiju vlasnicu Adelu Mihoković mnogi rado pitaju za savjet prilikom kupnje knjiga. Knjigica ovih dana slavi svoj četvrti rođendan, a možda najdraža čestitka za rođendan stigla je u vidu potpore Ministarstva kulture i medija projektu “Bjelovarčani vole knjige”. Projekt je za Knjigicu osmislila Antonija Putić, dugogodišnja suradnica Knjigice koja vodi društvene mreže koje prati više od 10 000 pratitelja. Iznimno velika brojka za malu knjižaru u malom gradu.

https://www.facebook.com/2077185302508786/videos/878449959522918

Osim prodajom knjiga, Knjigica svim posjetiteljima nudi i besplatne radionice, promocije i druga zanimljiva događanja, a upravo je u pripremi i objava prve knjige u vlastitoj nakladi.

Knjige nisu luksuz, one su osnovna potreba svakog pojedinca koji želi napredovati u svojem životu. Bez obzira na to kojim se poslom bavili, koji nivo obrazovanja imali – za svaku osobu postoji knjiga – govori Adela Mihoković, koja će na radionici polaznicima govoriti o suradnji s knjižarima i kako promovirati knjige te doći do čitatelja, a sve to kroz primjere iz vlastite prakse.

Više o Knjigici potražite na službenom Facebook profilu

https://www.facebook.com/Knjigica-gdje-priča-počinje-2077185302508786

I na službenom Inastagram profilu

https://www.instagram.com/adelaknjigica/

Zlatko Erjavec počeo je pisati priče potaknut Virovitičkim umjetničkim večerima koje je organizirao Robert Roklicer, a svoju prvu knjigu objavljuje nakon šezdesetog rođendana. Priče uvrštene u knjigu „Žene vole pametne muškarce“ nastale su u razdoblju kraćem od godinu dana. Za Roklicera, koji je desetljećima radio s piscima, Erjavec je bio čudo i potvrda da se talent može naći posvuda ako ga traži onaj tko ga zna prepoznati.

Erjavčeva zbirka „Žene vole pametne muškarce“ sadržava 54 humoreske kojima se pljeskalo na Roklicerovim umjetničkim večerima i 18 ozbiljnih priča tamnijeg registra. I humoreske i priče imaju ishodište u svakodnevnim situacijama, razgovorima u obitelji ili među prijateljima, no tipično za Erjavca jest da višestrukim iznenađujućim obratima povećava očekivanja čitatelja.

Nakon raspodane prve knjige, ove godine objavljena je i njegova druga knjiga. “Žena koja je voljela kosilice” sa svojih šezdeset priča stilom se i tematikom naslanja na prvu knjigu, te na zanimljiv, duhovit, pomalo ironičan način prikazuje svakodnevicu likova dobro poznatih karakteristika, bliskih mentalitetu maloga mjesta, pa tako i virovitičkom.

Iako je između objavljivanja knjiga samo tri godine razmaka, svijet se u to kratko vrijeme drastično promijenio, a tako i promocije, druženje s čitateljima i čitalačke navike. Na svojoj radionici Erjavec će govoriti o pronalasku sponzora, dogovoru s izdavačima, knjižnicama, online promociji, zaradi i gubitcima.

Zlatko Erjavec rođen je u Virovitici gdje je završio srednju ekonomsku školu. Uz razne poslove koje je radio u struci kontinuirano je kulturno-umjetnički djelovao u rodnoj Virovitici i šire. Njegova knjiga “Žene vole pametne muškarce” zbirka je priča i humoreski u kojima na jednostavan, izravan i duhovit način piše o ljudskim slabostima, površnostima i apsurdima. Njegovi likovi prolaze različite životne situacije, lakše ili teže, ali svoje probleme rješavaju, uglavnom zbog ne razmišljanja na krajnje neočekivan način. Često uronjeni u svoja uvjerenja i ambicije izazivaju čuđenje i smijeh.

Humoreske Zlatka Erjavca krcate su humorom bez skrivene namjere, a osvjetljavaju muškarce i muško-ženske odnose iz sasvim nove perspektive i izazivaju suze od smijeha. Erjavec ne podilazi publici, već izbjegava svaku patetiku i reprodukciju te jednostavnim jezikom i kratkom rečenicom razrađuje nova, svježa i neočekivana rješenja, odnose i ishode.

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Svi mi vele da sam z Bilogore

Pozivamo Vas na online radionicu “Svi mi vele da sam z Bilogore”

koja će se u sklopu projekta Kulturnjak.hr održati u

utorak i četvrtak, 23. i 25. 11. 2021. u 10 sati na Zoom platformi.

Voditelj radionice “Svi mi vele da sam z Bilogore” je Ivan Vinković koji se od rane mladosti bavi proučavanjem i istraživanjem tradicijske kulture. Vlasnik je iznimne zbirke tradicijskoga tekstilnog rukotvorstva u kojoj uz odjevne ima i uporabne predmete. Zbirka broji više od 2000 eksponata, a veliki dio njih polaznici će imati prilike vidjeti na radionici.

Besplatna online radionica održat će se utorak i četvrtak,

23. i 25. 11. 2021. u 10 sati na Zoom platformi

za polaznike 54+

Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem online obrasca

https://forms.office.com/r/F7uVJ34wv1

Najveći dio Ivanove zbirke zauzima tekstil bilogorskoga kraja, a manji broj zauzimaju predmeti iz Podravine, Slavonije, Pokuplja i Križevačkoga prigorja. Najviše pozornosti posvetio je skupljanju dupljanog ruha; koperti, ručnika, stoljnjaka, fertuna, rubači, oplećaka, pocuknjenki…

Dupljanje je najkarakterističniji rad za bilogorski kraj. Prilikom tkanja, niti osnove se omataju i tako se dobivaju deblje niti osnove koje čine štapić, a dok se osnovom dobiva određeni uzorak – mustra; list, ruža, geometrijski motivi.

Razlikujemo dva tipa dupljanja, na stariji i noviji prebor i svaki taj tip ima dva podtipa, no možemo reći da je dupljanje na stariji prebor većinom geometrijskog uzorka, a kod dupljanja na noviji prebor su cvjetni uzorci – naglašava Vinković.

Osim u bilogorskom kraju, dupljanje je rašireno i po drugim, nama susjednim krajevima Bilogore, ali nije toliko zastupljeno. Kako je to rad koji se danas gotovo i ne radi, većina narodnih nošnji u Ivanovoj zbirci je upravo dupljana ili kako još kažu u nekim selima, šupljana. Narodne nošnje koje Ivan prezentira i skuplja su najčešće iz zapadnog dijela Bilogore – to su sela od Bjelovara u pravcu Vrbovca. Cijeli taj dio ima drukčiji način odijevanja nego što je to u drugom dijelu Bilogore.

Tako se u njegovoj zbirci mogu pronaći oni najstariji tipovi dupljanih nošnji, sa starijim preborom i geometrijskim, skromnijim motivima, do onih na noviji prebor, vrlo bogato ukrašenih cvjetnim motivima koji se odijevaju u kombinaciji s kupovnim materijalima od kojih su šivani fertuni, bluze, tušlini…

Sve to ruho potrebno je dobro pohraniti u ormarima i škrinjama koje su dobro obnovljene i sigurne za čuvanje vrijednog ruha, a o sakupljanju i pronalasku neprocjenjivog blaga po selima govorit će na drugoj radionici.

O VODITELJU

Ivan Vinković mladić je iz Bjelovara koji se po svojem hobiju i svojom ljubavi prema tradicijskom tekstilnom rukotvorstvu uvelike razlikuje od svojih vršnjaka. Oduvijek su ga privlačile starine, ponajviše tekstil, ali i svakodnevni uporabni predmeti koji su se koristili u domaćinstvu. Od najranije dobi bio je član folklorne skupine; najprije u HORKUD-u Golub iz Bjelovara, gdje kasnije prelazi u odraslu sekciju, a zatim postaje član KUU Ivan vitez Trnski iz Nove Rače.

Uz bavljenja folklorom, unutar folklornih grupa, prikuplja i izrađuje tekstilne predmete bilogorskoga kraja. Prvo su to bili ručnici, koperte, jastučnice, a kasnije dijelovi i kompleti narodnih nošnji. Kako je vrijeme prolazilo, tako je svoju vještinu šivanja usavršavao i osvajao nagrade za novoizrađene narodne nošnje na razini Hrvatske na manifestaciji „Obnavljamo baštinu“.

Prije šest godina pozvan je u Križevce u KUD Prigorje na mjesto voditelja. Na toj funkciji je i danas, a odlična suradnja članova društva i njega rezultira županijskim priznanjima i plasiranju folklorne, pjevačke i tamburaške sekcije na državnim susretima izvornoga folklora.

U suradnji s KUD-om, izdana je knjiga „Narodne nošnje Križevačkoga prigorja“, a autor cjelokupnoga teksta je Ivan Vinković. Iako većinski dio zbirke zauzimaju bilogorske narodne nošnje, posjeduje i nošnje Križevačkoga prigorja te ponešto podravskih kompleta.

Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša online radionica mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

kulturnjak@udruga-impress.hr

Srdačno, Kulturnjak tim

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Bok, ja sam pisac

pozivamo Vas na online literarnu radionicu “Bok, ja sam pisac

koja će se u sklopu projekta Kulturnjak.hr održati u nedjelju 21. 11. i u utorak 23. 11. 2021. U 19:30 na Zoom platformi.

Gošće radionice “Bok, ja sam pisac” su Ana Jembrek, book blogerica i Romana Kovačić, spisateljica.

Oduvijek znate da ste pisac. I to uglavnom znate samo Vi i možda uži članovi Vaše obitelji i još pokoji prijatelj. Naravno, svi oni dobit će od vas na poklon knjigu kad ju jednog dana objavite.

Ali tko će kupiti Vašu knjigu?

Tko su kupci knjiga u Hrvatskoj i kako do njih doći?

Kako se predstaviti publici? Imate li uopće publiku?

Jesu li danas jedini alat društvene mreže?

Suradnja s knjižarama i knjižnicama, je li to jedini put?

Kako surađivati s book blogerima?

Koliko koštaju objavke na njihovim društvenim mrežama?

Pridružite nam se na radionici i potražite odgovore na sva postavljena pitanja. Na radionici ćemo govoriti i o načinima i idejama koje i Vi možete koristiti za promociju svoje knjige, suradnjama s book blogerima i drugim umjetnicima.

Besplatna online radionica održat će se na Zoom platformi

u nedjelju, 21. 11. u 19:30

u utorak, 23. 11. u 19:30

za polaznike do 25 godina


Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem online obrasca

https://forms.office.com/r/vwUm8Uj6cJ

Ana Jembrek urednica je stranice “Knjige su moj svijet” koja je ovih dana promijenila naziv u “Dublje u gustoću”. Profil je čaroban kutak za knjige, gdje ih Ana predstavlja uz predivne fotografije, citate, vlastita promišljanja o pročitanome, ali otvara i neke nove teme koje nisu uvijek povezane s knjigom. Profil na FB prati više od 15 000 ljudi, a posebno raduje činjenica da na profilu Ana puno promovira i domaće autore.

https://www.facebook.com/knjigesumojsvijet

Ana ima i Facebook profil na engleskom jeziku, a koju prati više od 420 000 pratitelja. Ona o stranici “Books Rock My World” skromno kaže da je nastala sasvim slučajno u zlatno doba Facebooka kada su se postovi viralno vrlo lako i brzo širili. Iako profil “Books Rock My World” ima veliki broj pratitelja, Ana se posvetila modernijem konceptu stranice koji možete vidjeti na profilu “Dublje u gustoću”, ali svakako zavirite i na profil “Books Rock My World”.

https://www.facebook.com/booksrockmyworld/?ref=page_internal

Na radionici će mladi pisci dobiti konkretne savjete od Ane kako predstaviti svoje knjige/radove i na koji način doći do publike. Polaznicima će se predstaviti primjeri knjiga koje su imale dobre promocije na društvenim mrežama, kao i neke loše prakse s kojima se gošće susreću u svojem radu.

“Zaista tu stoji puno truda i vremena. Svaki post i recenzija koju objavim zahtijeva sate promišljenog i usmjerenog angažmana, a knjige, iako ih volim, nisu proizvod za brzu konzumaciju. S obzirom i na to da surađujem s izdavačima u smislu da od njih često dobivam recenzentske primjerke, a i na mjesečnoj bazi sudjelujem u nekoliko book klubova, nisam u situaciji da uvijek čitam knjige koje mi se baš u tom trenutku čitaju. Također, nekad se nije ni lako izraziti o knjizi na valjan subjektivno-objektivni način, pa i to zahtijeva vrijeme za promišljanje te koncentraciju.” Ana Jembrek

Bilogora je oduvijek bila pomalo mistično i neistraženo područje. Tu je svoj dom pronašla i spisateljica Romana Kovačić koja upravo inspirirana Bilogorom stvara nove priče za velike i male. Romana je autorica dviju knjiga “Bilogorske čarolije”: “Prinčeva staza” i “Vilenjsko igrišće” u kojima čitateljima otkriva čarobni svijet bajki Bilogore. Borba dobra i zla, mitovi, legende, priče koje su se prenosile s koljena na koljeno – sve je to u svojim knjigama Romana spojila u jedinstvenu cjelinu.

Jednako zanimljive su i njezine promocije bajki koje uključuju predstave sa scenografijom, glazbenim i maglenim efektima i kostimiranim glumcima. Od manifestacije „Đurđeva“ u Velikom Trojstvu, u Hrvatskoj kući „Materina priča“ u Zagrebu, na LegendFestu u starom gradu Lukavcu, u povodu Međunarodnog dana pismenosti u Gradskoj knjižnici Grada Zagreba, na Cvjetnom trgu u Zagrebu, u Narodnoj knjižnici „Petar Preradović“ u Bjelovaru, u kazalištu Trešnja u Zagrebu, u Gradskoj knjižnici u Samoboru, na Međunarodnom sajmu knjiga u Bologni, na „Daruvarskom kulturnom ljetu“, pa sve do bjelovarskoj Terezijane – njezine su promocije uistinu nešto posebno.

Promocija „Prinčeve staze“ bila je 2015. godine i prvi glumci su sada već mladi odrasli punoljetni ljudi. Zaista se ponosim njima jer su prekrasna, inteligentna i marljiva djeca. Iznimno sam sretna zbog svih uspomena koje nosimo u sebi. Meni je bilo najljepše na LegendFestu u starom gradu Lukavcu. To mi je jedna od najdražih naših putujućih predstava i promocija moje knjige, govori Romana koja upravo priprema i treću knjigu.

Osim promocija, Romana održava i radionice, a u pripremi je i prvi animirani film prema tekstu “Bilogorske čarolije: Prinčeva staza”.

https://www.facebook.com/search/top?q=bilogorska%20carolija

Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša online radionica mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

kulturnjak@udruga-impress.hr

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Beti Pavleković

Beti Pavleković studentica je arheologije i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u slobodno vrijeme voli putovati, slikati i fotografirati, ali i pratiti društvene mreže na kojima često pronalazi inspiraciju.

Često fotografira bliske prijatelje u svrhe objava (primjerice na Instagramu), no voli uhvatiti i dobre kuteve u velikim europskim gradovima. Budući da je posjetila više od 20 država, to ju je potaknulo da kupi i bolji fotoaparat te se pozabavi svim postavkama i funkcijama koje nudi. U budućnosti namjerava usavršiti postavke na novom fotoaparatu, što joj je trenutačno glavni cilj, a zatim putovati i izvan Europe i nastaviti slikati portrete.


Instagram: https://www.instagram.com/betipavlekovic/
Facebook: https://www.facebook.com/beti.pavlekovic

Marina Kadić

Marina Kadić rođena je u Slavoniji u kojoj je provela pola života, dok je drugu polovicu provela u Istri. U Pazinu je završila gimnaziju, a trenutno je studentica druge godine Ranog i predškolskog odgoja u Zagrebu. 

Od djetinjstva voli crtati, a s ozbiljnijim crtanjem započela je u 6. razredu osnovne škole. 

Zadnjih nekoliko godina fokusirala se na usavršavanje realističnih portreta, a iznimno je privlače i ilustracije knjiga, pogotovo knjiga za djecu, te se nada da će joj se likovna karijera razvijati upravo u tom smjeru. 

Marina je bila polaznica naše Likovne radionice  “Ne slika se bojama, nego osjećajima” koju su vodile slikarice Petra Šabić i Irena Jukić Pranjić, te nam je veliko zadovoljstvo predstaviti Vam Marinin rad i na stranicama Kulturnjaka. 

Filip Krenus

Filip Krenus Osječanin je koji već dugi niz godina živi i radi u Londonu. Uz glumački posao bavi se i prevođenjem, režijom, produkcijom te podukama engleskog jezika za one koji se nadaju ulogama u serijama, filmovima i na kazališnim daskama Engleske. Suosnivač je jedinog hrvatskog festivala na engleskom jeziku pod nazivom „Midsummer Scene“ koji se svake godine održava u Dubrovniku. Nakon prošlogodišnje pauze zbog pandemije koronavirusa, sedmi festival Midsummer Scene ove je godine oduševio posjetitelje, a najveći dio zasluga za to ide upravo Filipu koji je na festivalu izveo monodramu „A Poor Player“ (Bijedan glumac). Predstava koje je osmišljena upravo za Dubrovnik u Dubrovniku je imala i svjetsku praizvedbu, a kritike za predstave su pisane u superlativima. Mnogi se slažu da je Krenus odigrao svoju najbolju ulogu do sad. Ali tu nikao nije kraj talentima koje ima. Prevoditeljskim poslom, kaže, počeo se baviti slučajno. U povodu 450. obljetnice smrti Marina Držića prvi je put preveo cijelo djelo „Dundo Maroje“ na engleski jezik. Trenutačno radi na prijevodima „Novele od Stanca“ Marina Držića i „Priča iz davnine“ Ivane Brlić Mažuranić za koje vjeruje da će biti iznimno zanimljivi Englezima koji vole bajke. „’Priče iz davnina’ imaju puno potencijala, ja sam siguran da su sve Ivanine priče izvrstan predložak za dobar scenarij“, govori Krenus i dodaje da mu je drago da ih ima priliku prevoditi, to je velika stvar. 

Osim glumom, puno se bavite prevođenjem. Na engleski jezik preveli ste Držićeva „Dunda Maroja“. Kako ste došli na ideju prevođenja jednoga tako staroga nesuvremenoga hrvatskoga djela na engleski jezik? 

Kad gledam iz prevoditeljske perspektive, mislim da ili prijevodi nađu vas ili vi nađete prijevod. U ovom slučaju prijevod je našao mene. Prijevod je naručio Dom Marina Držića koji je uz grad Dubrovnik htio prvi cjelokupni prijevod „Dunda Maroja“. Taj je projekt bio jako zahtjevan jer je to doista veliko djelo i često sam se morao snaći na razne načine kad bih naišao na nedoumice. Jedan od glavnih izvora bio je Luko Paljetak. Tražio sam samo da mi dio u kojem imam nedoumicu prevede na književni hrvatski jezik. No, Luko nije imao računalo tako da sam morao podvući crveno dio koji ne razumijem, njemu bi to isprintali i donijeli, on bi napisao pojašnjenje doktorskim rukopisom te bi to zatim skenirali i poslali meni. Bio je to zanimljiv proces. Svaki prijevod je izbor treba li ga stilski prevesti u duhu jezika 16. stoljeća. Engleski tada još nije bio definiran što se tiče pravopisa i gramatike tako da sam preveo jezičnom konstrukcijom i odabirom riječikoje su nastale do tada, a ne kasnije. Drugi prijevod koji su naručili je „Novela od Stanca“. U njemu je dvostruko rimovani dvanaesterac koji je začudo nešto lakši za rad od „Dunda Maroja“. Do sada sam uspio doći do polovice. Kada dođu sredstva, objavit ćemo prijevod. Ilustrirat će ga Zdenko Bašić, a zajedno radimo i na novom prijevodu „Priče iz davnine“.

Prije svega ste glumac, no puno se bavite prevođenjem, režijom i produkcijom. Objedinili ste sve umjetničke vještine u jedno. Je li tako svim glumcima u Londonu? Je li to uobičajeni put za glumca koji pokušava ostvariti karijeru vani? 

Držim da ako nemate posao, trebate ga sami stvoriti. Ako niste doživljeni kako biste htjeli, onda stvorite svoj prostor. Bavljenje svime je neka vrsta stvaranja svojega prostora. Na neki način si ti svoj posao. Možeš imati odnos s agentom, ali je glavno da zaboraviš da imaš agenta i da se boriš za svoj posao. Oduvijek sam se bavio riječima, prevođenjem i pisanjem. Od 2014. godine vodim „Midsummer Scene festival“, a ove godine smo imali monodramu koju smo napisali Sean Aita i ja. To je opet vrsta stvaranja svojega prostora jer nismo mogli dovesti Romea i Juliju koje smo imali 2019. godine.

Veseli li Vas prevoditeljski posao? Je li to izazovno? 

Jest. Nisam išao u Zagreb s ciljem da postanem prevoditelj. To sam postao igrom slučaja jer sam upisao Filozofski fakultet. Sad više biram stvari koje me doista zanimaju. 

Koliko je teško istaknuti se kao glumac na sceni u Londonu?

Ja nisam imao karijeru glumca u Hrvatskoj. Radio sam, ali ne kao profesionalni glumac. Istaknut ćete se ako neprestano šaljete svoje materijale agentima, redateljima i producentima koji vam mogu omogućiti posao. Godine 2012. osnovao sam svoju malu produkcijsku kuću kojoj sam se jako posvetio te je većina projekata bila u Hrvatskoj ili u Europi.

Je li gluma posao ili poziv?

Iz vlastitog iskustva mogu reći da je i jedno i drugo. Svu pripremu za projekt, predstavu, audiciju i ostale poslove smatram poslom. Kad dobijem privilegiju uključiti se u projekt ili ga sam iniciram, to smatram vrstom odmora. Kratak odgovor na pitanje je da je to profesija koja zahtijeva jako puno „guranja“, strpljenja i spremnost da se otpusti sve što se gradilo godinama. Otpusti poput onoga što se dogodilo 2020. kad su projekti na kojima sam radio odgođeni. Bitno je biti zaljubljen u to, ali ne toliko da nas trenutačni neuspjeh paralizira. 

Kako pripremate ulogu na engleskom jeziku? Radite li s nekim ili se pripremate samostalno? 

Ovisi radi li se o klasičnom ili suvremenom tekstu. Lakše mi je samostalno se pripremiti ako se radi o klasičnom tekstu. Ovdje često imamo malo vremena za probe. Tri tjedna je klasično, s tim da se zadnji tjedan rade i tehničke probe. Ako imate 4 ili 5 tjedana, onda ste jako sretni. Osobno više volim naučiti tekst koristeći tijelo kad mi sjednu emocije nego učiti ga napamet. Iskustvo iz Engleske je da se sve mora napraviti brzo i da moraš biti spreman brzo naučiti tekst. 

Kako se nosite s odbijanjem? 

Odeš na audiciju, obaviš je, napraviš sve što možeš, ali se potrudiš ne zaljubiti se u to. Zatim to zaboraviš pa ti dođe kao lijepo iznenađenje. Svaki put kad sam se zaljubio u to što sam se otišao natjecati nije završilo dobro. Nekad se znaju dogoditi četiri odbijanja u jednom danu. Tada se samo malo prošećeš. Naravno da te to pogodi. Još dok sam bio u dramskoj školi, redatelj mi je rekao da ne uzimam ništa osobno. No, gluma je osobna stvar. Moraš se nositi s odbijanjem kako znaš. 

U kojim slučajevima odbiti ulogu? Ima li nešto na što nikad ne biste pristali? 

Nemoj se prijaviti na stvari koje ti nisu po volji. Svaki se glumac veseli svakom poslu. Nismo u situaciji da možemo odbijati poslove ako nam se ponude. Audicije za najbolje poslove su i najljepše. Ne volim stavljanje istočnih Europljana u jedan kalup, npr. da su mafijaši, gangsteri i sl. To nije baš zanimljivo, ali naravno da ćeš uzeti. 

Kako se razvila ideja o „Midsummer Scene festivalu“? Zašto ste za pozornicu izabrali tvrđavu Lovrijenac? 

Već sam neko vrijeme pokušavao staviti nekoliko projekata na scenu. U neke sam se zaletio previše zelen, ali neki su dobro prošli. Umjesto da lovim redatelje, puno je bolje osnovati produkcijsku kuću i onda će se netko meni prijaviti. Zato sam osnovao produkcijsku kuću. Projekt „Glorije“ se nije ostvario, ali je omogućio stvaranje manjih projekata preko kojih sam upoznao predstavnike dubrovačke turističke zajednice u veleposlanstvu u Londonu. Oni su htjeli vratiti englesko kazalište na Lovrijenac. Ponudio sam im projekt „San Ivanjske noći“ jer mi se on činio najboljim. U ljetu je uvijek potrebno staviti komediju, pogotovo ako je komercijalno kazalište. To je uspjelo. Mislio sam da će to biti jednokratni projekt, ali je imao uspjeha pa se pretvorio u festival. Već iduće godine mogao sam staviti taj festival na znatno veću umjetničku razinu. Nakon toga je predstava „Na tri kralja“ otišla na dva mjeseca u Beč, a zatim na Bermudski festival. Ona mi je tako omogućila da se festival sve dalje i dalje razvija. Pandemija nas je jako zakočila tako da je ove godine sudjelovao manji broj ljudi.

Filip Krenus diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Iz rodnoga Osijeka preselio se u London i završio studij glume na Glumačkoj školi East 15 te poslijediplomski studij iz klasične glume na Drama Centreu. Godine 2012. osnovao je kazališnu produkcijsku kuću „Honey-tongued Theatre Productions“ u Londonu. U sklopu manifestacije „Welcome Croatia“ organizira festival suvremene hrvatske drame u Ujedinjenom Kraljevstvu „Short Shrift“. Suosnivač je festivala „Midsummer Scene“ koji se održava u Dubrovniku u tvrđavi Lovrijenac. Do sada su predstavljeni „San Ivanjske noći“, „Na Tri kralja“, „Romeo i Julija“ i „Hamlet“. Za vrijeme studiranja počeo je prevoditi književna i dramska djela. Prvi je put u cijelosti preveo komediju „Dundo Maroje“ u povodu 450. obljetnice smrti Marina Držića. 

Intervju s Filipom Krenus kreiran je prema sadržaju o kojem se razgovaralo na Glumačkoj radionici Ton? Ide! Kamera? Ide! Akcija! koju je u okviru projekta Kulturnjak.hr moderirala Antonija Putić 10.7.2021. 

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr) . Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Autor fotografija: privatni album 

Goran Smoljanović – lutkar

Bjelovarčanin Goran Smoljanović svoje prve glumačke korake napravio je u Bjelovarskom kazalištu uz prijatelja Pepija. Ljubav prema glumi potaknula ga je da ode na Umjetničku akademiju u Osijek gdje je diplomirao glumu i lutkarstvo.Od 2017. godine stručni je suradnik na kolegijima Lutkarstvo, Lutkarstvo i scenska kultura Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru, a zbog ljubavi prema rodnom gradu danas živi na tri adrese – u Bjelovaru, Zadru i Osijeku. Idejni je začetnik kazališta “Teatar to go” koji pokreće 2014. godine, a s kojim i danas gostuje diljem regije.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

Budući da sam akademiju upisao relativno kasno, sa 27 godina, moram priznati da tada nisam niti imao nekog drugog izbora fakulteta koji bih mogao upisati. Završio sam Trgovačku školu u Bjelovaru koja je tada već postala trogodišnja, a u međuvremenu je prihvaćen zakon da se na fakultet može pristupiti jedino sa četverogodišnjom školom. Zatim sam nekoliko godina poslije upisao Komercijalnu školu samo radi toga da uopće mogu pristupiti prijemnom ispitu ADU, tj. UAOS. Kako sam već do tada nekoliko godina bio član Bjelovarskog kazališta i stekao neko početno iskustvo na sceni, logičan slijed događaja bio je da stvorim okolnosti i okušam se na prijemnom ispitu Akademije.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Prvi sam se put susreo s glumom u Bjelovarskom kazalištu sasvim slučajno. Imao sam 22 ili 23 godine, nezaposlen i s prijateljem Davorom Blažekovićem, poznatijim pod nadimkom Pepi, bezglavo sam vrludao po Bjelovaru. U nekom trenutku on je morao ići na probu (bio je član kazališta već neko vrijeme), a ja nisam imao pametnijeg posla pa smo se dogovorili da ga u prostoru u kojem se odvijala proba pričekam. Kako je u to vrijeme u kazalištu bio kroničan nedostatak muških glumaca, ansambl predstave (ženski dio) se razveselio mojem dolasku riječima: “Došao nam je novi član.” U mojoj se glavi dogodio svojevrsni obrat i umjesto da kažem “Ne, došao sam pričekati Pepija”, rekao sam: “Da, došao sam.” Nakon toga više nije bilo povratka.

Pepija znaju mnoge generacije glumaca, veliki talent, puno je glumio, išao je i na prijemni na ADU, bio je nekoliko puta u užem izboru, ali nije uspisao glumu. Koliko je sreća presudan faktor na prijemnom? 

Nezgodno pitanje. Ne mogu reći da sreća nema nikakve veze s upisivanjem akademije, ali sreća prati hrabre pa mogu reći da nije presudna. Kad se uđe u uži izbor, prijemni se nastavlja još 5 i više dana. U tom vremenu profesori/ce individualno rade s polaznicima i ocjenjuju spremnost za upis akademije. Neki od njih su ti više naklonjeni, neki manje. Možda bolje njima postaviti to pitanje.

Kako si se odlučio za Akademiju u Osijeku?

Prvi put sam išao na prijamni na ADU u Zagrebu i te godine se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku. Budući da sam ušao u uži izbor u Zagrebu, nisam mogao pristupiti prijemnom u Osijeku jer su se održavali u isto vrijeme. Tada nisam upisao u Zagrebu. Preselio sam se u Zagreb, radio u kazalištima i pripremao se za prijemni sljedeće godine kad sam opet ušao u uži izbor u Zagrebu i opet nisam upisao, ali u Osijeku je te godine prijemni bio desetak dana kasnije, tako da sam spreman otišao u Osijek gdje sam upisao Glumu i Lutkarstvo. Dakle, odluka je bila jednostavna, idem tamo gdje me prime.

Kako si se nosio s tremom?

Trema je jedna posebna kategorija s kojom se nije lako nositi jer ona ograničava čovjeka, a dolazi obično kad čovjek nije baš siguran u ono što mu je činiti. Nasuprot tremi bilo bi uzbuđenje pred javni nastup. Ja sam svakako tada imao tremu. Međutim, cjelodnevnim radom na tekstovima, okolnostima uloge, analizama drame itd.. došao sam do toga da sam tekstove znao toliko dobro da nisam morao ni misliti što ide dalje, već sam samo kao takav (u toj i toj ulozi) na sceni postojao. 

Koji osjećaji te prvi prođu kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Prvo što pomislim je moja klasa s kojom sam zajedno prolazio kroz muke i nauke. To je kao svojevrsno odrastanje i to zajedničko iskustvo koje dijelimo u ovom životu je neprocjenjivo. Svaki put kad radim s nekim od njih je posebno zabavno jer se poznajemo toliko dobro da gotovo da znamo što tko kada misli.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornice?

Ne mogu reći da mi se dogodilo to da odjednom spoznam da se želim baviti samo glumom ili samo lutkarstvom. Zanimljive su mi i druge perspektive dramskog stvaranja kao što su dramaturgija, režija, izrada scenografije, izrada lutaka. U svakom slučaju, glumačka i lutkarska igra je moje primarno zanimanje u kojem uživam.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Nemam pojma.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom?

Ovo je jedno trik pitanje. Prije svega, gluma, a i lutkarstvo, su zanati. Tek kad vježbom, radom i učenjem postanemo “najbolji” zanatlije – to postaje umjetnost, a nas se prepoznaje kao umjetnike. Isto tako je i s ostalim zanimanjima. E sad, u kojem trenutku to postaje poziv?

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume i lutkarstva?

Razlika između glume i lutkarstva je u instrumentu kojim se izražava drama. Gluma se temelji na tome da je instrument izražavanja ljudsko tijelo, a lutkarstvo da je to lutka, neživi predmet koji je potrebno animacijom oživjeti da bi ga publika doživjela kao živog. U suštini i gluma i lutkarstvo imaju isto polazište, a to je drama. Ostala obilježja ovih dviju scenskih umjetnosti su slična ili ista. Npr., glumac svojim tijelom čini lik koji u okolnostima drame ima određenu ulogu, dok animator lutkom čini lik koja isto tako u okolnostima drame ima određenu ulogu.

Gdje se vidiš za 10 godina?

Nadam se da ću kroz 10 godina napisati i postaviti na scenu 5 – 6 predstava o kojima razmišljam, a da će točno za 10 godina biti premijera jedne od njih. Hehehe! Dakle, danas je 18. 8. 2021. Vidimo se 2031. u kazalištu.

Pokrenuo si svoju kazališnu družinu Teatar to go. Koliko je teško imati nešto svoje, a koliko je to prednost?

Teatar to gopokrenuo sam 2014. zajedno s kolegicama Andreom Giordani, glumicom i lutkaricom i Dalijom Dozet, filmskom redateljicom. Uz nas je tu bila neizostavna i Ana Šimić koja je završila Kulturalni menadžment te se izborila sa silnom birokracijom oko osnivanja kazališta, ali prema Hrvatskim zakonima nije mogla biti upisana kao jedan od osnivača jer Kulturalni menadžment nije umjetnička struka. Kada smo osnivali Teatar to gosvjesno smo postali dio nezavisne scene u Hrvatskoj koja u 90 % slučajeva ovisi o tržištu, i to je ono s čim se nije lako nositi. Međutim, isto tako smo svjesni da je naš adut kvaliteta sadržaja, odnosno predstava. Okolnosti koje su tako postavljene od nas traže da svaki put damo sve od sebe da bi igra na sceni bila dobra, tako da svakom novom predstavom mi sve više učimo. Jedna od olakotnih okolnosti u našem zanimanju jest to što se naš rad (predstava) odmah, direktno pokazuje publici i mi odmah, kroz reakciju publike, dobijemo odgovore koje scene funkcioniraju ili što treba unaprijediti.

Tko su ljudi s kojima surađuješ? Imaš stalne suradnike u Teatru to go?

Ovisno od predstave do predstave, suradnici se mijenjaju, što zbog njihovih drugih obveza, što zbog uloga koje zahtijevaju različite predstave, ali svakako se stvara jedan širi krug ljudi s kojima radimo. Jedna od stalnih suradnica je Selena Gazda, Bjelovarčanka koja je magistrirala kostimografiju na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

S bjelovarskim glumcima do sad još nisam surađivao, ali otvaranjem novog Doma kulture vjerujem da će se stvari uskoro promijeniti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamere, serije, filmovi?

Nedavno sam igrao sporednu ulogu u kriminalističkoj seriji koja se zove Šutnjai izlazi sljedeće godine. Gluma pred kamerom je posebno zabavna i sigurno će doći vrijeme kad ću se tom vidu drame više posvetiti. Trenutačno pišem doktorat koji se tiče lutkarstva, tako da ću se time sigurno baviti sljedećih godinu dana. 

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Antony Hopkins kao strani, ali ima još puno odličnih stranih glumica i glumaca. Od domaćih ne mogu izdvojiti nikog, ali moram napomenuti da mi je posebno zadovoljstvo gledati stariju generaciju kolega i kolegica kako znalački vladaju scenom.

Koja ti je najdraža kazališna predstava? 

Neke od najdražih predstava su mi: Cabares CabareiZijaha A. Sokolovića. Komedija koju mogu gledati iznova i svaki put vidjeti i doživjeti nešto drugo. Gledao sam ju vjerojatno 20-ak puta, a igrala je do sad već sigurno više od 2000 puta.

Tu je i Unterstadtu režiji Zlatka Svibena koju igra ansambl HNK Osijek s gostujućim glumcima. Branka Cvitković u toj predstavi ima monološku scenu koja traje 5 – 7 minuta u kojoj igra isključivo svojim glasom, a tijekom tih 5 – 7 minuta doslovno svima u publici naviru suze na oči. 

To samo Bog znakoju je režirao Saša Anočić, a igrala je u Exitu prije 20-ak godina. Igrali su Darija Lorenzi, Bojan Navojec, Rakan Rushadat i pas koji ne znam kako se zove. 

Nisam imao prilike raditi sa Sašom Anočićem, ali volio sam gledati predstave koje je radio. Pokoj mu duši.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

To je bila 2008. godina. Taman je počela dobro poznata recesija i nije bilo nimalo lako. Nosio me entuzijazam s akademije i uz pomoć Bjelovarskog kazališta i ravnateljice Maje Fabičević te firme Vidik Bjelovar koja je sponzorirala svjetla, napravio sam prvu samostalnu predstavu Izgubljeni poklon,čijem su ostvarenju pridonijeli još: Ana Šimić, Željka Oršolić, Pavle Ivanček, Andrej Cvjetičanin, Krunoslav Kanešić i Mirko Benkus. Entuzijazam se pokazao u smislu lutkarskog izraza jer smo napravili 27 svjetlosnih lutaka. Suprotno od kazališta sjena gdje se u odnosu svjetlo – mrak animira mrak, mi smo animirali svjetlo. Grad Bjelovar je izvedbu predstave Izgubljeni poklonza Božić poklonio građanima, a publika je bila zadovoljna, i to je najvažnije. 

Igraš li još uvijek Izgubljeni poklon?

Tu predstavu smo napravili 2008. i više je ne igramo. Predstava je tehnički i produkcijski dosta zahtjevna, a u ono vrijeme nismo imali kapacitet da je održimo te je tako predstava zaspala, ali uvijek postoji mogućnost da se napravi obnova, tj. da seIzgubljeni poklonponovo probudi.

S predstavama ideš i na festival na kojima često dobijete i nagrade.

Glumac Ivan Pokupić dobitnik je nagrade za najboljeg glumca na 6. festivalu dječje umjetnosti u Sarajevu za ulogu Borka u predstavi Botaničari.

Na 25. Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici nagrade za najbolju glumu osvojili su Dejan Fajfer i Goran Smoljanović u predstavi Majstori.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor teksta: private fotografije 

Online izložba Grete Gardner i Kušec Photography

Pozivamo Vas na online izložbu Grete Gardner i Kušec Photography. 

Kroz dvije tematske izložbe zavirite iza objektiva naših poznatih autora i saznajte kako nastaju fotografije koje privlače tisuće zaljubljenika u vrhunsku fotografiju. Želite da i Vaše objave na društvenim mrežama budu poput izložbe u vrhunskim muzejima i galerijama? 

Izložba će Vam pomoći da brzo i lako usvojite znanja o kreiranju fotografija potrebnih za promociju proizvoda na Instagramu, kako ispred kamere opustiti ljude koji nisu profesionalni modeli i kako uloviti važan trenutak te dobiti spontanu i opuštenu fotografiju. 
Posjedovanje fotoaparata nije uvjet za sudjelovanje, kao ni prethodno znanje. 

Izložbe se odvijaju uživo putem Zoom linka, a svi polaznici imaju mogućnost interaktivno sudjelovati, postavljati pitanja, saznati sve što ih zanima o nastanku fotografije, opremi koju izlagači koriste. 

Želite naučiti kako se dobro predstaviti na društvenim mrežama? 

Mogu li vam društvene mreže u tome pomoći ili odmoći? 

Želite lakše doći do posla, kontakata, uspješne karijere?

Tražite svoj foto stil?

Želite znati kako zaraditi novac na društvenim mrežama?

Zanima vas koje se priče kriju iza popularnih fotografija koje vidite na društvenim mrežama? 

Želite znati kako napraviti fotografiju koja će vam donijeti puno lajkova? Sanjate o tisućama pratitelja na društvenim mrežama? 

Pridružite nam se na onlineizložbi i predavanju Grete Gardner i potražite odgovore na sva navedena pitanja od našeg najpopularnijeg pin upmodela. 

Besplatnaonlineizložba održat će se 22. 9. i 29. 9. 2021. 

u 19 sati za polaznike do 25 godina
Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem onlineobrasca

https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC
https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC

Greta Gardner, pravim imenom Ivana Benko, rođena je u Čakovcu, gdje je odrastala je uz baku i djeda koji su bili dizajneri i krojači i od kojih je naslijedila istančan ukus za modu. Djed se amaterski bavio i analognom fotografijom, a tu ljubav prenio je i na Gretu koja je danas jedna od najpoznatijih pin upmodela, ali i autorica mnogobrojnih fotografija. Njezine radove na društvenim mrežama prati gotovo 200 000 ljudi, a uspješnu karijeru modela gradi više od 15 godina, rušeći nametnute stereotipe o godinama kao važnom faktoru za uspjeh. Zbog ljubavi prema glumicama i estetici zlatnog Hollywooda koji i danas čine osnovu njezina imidža, uzima pseudonim Greta Gardner, a osim samog modelinga se uspješno bavi produkcijom te radi kao make uphair artist.

Zbog sve veće potražnje za njezinim fotografskim i marketinškim znanjima, u 2019. godini otvara svoju kompaniju Neon 9 Lab. Danas snima reklamne kampanje za niz klijenata, surađuje s vodećim make upbrendovima, nudi usluge digitalnog marketing, održava radionice na temu društvenih mreža, pin upai fotografije, a zahvaljujući tome imala je priliku sudjelovati na gotovo svim velikim festivalima u Europi poput festivala Kogel Mogelu Krakowu.

https://www.instagram.com/gretagardner/?hl=hr

Greta Gardner cofounderje ideje i zaštitno lice popularnoga pariškog brand Von 50’s. Bila je prvi model s područja Balkana koji je sudjelovao u najvećem Viva Las Vegas pin upnatječaju i festivalu 2018. te je tada odabrana u top 6 modela i vintage/retro influencera cijeloga svijeta. Na istom festivalu sudjelovala je kao celebritysudac kod odabira najglamuroznijeg stila. 

https://www.facebook.com/OfficialGretaGardner

Surađuje s mnogobrojnim domaćim umjetnicima, a pojavila se kao glavna protagonistica u spotu Ako želiš biti moja(https://www.youtube.com/watch?v=yVnavIBNNME ) grupe Psihomodo Popa u režiji Mare Milin, 

u spotu pjesme Nezamjenjivo  (https://www.youtube.com/watch?v=4nnCUSUV80U)

 grupe Gelato Sisters, a u režiji Dinka Šimca, 

u spotu glazbenika Mahkey

(https://www.youtube.com/watch?v=XTOnjByAZp4

čiju režiju potpisuju dffrntvibe & petarkacketdole. 

Pojavljuje se u brojnim reklamama i projektima te uspješno kombinira karijeru modela, influencerice i mlade poduzetnice. Snimila je mnogobrojne reklame za kompanije poput Planet obuće, Ghetaldus, a od dražih pojekata na kojima je radila uvijek rado izdvaja rad s Matijom Vuicom čije je bila zaštitno lice za kolekciju Once Upon A Dream

Popularizacijom društvenih mreža Greta Gardner sve više osvaja i strana tržišta na kojima puno radi. Zahvaljujući iznimnoj estetici koju njeguje u svojim objavama, danas ima veliku bazu fanova i pratitelja sa svih strana svijeta, a najviše obožavatelja dolazi iz SAD-a i Japana, zemalja u kojima je nosila revije, u kojima je surađivala s puno retro brendova koje i privatno voli. Zbog posla, ali i privatno, puno putuje. Neko vrijeme živjela je i u Kini gdje se bavila modelingom. Surađivala je s kineskim brendovima, proputovala veliki dio Azije čiju kulturu iznimno cijeni i koja joj je često inspiracija. Greta je po struci magistra edukacije povijesti i u slobodno vrijeme rado čita povijesne knjige, pogotovo one koje se bave umjetnošću, modom, stilom. 

“Raduje me kada mogu u svoj stil dodati i dio povijesti, neovisno o tome radi li se o povijesti Hrvatske, Francuske ili Japana. Na fotografijama volim spajati pomalo nespojivo, volim eksperimentirati s modom, stilovima. Trudim se da su moje fotografije prikaz lijepoga, volim tu estetiku, volim kad se vidi trud koji uložim.” Greta Gardner 

https://www.facebook.com/OfficialGretaGardner

Želite napraviti divnu fotografiju zaljubljenog para?

Zanima Vas kako uhvatiti poseban trenutak?

Želite fotografirati vjenčanja?

Želite napraviti divne obiteljske portrete?

Niste sigurni kako prići ljudima koji nisu navikli stajati ispred kamere?

Odgovore na ova pitanja potražite na našoj onlineizložbi koju će voditi bračni i fotografski par Iva i Goran Kušec. 

“Naš stil rada je osobni pristup svakom paru, jer nam to omogućuje da kroz povjerenje i opuštenost ulovimo sve emocije.” Iva i Goran Kušec

Više o njihovom radu pogledajte na IG profilu 

https://www.instagram.com/kusecphotography/?hl=hr

i službenoj web stranici 

Iva i Goran, fotografi i snimatelji, spadaju u sam vrh hrvatskih fotografa usko specijaliziranih za fotografiranje najvažnijeg dana u životu mnogih parova – vjenčanja. Upoznali su se 2004. godine, postali roditelji 2012., a nakon nekoliko uspješnih godina u poslu u studenom 2017. pokrenuli su vlastiti studio Kušec Photography koji je danas jedan od najuspješnijih studija u Hrvatskoj. Studio Kušec Photography specijaliziran je za fotografiranje i snimanje vjenčanja, a izuzev u Hrvatskoj, svoje usluge nude i diljem Europe. Godišnje odrade snimanje velikoga broja vjenčanja, ali i drugih važnih obljetnica koje na jedinstven način bilježe za budućnost. 

Iva i Goran ambasadori su za Canon kamere, redovito vode radionice o fotografiji, rado pomažu svima koje zanima fotografija. 

“Volimo se voditi onom forever is composed of nowspa tako volimo raditi – sada., u trenu, bilježeći vas i vaše emocije. Zaista pokušavamo učiniti sve osobnijim i prirodnijim sa svom prekrasnom jednostavnošću između, bez namještanja.” Iva i Goran Kušec

Besplatnaonlineizložba održat će se 22. 9. i 29. 9. 2021. 

u 19 sati za polaznike do 25 godina
Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem onlineobrasca

https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC
https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC

Na onlineizložbi svoje će radove predstaviti i mlade autorice:

Beti Pavlekovic iz Zlatar Bistrice 

Maja Karolj iz Kutine 

Beti Pavleković studentica je arheologije i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u slobodno vrijeme voli putovati, slikati i fotografirati, ali i pratiti društvene mreže na kojima često pronalazi inspiraciju. Često fotografira bliske prijatelje u svrhe objava (primjerice na Instagramu), no voli uhvatiti i dobre kuteve u velikim europskim gradovima. Budući da je posjetila više od 20 država, to ju je potaknulo da kupi i bolji fotoaparat te se pozabavi svim postavkama i funkcijama koje nudi. U budućnosti namjerava usavršiti postavke na novom fotoaparatu, što joj je trenutačno glavni cilj, a zatim putovati i izvan Europe i nastaviti slikati portrete.

Instagram: https://www.instagram.com/betipavlekovic/

Facebook: https://www.facebook.com/beti.pavlekovic

Maja Karolj živi u Kutini, pleše folklor od svoje treće, a klavir svira od svoje devete godine. Uz glazbu, fotkanje drugih i svega oko nje omiljen joj je hobi. 

Instagram:https://www.instagram.com/majakarolj/?hl=hr

Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša onlineizložba mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.
Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Poštovani,

pozivamo Vas na onlineizložbu Grete Gardner i Kušec Photography. 

Kroz dvije tematske izložbe zavirite iza objektiva naših poznatih autora i saznajte kako nastaju fotografije koje privlače tisuće zaljubljenika u vrhunsku fotografiju. Želite da i Vaše objave na društvenim mrežama budu poput izložbe u vrhunskim muzejima i galerijama? 

Izložba će Vam pomoći da brzo i lako usvojite znanja o kreiranju fotografija potrebnih za promociju proizvoda na Instagramu, kako ispred kamere opustiti ljude koji nisu profesionalni modeli i kako uloviti važan trenutak te dobiti spontanu i opuštenu fotografiju. 


Posjedovanje fotoaparata nije uvjet za sudjelovanje, kao ni prethodno znanje. 

Izložbe se odvijaju uživo putem Zoomlinka, a svi polaznici imaju mogućnost interaktivno sudjelovati, postavljati pitanja, saznati sve što ih zanima o nastanku fotografije, opremi koju izlagači koriste. 

Želite naučiti kako se dobro predstaviti na društvenim mrežama? 

Mogu li vam društvene mreže u tome pomoći ili odmoći? 

Želite lakše doći do posla, kontakata, uspješne karijere?

Tražite svoj foto stil?

Želite znati kako zaraditi novac na društvenim mrežama?

Zanima vas koje se priče kriju iza popularnih fotografija koje vidite na društvenim mrežama? 

Želite znati kako napraviti fotografiju koja će vam donijeti puno lajkova? Sanjate o tisućama pratitelja na društvenim mrežama? 

Pridružite nam se na onlineizložbi i predavanju Grete Gardner i potražite odgovore na sva navedena pitanja od našeg najpopularnijeg pin upmodela. 

Besplatnaonlineizložba održat će se 22. 9. i 29. 9. 2021. 

u 19 sati za polaznike do 25 godina
Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem onlineobrasca

https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC

Greta Gardner, pravim imenom Ivana Benko, rođena je u Čakovcu, gdje je odrastala je uz baku i djeda koji su bili dizajneri i krojači i od kojih je naslijedila istančan ukus za modu. Djed se amaterski bavio i analognom fotografijom, a tu ljubav prenio je i na Gretu koja je danas jedna od najpoznatijih pin upmodela, ali i autorica mnogobrojnih fotografija. Njezine radove na društvenim mrežama prati gotovo 200 000 ljudi, a uspješnu karijeru modela gradi više od 15 godina, rušeći nametnute stereotipe o godinama kao važnom faktoru za uspjeh. Zbog ljubavi prema glumicama i estetici zlatnog Hollywooda koji i danas čine osnovu njezina imidža, uzima pseudonim Greta Gardner, a osim samog modelinga se uspješno bavi produkcijom te radi kao make uphair artist.

Zbog sve veće potražnje za njezinim fotografskim i marketinškim znanjima, u 2019. godini otvara svoju kompaniju Neon 9 Lab. Danas snima reklamne kampanje za niz klijenata, surađuje s vodećim make upbrendovima, nudi usluge digitalnog marketing, održava radionice na temu društvenih mreža, pin upai fotografije, a zahvaljujući tome imala je priliku sudjelovati na gotovo svim velikim festivalima u Europi poput festivala Kogel Mogelu Krakowu.

https://www.instagram.com/gretagardner/?hl=hr

Greta Gardner cofounderje ideje i zaštitno lice popularnoga pariškog brand Von 50’s. Bila je prvi model s područja Balkana koji je sudjelovao u najvećem Viva Las Vegas pin upnatječaju i festivalu 2018. te je tada odabrana u top 6 modela i vintage/retro influencera cijeloga svijeta. Na istom festivalu sudjelovala je kao celebritysudac kod odabira najglamuroznijeg stila. 

https://www.facebook.com/OfficialGretaGardner

Surađuje s mnogobrojnim domaćim umjetnicima, a pojavila se kao glavna protagonistica u spotu Ako želiš biti moja(https://www.youtube.com/watch?v=yVnavIBNNME ) grupe Psihomodo Popa u režiji Mare Milin, 

u spotu pjesme Nezamjenjivo  (https://www.youtube.com/watch?v=4nnCUSUV80U)

 grupe Gelato Sisters, a u režiji Dinka Šimca, 

u spotu glazbenika Mahkey

(https://www.youtube.com/watch?v=XTOnjByAZp4

čiju režiju potpisuju dffrntvibe & petarkacketdole. 

Pojavljuje se u brojnim reklamama i projektima te uspješno kombinira karijeru modela, influencerice i mlade poduzetnice. Snimila je mnogobrojne reklame za kompanije poput Planet obuće, Ghetaldus, a od dražih pojekata na kojima je radila uvijek rado izdvaja rad s Matijom Vuicom čije je bila zaštitno lice za kolekciju Once Upon A Dream

Popularizacijom društvenih mreža Greta Gardner sve više osvaja i strana tržišta na kojima puno radi. Zahvaljujući iznimnoj estetici koju njeguje u svojim objavama, danas ima veliku bazu fanova i pratitelja sa svih strana svijeta, a najviše obožavatelja dolazi iz SAD-a i Japana, zemalja u kojima je nosila revije, u kojima je surađivala s puno retro brendova koje i privatno voli. Zbog posla, ali i privatno, puno putuje. Neko vrijeme živjela je i u Kini gdje se bavila modelingom. Surađivala je s kineskim brendovima, proputovala veliki dio Azije čiju kulturu iznimno cijeni i koja joj je često inspiracija. Greta je po struci magistra edukacije povijesti i u slobodno vrijeme rado čita povijesne knjige, pogotovo one koje se bave umjetnošću, modom, stilom. 

“Raduje me kada mogu u svoj stil dodati i dio povijesti, neovisno o tome radi li se o povijesti Hrvatske, Francuske ili Japana. Na fotografijama volim spajati pomalo nespojivo, volim eksperimentirati s modom, stilovima. Trudim se da su moje fotografije prikaz lijepoga, volim tu estetiku, volim kad se vidi trud koji uložim.” Greta Gardner 

https://www.facebook.com/OfficialGretaGardner

Želite napraviti divnu fotografiju zaljubljenog para?

Zanima Vas kako uhvatiti poseban trenutak?

Želite fotografirati vjenčanja?

Želite napraviti divne obiteljske portrete?

Niste sigurni kako prići ljudima koji nisu navikli stajati ispred kamere?

Odgovore na ova pitanja potražite na našoj onlineizložbi koju će voditi bračni i fotografski par Iva i Goran Kušec. 

“Naš stil rada je osobni pristup svakom paru, jer nam to omogućuje da kroz povjerenje i opuštenost ulovimo sve emocije.” Iva i Goran Kušec

Više o njihovom radu pogledajte na IG profilu 

https://www.instagram.com/kusecphotography/?hl=hr

i službenoj web stranici 

Iva i Goran, fotografi i snimatelji, spadaju u sam vrh hrvatskih fotografa usko specijaliziranih za fotografiranje najvažnijeg dana u životu mnogih parova – vjenčanja. Upoznali su se 2004. godine, postali roditelji 2012., a nakon nekoliko uspješnih godina u poslu u studenom 2017. pokrenuli su vlastiti studio Kušec Photography koji je danas jedan od najuspješnijih studija u Hrvatskoj. Studio Kušec Photography specijaliziran je za fotografiranje i snimanje vjenčanja, a izuzev u Hrvatskoj, svoje usluge nude i diljem Europe. Godišnje odrade snimanje velikoga broja vjenčanja, ali i drugih važnih obljetnica koje na jedinstven način bilježe za budućnost. 

Iva i Goran ambasadori su za Canon kamere, redovito vode radionice o fotografiji, rado pomažu svima koje zanima fotografija. 

“Volimo se voditi onom forever is composed of nowspa tako volimo raditi – sada., u trenu, bilježeći vas i vaše emocije. Zaista pokušavamo učiniti sve osobnijim i prirodnijim sa svom prekrasnom jednostavnošću između, bez namještanja.” Iva i Goran Kušec

Besplatnaonlineizložba održat će se 22. 9. i 29. 9. 2021. 

u 19 sati za polaznike do 25 godina
Svi zainteresirani mogu se prijaviti putem onlineobrasca

https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC
https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC
https://forms.office.com/r/eQhDBJMLhC

Na onlineizložbi svoje će radove predstaviti i mlade autorice:

Beti Pavlekovic iz Zlatar Bistrice 

Maja Karolj iz Kutine 

Beti Pavleković studentica je arheologije i talijanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a u slobodno vrijeme voli putovati, slikati i fotografirati, ali i pratiti društvene mreže na kojima često pronalazi inspiraciju. Često fotografira bliske prijatelje u svrhe objava (primjerice na Instagramu), no voli uhvatiti i dobre kuteve u velikim europskim gradovima. Budući da je posjetila više od 20 država, to ju je potaknulo da kupi i bolji fotoaparat te se pozabavi svim postavkama i funkcijama koje nudi. U budućnosti namjerava usavršiti postavke na novom fotoaparatu, što joj je trenutačno glavni cilj, a zatim putovati i izvan Europe i nastaviti slikati portrete.

Instagram: https://www.instagram.com/betipavlekovic/

Facebook: https://www.facebook.com/beti.pavlekovic

Maja Karolj živi u Kutini, pleše folklor od svoje treće, a klavir svira od svoje devete godine. Uz glazbu, fotkanje drugih i svega oko nje omiljen joj je hobi. 

Instagram:https://www.instagram.com/majakarolj/?hl=hr

Ovim putem molimo Vas da ovaj poziv proslijedite svima za koje vjerujete da bi ih naša onlineizložba mogla zanimati. Više informacija potražite na www.kulturnjak.hr ili na našoj Facebook stranici.

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr). Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.
Sadržaj objave je isključiva odgovornost udruge Impress.

Petra Šabić

Bjelovarčanka Petra Šabić jedno je od najtraženijih imena domaće likovne scene. Vidjelo se još za vrijeme studija da je riječ o iznimnoj slikarici velikog talenta čiji su studentski radovi višestruko nagrađivani. Diplomirala je Likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić s nagradom Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomante akademske godine 2018./2019. Dobitnica je pohvale Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za uspješan rad u akademskoj godini 2016./2017. te Rektorove nagrade 2017/2018. godine. Akademske godine 2020./2021. diplomirala je na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi red. prof. art. Ksenije Turčić, a iako tek na počtku karijere, potražnja za njezinim radom može se mjeriti s uspjesima naših najboljih slikara. Mnogi tvrde da je kupnja njezinih radova trenutačno najbolja investicija na našem tržištu umjetnina. Njezini radovi izlagani su u najprestižnijim galerijama u Hrvatskoj, a izlagala je i u Indiji i Vijetnamu.

Što sad pripremaš?

Imat ću iduće godine izložbu u Galeriji Prica u Samoboru, a vjerojatno će se i još neke situacije posložiti, uvijek to tako biva. Zatim ove godine imam nekoliko pojavljivanja na izložbama u Laubi (u sklopu Erste Fragmenata i još nekih projekata koji su vezani uz Akademiju). S obzirom na to da sam ponovno diplomirala u lipnju ove godine, a to je ujedno podrazumijevalo dovođenje do vrhunca koncepta na kojem sam radila neko vrijeme, postoji taj jedan vakuumski prostor u kojem osjećate da dolazi nešto novo, ali je zadatak da se ponovno otkrije ta jezgra. Kod mene ne postoji nekakvo opterećenje u smislu – hoću li izlagati ovdje, hoću ovo, hoću ono – to su sve želje koje koče i služe kako bi nas iscrpile. Slikarstvo nije posao u klasičnom smislu, to je jedna živa energija neprestanog oduševljavanja novim. Tako da, oduševljavam se novim i to je ono na čemu radim i što pripremam.

Postoji li galerija u kojoj sanjaš da izlažeš?

Zapravo i ne. Odnedavno spoznajem kako osjećam veću povezanost sa shvaćanjem prostora kao jednog promjenjivog modela. Razmišljam o izlaganju radova u spiljama, recimo, više nego u nekim uređenim galerijama. Nemam ništa protiv galerija, naravno, samo se ovako trenutačno osjećam.

Kad si imala prvu izložbu?

Mislim da je to bilo 2017. ili 2018. godine, a izložba se zvala Zbiranja u Narodnoj knjižnici Petar Preradović u Bjelovaru.

Koja ti je najdraža izložba?

Ako ću se sada ograničiti samo na samostalna izlaganja, svaka je bila posebna na svoj način. Dobiti mogućnost da vidite kako djela žive odvojena od vas koji ste ih napravili i međusobno se isprepleću s jezikom ljudi koji s njima dolaze u kontakt jest proces prepun neočekivanih situacija. Posebno mjesto mi ima prva diplomska izložba Guste praznine u Galeriji SC u Zagrebu 2019. godine. Radila sam jako puno prije nego što sam postavila te radove, tu je ujedno i kraj prvog studija pa svi osjećaji koji prate i takav životni događaj… Imala sam izrazito iscrpljujuću godinu te 2019. i doživjela sam situacije koje su se utisnule u moje biće nevjerojatnim intenzitetom pa ta izložba koja se održala u rujnu nosi u sebi sva ta moja stanja koja su, naravno, osobne prirode prije svega. Ona je potvrda prijenosa impulsa mog bića u vizualnu situaciju. Ponosna sam na tu izložbu s obzirom na sva stanja koja su joj prethodila.

Imaš li tremu prije otvaranja izložbe?

Organiziranje izložbe je jedan složen proces u koji je uključeno više ljudi, stoga je važno s kime surađujete. Riječ je o jednom dinamičnom procesu u kojem nerijetko dosta stvari ne ide uopće onako kako ste primarno zamislili, tako da je fleksibilnost vrlina koja posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima. Netom prije otvorenja nerijetko budem dosta nesvjesna jer je to neki vrhunac tog procesa, a moj um i dalje prolazi kroz sve situacije koje su tome prethodile. Ako postavljam neku slikarsku instalaciju, radove koji vise u prostoru i tvore određene strukture, razmišljam jesu li to bile dobre kukice, hoće li se rad držati, jesmo li sve dobro opremili… To je trema koju poznajem, a na kritike sam ionako spremna uvijek, ako su argumentirane, jasno.

Imaju li svi talent za crtanje?

Držim da je kreativnost univerzalna sila, temeljna supstanca svega što mi jesmo u svakom trenutku. To je ono što je svima zapravo zajedničko po mom mišljenju, ne nužno talent za crtanje, stoga je posebno osjetljivo kada se ljudima, čovjeku, individui oduzme mogućnost kreativnog izražavanja i propitkivanja svijeta oko sebe. Često ćete čuti odraslu osobu koja tvrdi kako nema nikakvog talenta za crtanje – ne mora ni imati, možda ima neotkriveni talent za modeliranje ili fotografiju, a možda nema niti jedan takav talent, no to ne znači da nema mogućnost kreativnog mišljenja, što je po meni izrazito važno.

Tko je prvi otkrio tvoj talent za crtanje?

Odrasla sam u jako kreativnom okruženju, a iako mi roditelji nisu umjetnici, oni znaju kakvu važnost kreativno izražavanje ima pa su s vremenom prepoznali moju znatiželju da naučim više. Svatko se sjeća onih nekih dragih i posvećenih učitelja, nastavnika i profesora koje je barem jednom susreo u svojem obveznom školovanju, koji su bili dovoljno otvoreni i predani da ukažu svakome na njegove posebne vještine. Imala sam i ja takve profesore. Kao dijete išla sam i u glazbenu školu koju sam i završila, tako da mi jedan veliki dio života bio posvećen glazbenom obrazovanju o kojem sam čak i kasnije razmišljala. Međutim, vizualna umjetnost je područje u kojem sam s vremenom pronašla utočište.

Jesu li te roditelji podržavali u odluci da upišeš umjetnički fakultet?

Jesu, i na tome sam im beskrajno zahvalna. Podrška obitelji i prijatelja posebno je važna u određenim razdobljima u životu, ali držim da je važno i biti iskren prema sebi i ne tjerati se na neke životne poteze kada za to nije vrijeme, posebno kada je riječ o odabiru fakulteta ili bilo kakve vrste profesionalnog usmjeravanja. Te stvari svatko treba osjetiti sam za sebe, a zatim podijeliti s onima s kojima želi, a i tada je izvjesno hoće li dobiti tu podršku ili ne. Podršku prvo dajemo sami sebi, to je često jako teško jer smo svi skloni sami sebe držati u zoni komfora, ali treba se otisnuti u nepoznato s vremena na vrijeme, bez obzira na podršku, ako je to ono što osjećamo kao svoj životni impuls.

Što bi savjetovala mladima koji žele upisati ALU?

Budite spremni odučiti sve što ste dosada naučili, nijedno znanje nije bezvrijedno – znanje je moć, ali jedino ako ste spremni biti dovoljno otvoreni da prihvatite frekvencije koje nisu istovjetne vašima i odustanete od dokazivanja nekome, to nije poanta umjetničkog poziva. Raditi na preispitivanju sebe i osjećajno poštivanje tuđeg procesa je važno. Akademija je bitna jer daje prostor da se nauči tzv. zanat, jer kasnije kada se kreativno otvarate, uvijek ćete osjećati nedostatak toga znanja ako mu se niste posvetili i to je jednostavno tako. Znam da se puno ljudi ne slaže s tom tvrdnjom, ali što sada.

Slikanje je zapravo samotan posao. Voliš li imati društvo kada slikaš?

Zapravo ne volim, ali ne na način da mi netko nužno smeta ili da postajem nervozna od toga. Osobno mi bolje odgovara samoća i mir jer je slikanje ustvari i meditacija, dolaženje u kontakt sa svojim unutarnjim strujanjima i tokovima. Mislim da smo si bliže kada smo sami. Velika je to ispunjenost prostora i visoka razina bivanja. Lijepo je moći si dopustiti osjetiti tako nešto sam. Dok s druge strane, posebno mjesto u mojim sjećanjima nose prekrasna druženja s mojim kolegama na prvom, a kasnije i na drugom studiju na ALU. Predivna je to kreativna energija koju počnete osjećati kako struji između svih vas i povezuje vas na posebnoj razini.

Tko su ti omiljeni slikari?

Hilma af Klint, Shara Hughes mi je jako zanimljiva autorica, zatim Agnes Pelton, Ellen Gallagher…

Koliko vremena dnevno provodiš crtajući?

Trudim se da mi nijedan dan ne prođe bez crtanja ili slikanja, katkad je to samo pola sata, a većinom po nekoliko sati dnevno kada ne obavljam druge stvari. Kada imam slobodne dane, onda se to pretvori u višesatni maraton. Mislim da se inspiracija ne čeka da dođe, već se s njom živi u svakom djeliću svojega mišljenja. Kada sve oko sebe promatrate kroz prizmu fascinacije, onda se to sintetizira i u crtežu ili u unutarnjoj spoznaji koja postaje dio nas, a kasnije se očituje i u materijalnom obliku.

Gdje pronalaziš inspiraciju?

Kada ste posvećeni razumijevanju sebe i svega oko sebe, onda inspiracija postaje samo riječ, pojam, jer sve oko nas i unutar nas može biti svedeno na materiju primu. Oduvijek me nešto smetalo u toj sintagmi „pronalaženje inspiracije“, kao da je ona nešto izgubljeno, neki ključevi ispali iz džepa koje sada manično tražimo po putevima kojima smo već prošli, kao da se pretpostavlja nekakva elementarna odsutnost koju onda moramo pošto-poto ispuniti nečime. To se vidi u pseudointelektualnom svijetu čiji smo sudionici, u kojem ovisimo o tome da nam drugi kažu što je to za nas dobro i što je to što nam treba da ispunimo tu prazninu, a pritom će nam, naravno, naplatiti tu uslugu – da nas spoznaju umjesto nas samih. Ma gluposti! Mogla bih o tome satima. Važno mi je konstantno preispitivati sebe i nerijetko kada si odgovorim na neka pitanja, počnem raditi na nečem novom, shvatim da postoji još toliko toga nepoznatog i onda sve ispočetka. Slikarstvo je kontemplativna disciplina, stoga su odgovori za kojima tragam vezani uz unutarnja stanja i vanjske pojavnosti, zato se često koristim simbolima i zagonetkama.

Crtaš li na plaži, na godišnjem?

Da, uvijek sa sobom nosim pernicu i book. Međutim, volim nemirno istraživati nova mjesta pa mi je medij fotografije u tim situacijama bliži. Treba istraživati paletu mogućnosti kreativnog izražavanja jer sve se prvo odvija nevidljivo u nama, a onda to poprima neku formu, oblik, boju…

Ima li razdoblja kad ne crtaš?

Naravno da ima. Postoji onaj poremećeni sustav mišljenja koje danas jako opterećuje ljude i udaljava ih od njihove esencije, a da katkad oni sami nisu toga svjesni, što je jako opasna situacija – ako ne radiš, mora da nešto ne štima. Ali to je govor racionalnog koje ionako nije dovoljno jako da nadvlada intuitivno (ne govorim da jedno drugo uopće mora nadvladati). Nama kao ljudima je zajedničko i to što smo svi ustvari izrazito znatiželjna bića, želimo poznavati svijet kojim smo okruženi jer tako raslojavamo i sami sebe, a taj je proces satkan od brojnih dojmova koji postaju dio nas, tako i svojevrsne kreativne pauze govore jednim jezikom unutarnjeg i jezikom slučajnosti. O nama ovisi hoćemo li taj jezik pokušati naučiti svladati.

Koje tehnike koristiš?

Tehnike koristim eklektično, tako da se služim i akrilnom i uljanom boju, akrilnim markerima, suhim i uljanim pastelama, građevinskim materijalima… Svega tu ima, a opet je sve promišljeno. Slikarski princip u mojem radu često podrazumijeva adiciju, a zatim redukciju materijala jer nikada ne radim prema nekim skicama, već svakom platnu pristupam ne na način da ga „napravim“, već da intuitivno gradim. To često podrazumijeva ne-klasični pristup materijalima i puno pogrešaka po putu, ali što ćete, to je tako, kao neka slikarska kombinatorika, sve učinjeno postaje trag za sljedeće i tako u beskraj, odnosno do trenutka kada osjetim da rad počinje imati svoj jezik, onda ga puštam da govori što ima za reći kome treba.

Imaš li omiljenu boju?

I da i ne. Možda bi netko tko promatra moje slike mogao odgovoriti na ovo pitanje umjesto mene, međutim odabir boja je za mene instinktivan i intuitivan proces. Ako neku boju ponavljam dugo, to znači da osjećam da mi i dalje ima nešto za pokazati, a ne zato što mi se na površnoj razini dekorativno dopada. Tu nije riječ o tome. Ako postoji nešto što vam je najdraže, onda to nekako znači da ćete to odabrati ispred svega drugog, a ja ne stvaram po tom principu. Oslanjam se na intuitivno pronalaženje spone između unutarnjeg i materijaliziranog u obliku boje, linije i plohe.

Tvoja početna boja na platnu nije bijela – već crna. Zašto? Kažu za bijelu i crnu da nisu boje uopće…

Moja crna i crna svake druge osobe su različite crne. Putovanje mene i crne boje je poput neke prekooceanske ekspedicije – ne znamo kada će završiti, ali to nam nije ni bitno jer već imamo zajednička sjećanja i postajemo organizam u kojem se preklapamo jedno preko drugog. Crna je asocijacija na neuhvatljivost, intuitivnost, unutarnju logiku, jezgrovitost svojeg postojanja, na sve ono rečeno i skriveno… Crna je jedan mentalni prostor nevidljivog i neopipljivog, a s druge strane nečeg izrazito živog i simbolički denotiranog. Crna je, prema Jungu, „mjesto klijanja“, trenutak prije rođenja materije, univerzalni obrat forme. Crna je vrijeme.

Ima li ljubomore među umjetnicima?

Nažalost, ima. Umjetnost tako ne može preživjeti jer sve dok postoji ego, postoji i strah. U ovom slučaju strah da će uspjeti netko drugi, a ne mi. Kao da se nama nešto oduzima. To je, nažalost, toliko prisutna pojava da ne znam uopće ni govoriti o tome jer me prije svega, jako rastužuje.

Koliko su društvene mreže važne za samopromociju?

Od tih društvenih platformi koristim Instagram jer je kao neka brza digitalna slikovnica i na svojem profilu objavljujem isključivo svoje radove. Imam i stranicu na FB koju često zaboravim da imam. Moram slikati, raditi, čitati, istraživati, hodati… Nemam vremena za aktivno bavljenje takvim vidom te tzv. promocije. Nerijetko budem neaktivna neko vrijeme pa onda objavim deset slika na kojima sam radila jer osjećam da je onda vrijeme za to. Izložbe su mi bitne jer daju prostor za direktno komuniciranje, to je važno. Ljudi mi se ionako dosta javljaju vezano uz djela i obično ih pozovem kod sebe u radni prostor da pričamo i doživljavamo umjetnost uživo. U tom dijelu sam baš neki tradicionalist, haha!

Što bi se moglo popraviti da umjetnici lakše stvaraju kod nas?

Kada govorimo kroz prizmu prodaje radova, onda svakako odnos kupaca prema umjetniku. Nemali broj puta sam doživjela pokušaje cjenkanja za radove. Shvaćam da je ljudima to zanimljivo, ali jednostavno nemojte to raditi s umjetnicima čija djela želite imati za sebe. Ne mogu govoriti u ime svih, ali iza mojih radova stoji puno sati rada, školovanja, materijalnog ulaganja i prije svega realizacije ideje koja je unikatna za svaku sliku. Ne ponavljam svoje radove i radim ih 1 od 1. Konstantno je prisutna ta atmosfera u razmišljanjima ljudi koji se ne bave profesionalno umjetnošću da umjetnici samo iz puke inspiracije stvaraju, da žive u nekakvom romantičarskom okruženju potpuno egzistencijalno osigurani, ali to je daleko od stvarnosti. A sad, postoji cijela lepeza situacija koje bi se mogle, ne bi mogle itd…

Imaš li mecenu, sponzora?

Ne, ni ne planiram imati. Isključiva prodaja radova mi nije fokus u cjelokupnom stvaralačkom putu. Primarno sam fokusirana na realizaciju slikarskih ideja i edukaciju likovne umjetnosti.

Tko su kupci tvojih slika?

Profili ljudi su izrazito šaroliki i nerijetko sam s nekim ljudima ostala u prijateljskim odnosima i privatno iako smo se povezali preko prodaje. Ima tu i takozvanih poznatih lica, manje poznatih, ali svi s kojima sam ostvarila neki oblik suradnje su zaista predivni ljudi koji cijene umjetnost i kontinuirani rad. Katkad vas netko gleda kao investiciju, a to je meni jako smiješna situacija kada se dogodi jer ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment ili tapšanje kapitalizma po ramenu.

Podilaziš li kupcima kada stvaraš?

Nikada, ne. Svjesna sam da sam zbog tog stava izgubila veliki broj potencijalnih suradnji, ali iskreno, to mi je sasvim u redu jer sve što treba biti na mom putu došlo je i dolazi. Jednostavno nisam takav profil, teško podnosim nekakvu vrstu autoritativne komunikacije. Važno je spoznati sebe do što višeg stupnja i poštivati se takvog, sve drugo je laganje samome sebi i stvaranje nepotrebne iluzije.

Što radiš u slobodno vrijeme?

U zadnje vrijeme pohađam edukativne radionice o raspoznavanju samoniklog bilja, amaterski pletem tapiserije i tepihe, čitam dakako, vodim likovne radionice za djecu i mlade. Iskreno, volim tražiti neke nove načine kreativnog rada i usvajati nove vještine, ali se nikada ne prisiljavam ni na što. Uživam i u meditativnom otkrivanju prirode, tamo gdje prestaje signal – počinje mir.

Film ili knjiga?

Oboje.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Valnea Vretenar – sopranistica

Sopranistica Valnea Vretenar odrasla je u malom istarskom mjestu Pićan podno Učke.
Nakon završetka srednje glazbene škole u Puli upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, u klasi
prof. Nelli Manuilenko. Iako je u srednjoj svirala klavir i bila uvjerena da će postati
pijanistica, ljubav prema pjevanju bila je jača. Mlada sopranistica iza sebe ima niz uspješnih
nastupa, a Istru i Dalmaciju zamijenila je mirnim obiteljskim životom u Bjelovaru.


Koliko si danas povezana s mjestom odrastanja?
Dosta sam emotivno povezana sa svojim rodnim krajem. Dolazim svega dva ili tri puta
godišnje kod mojih i mogu reći da mi jako nedostaje moja Učka i sva mjesta u kojima sam
provela cijelo svoje djetinjstvo. Da ne pričam o Puli, tamo sam završila svoje srednjoškolsko
obrazovanje i provela najljepše trenutke sa svojom ekipom s kojom sam dandanas u super
odnosima.

Kad si otkrila da te zanima glazba/pjevanje?
Glazba me počela zanimati već u ranom djetinstvu, dakle prije nego što sam išla u osnovnu
školu. Sjećam se da sam jednom na TV-u gledala jednog pijanista s velikim zanimanjem kako
svira klavir i meni je to bilo mrak. Jako mi se sviđala boja instrumenta i te tipke, ma sve.
Onda sam gnjavila roditelje da mi kupe klavijaturu i tako je sve počelo. Počela sam vrlo rano
skidati pjesme po sluhu koje sam čula na radiostanici i tu su zapravo moji roditelji odmah
reagirali i upisali me u glazbenu školu.
Voljela sam ja i pjevati. Sjećam se kako su me susjedi zvali „slavuj“ jer su me uvijek slušali
kako pjevam po cijele dane po selu i njima je to bilo zanimljivo pa su me zvali da im nešto
zakantan.

Kad si počela pjevati/svirati?
Osnovnu glazbenu školu, smjer klavir, upisala sam kasnije, s nekih 12 ili 13 godina, više se ne
sjećam. Obično djeca klavir upišu s recimo 9 godina. Ja sam dosta kasno krenula s klavirom.
Sva sreća pa postoji opcija akceleracije pa sam u nekoliko godina završila klavir. Doticaj s
pjevanjem dogodio se kad sam upisala srednju glazbenu školu u Puli. Zapravo, meni je cilj
bio postati pijanistica, ali kako smo na upisu za srednju glazbenu školu morali odabrati još
jedan smjer (uz obavezan smjer – klavir), odlučila sam se za solo pjevanje. Solo pjevanje
upisala sam sa 17 i pol godina. Nisam ništa ozbiljno htjela postići s pjevanjem, već samo
naučiti neke elementarne stvari o disanju, što mi koristilo za pop pjevanje.
No, kako sam tada dobila super nastavnika, prof. Cvetan Pelčić koji mi je bio veliki
motivator, usadio mi je ljubav prema pjevanju i nakon par godina srednje znala sam da je
pjevanje moj poziv i da se s time želim baviti cijeli život. Tako da je klavir pao u drugi plan,
mada ja dandanas klavir vježbam za svoju dušu i koristi mi za moju profesiju. Svakako sam
na dobitku.


Što sviraš sebi za dušu na klaviru?
Volim svirati Bachova i Chopinova djela. Ponavljam dio repertoara koji sam svirala na
maturalnom koncertu iz klavira. Sviram dječje pjesmice kćerki jer to obožava. Posvetila sam
joj jednu skladbu koju sam skladala. Volim svirati Olivera i tako neke baladice. Svašta
pomalo. Nekad se i jazza uhvatim. Volim vježbati i korepeticiju. Često uzimam djela koje
pjevamo mi solo pjevači pa vježbam klavirsku pratnju. To me opušta. 

Kojih pet skladbi klasične glazbe koje bi svi trebali poslušati?

1.S. Rachmanjinov: Koncert za klavir i orkestar op. 18 br. 2 u c-molu 
Doduše, možda je težak za laike, ali nekome tko općenito voli klasičnu glazbu, ovo djelo je
zaista melem za uši. 
2.  Figarov pir, opera W. A. Mozarta
3.  Klavirska djela F. Chopina. 
4.  Traviata, opera G. Verdija
5.  Debussyjeve solo pjesme i klavirski komadi. 
Netko tko je ljubitelj impresionizma (kao ja), Debussy je definitivno pun pogodak. Mada i
Faure ima zanimljiva djela. 

Ima li u tvojoj obitelji glazbenika?
U mojoj obitelji nema profesionalnih glazbenika. Moj pradjed i djed su bili harmonikaši
amateri. Znali su ovako svirati po feštama i sebi za dušu. Mada imam u Sloveniji daleki rod i
također se profesionalno bave glazbom.


Vjeruješ li da postoji gen za glazbu?
Hm, pa valjda postoji. Ja nekako gledam po sebi. Nitko od mojih doma nije školovan. Tata je
antitalent za pjevanje, dok je mama čista suprotnost. Jedino su se moji nonići bavili glazbom
pa sam možda pokupila njihov gen. Nisam se nešto previše bavila tom tematikom, ali svakako
mislim da ima nešto u tome. Recimo, moja sestra i brat također imaju sluha i lijepo pjevaju,
ali ne bave se glazbom, možda je to stvarno stvar gena. 


Kako su roditelji reagirali kada si im rekla da želiš studirati pjevanje?
Odmalena sam imala njihovu podršku i znali su koliko volim klavir, općenito glazbu, i tu nije
bilo nikakvih problema. Tata je možda više priželjkivao da upišem studij klavira, ali je imao
razumijevanja za moju želju da upišem studij solo pjevanja. Bilo im je bitno da radim ono što
volim.

Koliko je bilo teško upisati akademiju u Splitu?
Niti jedan prijemni na bilo kojim akademijama nije lagan. Sve ovisi o tebi, o tvojoj kvaliteti
glasa i talent, i naravno, koliko si se spremio za taj prijemni. Puno je tu faktora koji presuđuju,
a i stvar sreće.
Ja sam dala sve od sebe, što mi je bilo najvažnije, a rezultati su došli sami po sebi. To je što se
tiče samoga pjevanja. Drugo, morala sam položiti i solffeggio (teoretski dio). Mogla bih reći
da je najteži dio bio psihička priprema jer tebi nitko ne jamči da ćeš proći. Sve ovisi o tebi,
kao što sam gore navela. Kako ćeš se držati sa stresom, kakva će biti konkurencija, hoćeš li
biti dovoljno dobar. Sve su to pitanja koja nam se vrte po glavi.


Koji ti je bio najdraži, a koji najteži predmet?
Naravno da mi je najdraži predmet bio solo pjevanja. Nema veće radosti nego kad ideš na taj
predmet s veseljem. Obožavala sam tražiti novi repertoar, otkrivati nove glasovne
mogućnosti… Jako je bitna i dobra komunikacija s profesorom, jer profesor je tu da te
podupire, motivira i da vjeruje u tebe. Bez toga sve pada u vodu.

Apsolventsku godinu sam upisala na Akademiji za glasbo u Ljubljani (6. godina studija) i
tamo sam upisala pjevanje u klasi red. prof. Pie Brodnik. S profesoricom Piom imala sam
super odnos. Obožavala sam njezinu energiju i način na koji me motivirala i poticala za
daljnji rad. Nakon diplome i dalje sam surađivala s njom. Žena je fantastična.
Što se tiče najtežeg predmeta na faksu, možda bih izdvojila Glazbene oblike (analiza
glazbenog djela). S obzirom na to da smo imali profesora koji je bio pun razumijevanja prema
nama, nije bilo problem pohađati taj predmet. Svaki predmet je specifičan na svoj način i
zahtijeva neku vrstu napora.


Od pjevača se zahtijeva i znanje stranih jezika. Znaju li oni samo pjevati na stranim
jezicima ili ih uistinu govore?

Za jednog opernog pjevača je poželjno i veoma važno da govori što više jezika. Zašto? Zato
što se mi pjevači uglavnom susrećemo s francuskim, ruskim, talijanskim i njemačkim
opernim repertoarom. Kad dobiješ ulogu, prvo moraš prevesti svoju ulogu pa onda ostale
uloge iz te opere. Puno ima dijaloga i ako ne razumiješ ono što pjevaš, onda tu nastaje veliki
problem. Naravno, ima pjevača koji ne govore tečno jezike pa moraju sve sami prevesti i
veliki je tu napor, ali i na takav način učiš jezik. Ima poznatih opernih pjevača koje pratim
putem društvenih mreža i vidim kako jako dobro barataju s različitim jezicima. Praktički ih
pričaju kao da im je materinji jezik. To stvarno puno znači. Nažalost, na našoj akademiji u
Splitu nismo imali mogućnost učiti francuski i ruski jezik, što je po meni veliki minus jer tek
sada vidim koliko bi mi to značilo. Mada recimo na Ljubljanskoj akademiji studenti solo
pjevanja imaju priliku učiti sve te jezike koje sam vam navela.


Tko su umjetnici koje bi nam preporučila da zapratimo na društvenm mrežama?
Mladi hrvatski operni pjevači Leon Košavić i Toni Nežić, te svjetske popularne operne
pjevačice Diana Damrau, Anna Netrebko, Nadine Sierra, Olga Peretyatko, Pretty Yende.
Imamo i našu izvrsnu opernu pjevačicu, koloraturku Ivanu Lazar. 


Po čemu pamtiš dane na akademiji?
Definitivno po druženju s mojim kolegama i po svemu što smo skupa prošli. Najviše ću
pamtiti svoju prvu debitansku ulogu Sunčice iz opere Turia i Plamenko mojega prijatelja
Borne Ercega. Tada sam prvi put zapjevala na kazališnim daskama. Opera je praizvedena u
šibenskom kazalištu. Na 5. godini faksa prošla sam u polufinale renomiranog međunarodnog
natjecanja Magda Olivero u Milanu. To mi je bilo prvo veliko natjecanje. Također se rado
prisjećam jednog pjevačkog natjecanja u Austriji u Deutschlandsbergu. Bilo je tu naravno
puno koncerata na razini akademije i van akademije koji su mi ostali u lijepom sjećanju.


Mnogi umjetnici kažu da je iznimno stresno razdoblje kada se završi akademija i mladi
se ljudi nađu na tržištu rada.

To je istina, da. U tom razdoblju si praktički nigdje. Krećeš iz nule i normalno je da se bojiš
za svoju egzistenciju i karijeru. No dođe vrijeme kada se sve poklopi i dođe na svoje. Treba
imati samo strpljenja i biti jako uporan, ne odustati od sebe, od svojih ciljeva.
Ja sam taman nakon diplome bila u visokoj trudnoći pa sam sve svoje misli fokusirala u tom
smjeru. Ali da, kada je prošao porodiljni, isto sam se brinula kako ću i što ću. Nakon nekoliko
mjeseci dobila sam posao kao nastavnica klavira u glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u
Bjelovaru.

Bjelovar ima puno talentiranih glazbenika. S kime surađuješ? Gdje si do sada nastupala
i koje su ti najdraže uloge?

Do sada sam surađivala s bjelovarskim pijanistom Vedranom Milićem. Prošloga ljeta imala
sam solistički koncert u Atriju muzeja u povodu Glazbenog kultunog ljeta i Vedran me pratio
na klaviru. Imam u planu održati nekoliko tematski solističkih koncerta, ali više o tome kada
dođe pravo vrijeme.
Na jednom vjenčanju surađivala sam s violinisticom Vandom Novoselec. Jako su dragi i
talentirani glazbenici s kojima mi je uvijek gušt surađivati.


Gdje si do sada nastupala i koje su ti najdraže uloge?
Do sada sam nastupala u Austriji (Freyung), Sloveniji, Italiji, Zagrebu, Puli, Splitu, Šibeniku.
Osobno, najzanimljivija i najizazovnija uloga bila mi je uloga Kraljice noći iz opere Čarobna
frula skladatelja W. Amadeusa Mozarta. Učila sam tu ulogu tijekom studija i učiš ju i radiš na
njoj cijeli života. Tu bih izdvojila još nekoliko Mozartovih uloga Constanza, Blonde (Otmica
iz Saraja), Susanna (Figarov pir), Lakme (Lakme, L. Delibes), Olympia (Hoffmanove priče, J.
Offenbach), Cunegonde (Candide, L. Bernstein – opereta ).
Da sada ne nabrajam, ima tu dosta meni dragih uloga koje su skladali talijanski velikani poput
Bellinija, Donizettija i Rossinija.

Koji bi savjet dala roditeljima koji žele upisati svoje dijete u glazbenu školu?

Preporučila bih roditeljima da slobodno upišu svoju djecu u glazbenu školu jer biti glazbeno
dijete ima mnogo prednosti. Recimo, pjevanje i sviranje instrumenta omogućuju djetetu da
doživi uspjeh, a nastupi pred publikom uče ga važnim životnim vještinama – svladavanju
stresa i pobjeđivanju treme. Čime god se kasnije bavili u životu, to će im svakako ići u prilog.
Glazba je veoma važna za razvoj svakog djeteta. Ona pozitivno utječe na djetetove fizičke i
umne sposobnosti te omogućuje razvoj estetskog odnosa prema glazbi i umjetnosti općenito.
Svi znamo da se kod osoba koje se aktivno bave glazbom poboljšavaju glazbene sposobnosti,
ali manje je poznato da se razvijanjem glazbenih sposobnosti i općenito razvija pojedinac.
Istraživanja su pokazala kako djeca koja se glazbeno obrazuju postižu bolje rezultate na
pojedinim testovima od djece koja nisu recimo glazbeno obrazovana. Dakle, djeca koja čitaju
note, redovito vježbaju sviranje nekog instrumenta i pjevaju, mogu pokazati znatno bolju
spacijalnu percepciju, verbalne i matematičke vještine te kreativnost.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album