Goran Smoljanović – lutkar

Bjelovarčanin Goran Smoljanović svoje prve glumačke korake napravio je u Bjelovarskom kazalištu uz prijatelja Pepija. Ljubav prema glumi potaknula ga je da ode na Umjetničku akademiju u Osijek gdje je diplomirao glumu i lutkarstvo.Od 2017. godine stručni je suradnik na kolegijima Lutkarstvo, Lutkarstvo i scenska kultura Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru, a zbog ljubavi prema rodnom gradu danas živi na tri adrese – u Bjelovaru, Zadru i Osijeku. Idejni je začetnik kazališta “Teatar to go” koji pokreće 2014. godine, a s kojim i danas gostuje diljem regije.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

Budući da sam akademiju upisao relativno kasno, sa 27 godina, moram priznati da tada nisam niti imao nekog drugog izbora fakulteta koji bih mogao upisati. Završio sam Trgovačku školu u Bjelovaru koja je tada već postala trogodišnja, a u međuvremenu je prihvaćen zakon da se na fakultet može pristupiti jedino sa četverogodišnjom školom. Zatim sam nekoliko godina poslije upisao Komercijalnu školu samo radi toga da uopće mogu pristupiti prijemnom ispitu ADU, tj. UAOS. Kako sam već do tada nekoliko godina bio član Bjelovarskog kazališta i stekao neko početno iskustvo na sceni, logičan slijed događaja bio je da stvorim okolnosti i okušam se na prijemnom ispitu Akademije.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Prvi sam se put susreo s glumom u Bjelovarskom kazalištu sasvim slučajno. Imao sam 22 ili 23 godine, nezaposlen i s prijateljem Davorom Blažekovićem, poznatijim pod nadimkom Pepi, bezglavo sam vrludao po Bjelovaru. U nekom trenutku on je morao ići na probu (bio je član kazališta već neko vrijeme), a ja nisam imao pametnijeg posla pa smo se dogovorili da ga u prostoru u kojem se odvijala proba pričekam. Kako je u to vrijeme u kazalištu bio kroničan nedostatak muških glumaca, ansambl predstave (ženski dio) se razveselio mojem dolasku riječima: “Došao nam je novi član.” U mojoj se glavi dogodio svojevrsni obrat i umjesto da kažem “Ne, došao sam pričekati Pepija”, rekao sam: “Da, došao sam.” Nakon toga više nije bilo povratka.

Pepija znaju mnoge generacije glumaca, veliki talent, puno je glumio, išao je i na prijemni na ADU, bio je nekoliko puta u užem izboru, ali nije uspisao glumu. Koliko je sreća presudan faktor na prijemnom? 

Nezgodno pitanje. Ne mogu reći da sreća nema nikakve veze s upisivanjem akademije, ali sreća prati hrabre pa mogu reći da nije presudna. Kad se uđe u uži izbor, prijemni se nastavlja još 5 i više dana. U tom vremenu profesori/ce individualno rade s polaznicima i ocjenjuju spremnost za upis akademije. Neki od njih su ti više naklonjeni, neki manje. Možda bolje njima postaviti to pitanje.

Kako si se odlučio za Akademiju u Osijeku?

Prvi put sam išao na prijamni na ADU u Zagrebu i te godine se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku. Budući da sam ušao u uži izbor u Zagrebu, nisam mogao pristupiti prijemnom u Osijeku jer su se održavali u isto vrijeme. Tada nisam upisao u Zagrebu. Preselio sam se u Zagreb, radio u kazalištima i pripremao se za prijemni sljedeće godine kad sam opet ušao u uži izbor u Zagrebu i opet nisam upisao, ali u Osijeku je te godine prijemni bio desetak dana kasnije, tako da sam spreman otišao u Osijek gdje sam upisao Glumu i Lutkarstvo. Dakle, odluka je bila jednostavna, idem tamo gdje me prime.

Kako si se nosio s tremom?

Trema je jedna posebna kategorija s kojom se nije lako nositi jer ona ograničava čovjeka, a dolazi obično kad čovjek nije baš siguran u ono što mu je činiti. Nasuprot tremi bilo bi uzbuđenje pred javni nastup. Ja sam svakako tada imao tremu. Međutim, cjelodnevnim radom na tekstovima, okolnostima uloge, analizama drame itd.. došao sam do toga da sam tekstove znao toliko dobro da nisam morao ni misliti što ide dalje, već sam samo kao takav (u toj i toj ulozi) na sceni postojao. 

Koji osjećaji te prvi prođu kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Prvo što pomislim je moja klasa s kojom sam zajedno prolazio kroz muke i nauke. To je kao svojevrsno odrastanje i to zajedničko iskustvo koje dijelimo u ovom životu je neprocjenjivo. Svaki put kad radim s nekim od njih je posebno zabavno jer se poznajemo toliko dobro da gotovo da znamo što tko kada misli.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornice?

Ne mogu reći da mi se dogodilo to da odjednom spoznam da se želim baviti samo glumom ili samo lutkarstvom. Zanimljive su mi i druge perspektive dramskog stvaranja kao što su dramaturgija, režija, izrada scenografije, izrada lutaka. U svakom slučaju, glumačka i lutkarska igra je moje primarno zanimanje u kojem uživam.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Nemam pojma.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom?

Ovo je jedno trik pitanje. Prije svega, gluma, a i lutkarstvo, su zanati. Tek kad vježbom, radom i učenjem postanemo “najbolji” zanatlije – to postaje umjetnost, a nas se prepoznaje kao umjetnike. Isto tako je i s ostalim zanimanjima. E sad, u kojem trenutku to postaje poziv?

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume i lutkarstva?

Razlika između glume i lutkarstva je u instrumentu kojim se izražava drama. Gluma se temelji na tome da je instrument izražavanja ljudsko tijelo, a lutkarstvo da je to lutka, neživi predmet koji je potrebno animacijom oživjeti da bi ga publika doživjela kao živog. U suštini i gluma i lutkarstvo imaju isto polazište, a to je drama. Ostala obilježja ovih dviju scenskih umjetnosti su slična ili ista. Npr., glumac svojim tijelom čini lik koji u okolnostima drame ima određenu ulogu, dok animator lutkom čini lik koja isto tako u okolnostima drame ima određenu ulogu.

Gdje se vidiš za 10 godina?

Nadam se da ću kroz 10 godina napisati i postaviti na scenu 5 – 6 predstava o kojima razmišljam, a da će točno za 10 godina biti premijera jedne od njih. Hehehe! Dakle, danas je 18. 8. 2021. Vidimo se 2031. u kazalištu.

Pokrenuo si svoju kazališnu družinu Teatar to go. Koliko je teško imati nešto svoje, a koliko je to prednost?

Teatar to gopokrenuo sam 2014. zajedno s kolegicama Andreom Giordani, glumicom i lutkaricom i Dalijom Dozet, filmskom redateljicom. Uz nas je tu bila neizostavna i Ana Šimić koja je završila Kulturalni menadžment te se izborila sa silnom birokracijom oko osnivanja kazališta, ali prema Hrvatskim zakonima nije mogla biti upisana kao jedan od osnivača jer Kulturalni menadžment nije umjetnička struka. Kada smo osnivali Teatar to gosvjesno smo postali dio nezavisne scene u Hrvatskoj koja u 90 % slučajeva ovisi o tržištu, i to je ono s čim se nije lako nositi. Međutim, isto tako smo svjesni da je naš adut kvaliteta sadržaja, odnosno predstava. Okolnosti koje su tako postavljene od nas traže da svaki put damo sve od sebe da bi igra na sceni bila dobra, tako da svakom novom predstavom mi sve više učimo. Jedna od olakotnih okolnosti u našem zanimanju jest to što se naš rad (predstava) odmah, direktno pokazuje publici i mi odmah, kroz reakciju publike, dobijemo odgovore koje scene funkcioniraju ili što treba unaprijediti.

Tko su ljudi s kojima surađuješ? Imaš stalne suradnike u Teatru to go?

Ovisno od predstave do predstave, suradnici se mijenjaju, što zbog njihovih drugih obveza, što zbog uloga koje zahtijevaju različite predstave, ali svakako se stvara jedan širi krug ljudi s kojima radimo. Jedna od stalnih suradnica je Selena Gazda, Bjelovarčanka koja je magistrirala kostimografiju na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

S bjelovarskim glumcima do sad još nisam surađivao, ali otvaranjem novog Doma kulture vjerujem da će se stvari uskoro promijeniti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamere, serije, filmovi?

Nedavno sam igrao sporednu ulogu u kriminalističkoj seriji koja se zove Šutnjai izlazi sljedeće godine. Gluma pred kamerom je posebno zabavna i sigurno će doći vrijeme kad ću se tom vidu drame više posvetiti. Trenutačno pišem doktorat koji se tiče lutkarstva, tako da ću se time sigurno baviti sljedećih godinu dana. 

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Antony Hopkins kao strani, ali ima još puno odličnih stranih glumica i glumaca. Od domaćih ne mogu izdvojiti nikog, ali moram napomenuti da mi je posebno zadovoljstvo gledati stariju generaciju kolega i kolegica kako znalački vladaju scenom.

Koja ti je najdraža kazališna predstava? 

Neke od najdražih predstava su mi: Cabares CabareiZijaha A. Sokolovića. Komedija koju mogu gledati iznova i svaki put vidjeti i doživjeti nešto drugo. Gledao sam ju vjerojatno 20-ak puta, a igrala je do sad već sigurno više od 2000 puta.

Tu je i Unterstadtu režiji Zlatka Svibena koju igra ansambl HNK Osijek s gostujućim glumcima. Branka Cvitković u toj predstavi ima monološku scenu koja traje 5 – 7 minuta u kojoj igra isključivo svojim glasom, a tijekom tih 5 – 7 minuta doslovno svima u publici naviru suze na oči. 

To samo Bog znakoju je režirao Saša Anočić, a igrala je u Exitu prije 20-ak godina. Igrali su Darija Lorenzi, Bojan Navojec, Rakan Rushadat i pas koji ne znam kako se zove. 

Nisam imao prilike raditi sa Sašom Anočićem, ali volio sam gledati predstave koje je radio. Pokoj mu duši.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

To je bila 2008. godina. Taman je počela dobro poznata recesija i nije bilo nimalo lako. Nosio me entuzijazam s akademije i uz pomoć Bjelovarskog kazališta i ravnateljice Maje Fabičević te firme Vidik Bjelovar koja je sponzorirala svjetla, napravio sam prvu samostalnu predstavu Izgubljeni poklon,čijem su ostvarenju pridonijeli još: Ana Šimić, Željka Oršolić, Pavle Ivanček, Andrej Cvjetičanin, Krunoslav Kanešić i Mirko Benkus. Entuzijazam se pokazao u smislu lutkarskog izraza jer smo napravili 27 svjetlosnih lutaka. Suprotno od kazališta sjena gdje se u odnosu svjetlo – mrak animira mrak, mi smo animirali svjetlo. Grad Bjelovar je izvedbu predstave Izgubljeni poklonza Božić poklonio građanima, a publika je bila zadovoljna, i to je najvažnije. 

Igraš li još uvijek Izgubljeni poklon?

Tu predstavu smo napravili 2008. i više je ne igramo. Predstava je tehnički i produkcijski dosta zahtjevna, a u ono vrijeme nismo imali kapacitet da je održimo te je tako predstava zaspala, ali uvijek postoji mogućnost da se napravi obnova, tj. da seIzgubljeni poklonponovo probudi.

S predstavama ideš i na festival na kojima često dobijete i nagrade.

Glumac Ivan Pokupić dobitnik je nagrade za najboljeg glumca na 6. festivalu dječje umjetnosti u Sarajevu za ulogu Borka u predstavi Botaničari.

Na 25. Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici nagrade za najbolju glumu osvojili su Dejan Fajfer i Goran Smoljanović u predstavi Majstori.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor teksta: private fotografije 

Petra Šabić

Bjelovarčanka Petra Šabić jedno je od najtraženijih imena domaće likovne scene. Vidjelo se još za vrijeme studija da je riječ o iznimnoj slikarici velikog talenta čiji su studentski radovi višestruko nagrađivani. Diplomirala je Likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić s nagradom Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomante akademske godine 2018./2019. Dobitnica je pohvale Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za uspješan rad u akademskoj godini 2016./2017. te Rektorove nagrade 2017/2018. godine. Akademske godine 2020./2021. diplomirala je na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi red. prof. art. Ksenije Turčić, a iako tek na počtku karijere, potražnja za njezinim radom može se mjeriti s uspjesima naših najboljih slikara. Mnogi tvrde da je kupnja njezinih radova trenutačno najbolja investicija na našem tržištu umjetnina. Njezini radovi izlagani su u najprestižnijim galerijama u Hrvatskoj, a izlagala je i u Indiji i Vijetnamu.

Što sad pripremaš?

Imat ću iduće godine izložbu u Galeriji Prica u Samoboru, a vjerojatno će se i još neke situacije posložiti, uvijek to tako biva. Zatim ove godine imam nekoliko pojavljivanja na izložbama u Laubi (u sklopu Erste Fragmenata i još nekih projekata koji su vezani uz Akademiju). S obzirom na to da sam ponovno diplomirala u lipnju ove godine, a to je ujedno podrazumijevalo dovođenje do vrhunca koncepta na kojem sam radila neko vrijeme, postoji taj jedan vakuumski prostor u kojem osjećate da dolazi nešto novo, ali je zadatak da se ponovno otkrije ta jezgra. Kod mene ne postoji nekakvo opterećenje u smislu – hoću li izlagati ovdje, hoću ovo, hoću ono – to su sve želje koje koče i služe kako bi nas iscrpile. Slikarstvo nije posao u klasičnom smislu, to je jedna živa energija neprestanog oduševljavanja novim. Tako da, oduševljavam se novim i to je ono na čemu radim i što pripremam.

Postoji li galerija u kojoj sanjaš da izlažeš?

Zapravo i ne. Odnedavno spoznajem kako osjećam veću povezanost sa shvaćanjem prostora kao jednog promjenjivog modela. Razmišljam o izlaganju radova u spiljama, recimo, više nego u nekim uređenim galerijama. Nemam ništa protiv galerija, naravno, samo se ovako trenutačno osjećam.

Kad si imala prvu izložbu?

Mislim da je to bilo 2017. ili 2018. godine, a izložba se zvala Zbiranja u Narodnoj knjižnici Petar Preradović u Bjelovaru.

Koja ti je najdraža izložba?

Ako ću se sada ograničiti samo na samostalna izlaganja, svaka je bila posebna na svoj način. Dobiti mogućnost da vidite kako djela žive odvojena od vas koji ste ih napravili i međusobno se isprepleću s jezikom ljudi koji s njima dolaze u kontakt jest proces prepun neočekivanih situacija. Posebno mjesto mi ima prva diplomska izložba Guste praznine u Galeriji SC u Zagrebu 2019. godine. Radila sam jako puno prije nego što sam postavila te radove, tu je ujedno i kraj prvog studija pa svi osjećaji koji prate i takav životni događaj… Imala sam izrazito iscrpljujuću godinu te 2019. i doživjela sam situacije koje su se utisnule u moje biće nevjerojatnim intenzitetom pa ta izložba koja se održala u rujnu nosi u sebi sva ta moja stanja koja su, naravno, osobne prirode prije svega. Ona je potvrda prijenosa impulsa mog bića u vizualnu situaciju. Ponosna sam na tu izložbu s obzirom na sva stanja koja su joj prethodila.

Imaš li tremu prije otvaranja izložbe?

Organiziranje izložbe je jedan složen proces u koji je uključeno više ljudi, stoga je važno s kime surađujete. Riječ je o jednom dinamičnom procesu u kojem nerijetko dosta stvari ne ide uopće onako kako ste primarno zamislili, tako da je fleksibilnost vrlina koja posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima. Netom prije otvorenja nerijetko budem dosta nesvjesna jer je to neki vrhunac tog procesa, a moj um i dalje prolazi kroz sve situacije koje su tome prethodile. Ako postavljam neku slikarsku instalaciju, radove koji vise u prostoru i tvore određene strukture, razmišljam jesu li to bile dobre kukice, hoće li se rad držati, jesmo li sve dobro opremili… To je trema koju poznajem, a na kritike sam ionako spremna uvijek, ako su argumentirane, jasno.

Imaju li svi talent za crtanje?

Držim da je kreativnost univerzalna sila, temeljna supstanca svega što mi jesmo u svakom trenutku. To je ono što je svima zapravo zajedničko po mom mišljenju, ne nužno talent za crtanje, stoga je posebno osjetljivo kada se ljudima, čovjeku, individui oduzme mogućnost kreativnog izražavanja i propitkivanja svijeta oko sebe. Često ćete čuti odraslu osobu koja tvrdi kako nema nikakvog talenta za crtanje – ne mora ni imati, možda ima neotkriveni talent za modeliranje ili fotografiju, a možda nema niti jedan takav talent, no to ne znači da nema mogućnost kreativnog mišljenja, što je po meni izrazito važno.

Tko je prvi otkrio tvoj talent za crtanje?

Odrasla sam u jako kreativnom okruženju, a iako mi roditelji nisu umjetnici, oni znaju kakvu važnost kreativno izražavanje ima pa su s vremenom prepoznali moju znatiželju da naučim više. Svatko se sjeća onih nekih dragih i posvećenih učitelja, nastavnika i profesora koje je barem jednom susreo u svojem obveznom školovanju, koji su bili dovoljno otvoreni i predani da ukažu svakome na njegove posebne vještine. Imala sam i ja takve profesore. Kao dijete išla sam i u glazbenu školu koju sam i završila, tako da mi jedan veliki dio života bio posvećen glazbenom obrazovanju o kojem sam čak i kasnije razmišljala. Međutim, vizualna umjetnost je područje u kojem sam s vremenom pronašla utočište.

Jesu li te roditelji podržavali u odluci da upišeš umjetnički fakultet?

Jesu, i na tome sam im beskrajno zahvalna. Podrška obitelji i prijatelja posebno je važna u određenim razdobljima u životu, ali držim da je važno i biti iskren prema sebi i ne tjerati se na neke životne poteze kada za to nije vrijeme, posebno kada je riječ o odabiru fakulteta ili bilo kakve vrste profesionalnog usmjeravanja. Te stvari svatko treba osjetiti sam za sebe, a zatim podijeliti s onima s kojima želi, a i tada je izvjesno hoće li dobiti tu podršku ili ne. Podršku prvo dajemo sami sebi, to je često jako teško jer smo svi skloni sami sebe držati u zoni komfora, ali treba se otisnuti u nepoznato s vremena na vrijeme, bez obzira na podršku, ako je to ono što osjećamo kao svoj životni impuls.

Što bi savjetovala mladima koji žele upisati ALU?

Budite spremni odučiti sve što ste dosada naučili, nijedno znanje nije bezvrijedno – znanje je moć, ali jedino ako ste spremni biti dovoljno otvoreni da prihvatite frekvencije koje nisu istovjetne vašima i odustanete od dokazivanja nekome, to nije poanta umjetničkog poziva. Raditi na preispitivanju sebe i osjećajno poštivanje tuđeg procesa je važno. Akademija je bitna jer daje prostor da se nauči tzv. zanat, jer kasnije kada se kreativno otvarate, uvijek ćete osjećati nedostatak toga znanja ako mu se niste posvetili i to je jednostavno tako. Znam da se puno ljudi ne slaže s tom tvrdnjom, ali što sada.

Slikanje je zapravo samotan posao. Voliš li imati društvo kada slikaš?

Zapravo ne volim, ali ne na način da mi netko nužno smeta ili da postajem nervozna od toga. Osobno mi bolje odgovara samoća i mir jer je slikanje ustvari i meditacija, dolaženje u kontakt sa svojim unutarnjim strujanjima i tokovima. Mislim da smo si bliže kada smo sami. Velika je to ispunjenost prostora i visoka razina bivanja. Lijepo je moći si dopustiti osjetiti tako nešto sam. Dok s druge strane, posebno mjesto u mojim sjećanjima nose prekrasna druženja s mojim kolegama na prvom, a kasnije i na drugom studiju na ALU. Predivna je to kreativna energija koju počnete osjećati kako struji između svih vas i povezuje vas na posebnoj razini.

Tko su ti omiljeni slikari?

Hilma af Klint, Shara Hughes mi je jako zanimljiva autorica, zatim Agnes Pelton, Ellen Gallagher…

Koliko vremena dnevno provodiš crtajući?

Trudim se da mi nijedan dan ne prođe bez crtanja ili slikanja, katkad je to samo pola sata, a većinom po nekoliko sati dnevno kada ne obavljam druge stvari. Kada imam slobodne dane, onda se to pretvori u višesatni maraton. Mislim da se inspiracija ne čeka da dođe, već se s njom živi u svakom djeliću svojega mišljenja. Kada sve oko sebe promatrate kroz prizmu fascinacije, onda se to sintetizira i u crtežu ili u unutarnjoj spoznaji koja postaje dio nas, a kasnije se očituje i u materijalnom obliku.

Gdje pronalaziš inspiraciju?

Kada ste posvećeni razumijevanju sebe i svega oko sebe, onda inspiracija postaje samo riječ, pojam, jer sve oko nas i unutar nas može biti svedeno na materiju primu. Oduvijek me nešto smetalo u toj sintagmi „pronalaženje inspiracije“, kao da je ona nešto izgubljeno, neki ključevi ispali iz džepa koje sada manično tražimo po putevima kojima smo već prošli, kao da se pretpostavlja nekakva elementarna odsutnost koju onda moramo pošto-poto ispuniti nečime. To se vidi u pseudointelektualnom svijetu čiji smo sudionici, u kojem ovisimo o tome da nam drugi kažu što je to za nas dobro i što je to što nam treba da ispunimo tu prazninu, a pritom će nam, naravno, naplatiti tu uslugu – da nas spoznaju umjesto nas samih. Ma gluposti! Mogla bih o tome satima. Važno mi je konstantno preispitivati sebe i nerijetko kada si odgovorim na neka pitanja, počnem raditi na nečem novom, shvatim da postoji još toliko toga nepoznatog i onda sve ispočetka. Slikarstvo je kontemplativna disciplina, stoga su odgovori za kojima tragam vezani uz unutarnja stanja i vanjske pojavnosti, zato se često koristim simbolima i zagonetkama.

Crtaš li na plaži, na godišnjem?

Da, uvijek sa sobom nosim pernicu i book. Međutim, volim nemirno istraživati nova mjesta pa mi je medij fotografije u tim situacijama bliži. Treba istraživati paletu mogućnosti kreativnog izražavanja jer sve se prvo odvija nevidljivo u nama, a onda to poprima neku formu, oblik, boju…

Ima li razdoblja kad ne crtaš?

Naravno da ima. Postoji onaj poremećeni sustav mišljenja koje danas jako opterećuje ljude i udaljava ih od njihove esencije, a da katkad oni sami nisu toga svjesni, što je jako opasna situacija – ako ne radiš, mora da nešto ne štima. Ali to je govor racionalnog koje ionako nije dovoljno jako da nadvlada intuitivno (ne govorim da jedno drugo uopće mora nadvladati). Nama kao ljudima je zajedničko i to što smo svi ustvari izrazito znatiželjna bića, želimo poznavati svijet kojim smo okruženi jer tako raslojavamo i sami sebe, a taj je proces satkan od brojnih dojmova koji postaju dio nas, tako i svojevrsne kreativne pauze govore jednim jezikom unutarnjeg i jezikom slučajnosti. O nama ovisi hoćemo li taj jezik pokušati naučiti svladati.

Koje tehnike koristiš?

Tehnike koristim eklektično, tako da se služim i akrilnom i uljanom boju, akrilnim markerima, suhim i uljanim pastelama, građevinskim materijalima… Svega tu ima, a opet je sve promišljeno. Slikarski princip u mojem radu često podrazumijeva adiciju, a zatim redukciju materijala jer nikada ne radim prema nekim skicama, već svakom platnu pristupam ne na način da ga „napravim“, već da intuitivno gradim. To često podrazumijeva ne-klasični pristup materijalima i puno pogrešaka po putu, ali što ćete, to je tako, kao neka slikarska kombinatorika, sve učinjeno postaje trag za sljedeće i tako u beskraj, odnosno do trenutka kada osjetim da rad počinje imati svoj jezik, onda ga puštam da govori što ima za reći kome treba.

Imaš li omiljenu boju?

I da i ne. Možda bi netko tko promatra moje slike mogao odgovoriti na ovo pitanje umjesto mene, međutim odabir boja je za mene instinktivan i intuitivan proces. Ako neku boju ponavljam dugo, to znači da osjećam da mi i dalje ima nešto za pokazati, a ne zato što mi se na površnoj razini dekorativno dopada. Tu nije riječ o tome. Ako postoji nešto što vam je najdraže, onda to nekako znači da ćete to odabrati ispred svega drugog, a ja ne stvaram po tom principu. Oslanjam se na intuitivno pronalaženje spone između unutarnjeg i materijaliziranog u obliku boje, linije i plohe.

Tvoja početna boja na platnu nije bijela – već crna. Zašto? Kažu za bijelu i crnu da nisu boje uopće…

Moja crna i crna svake druge osobe su različite crne. Putovanje mene i crne boje je poput neke prekooceanske ekspedicije – ne znamo kada će završiti, ali to nam nije ni bitno jer već imamo zajednička sjećanja i postajemo organizam u kojem se preklapamo jedno preko drugog. Crna je asocijacija na neuhvatljivost, intuitivnost, unutarnju logiku, jezgrovitost svojeg postojanja, na sve ono rečeno i skriveno… Crna je jedan mentalni prostor nevidljivog i neopipljivog, a s druge strane nečeg izrazito živog i simbolički denotiranog. Crna je, prema Jungu, „mjesto klijanja“, trenutak prije rođenja materije, univerzalni obrat forme. Crna je vrijeme.

Ima li ljubomore među umjetnicima?

Nažalost, ima. Umjetnost tako ne može preživjeti jer sve dok postoji ego, postoji i strah. U ovom slučaju strah da će uspjeti netko drugi, a ne mi. Kao da se nama nešto oduzima. To je, nažalost, toliko prisutna pojava da ne znam uopće ni govoriti o tome jer me prije svega, jako rastužuje.

Koliko su društvene mreže važne za samopromociju?

Od tih društvenih platformi koristim Instagram jer je kao neka brza digitalna slikovnica i na svojem profilu objavljujem isključivo svoje radove. Imam i stranicu na FB koju često zaboravim da imam. Moram slikati, raditi, čitati, istraživati, hodati… Nemam vremena za aktivno bavljenje takvim vidom te tzv. promocije. Nerijetko budem neaktivna neko vrijeme pa onda objavim deset slika na kojima sam radila jer osjećam da je onda vrijeme za to. Izložbe su mi bitne jer daju prostor za direktno komuniciranje, to je važno. Ljudi mi se ionako dosta javljaju vezano uz djela i obično ih pozovem kod sebe u radni prostor da pričamo i doživljavamo umjetnost uživo. U tom dijelu sam baš neki tradicionalist, haha!

Što bi se moglo popraviti da umjetnici lakše stvaraju kod nas?

Kada govorimo kroz prizmu prodaje radova, onda svakako odnos kupaca prema umjetniku. Nemali broj puta sam doživjela pokušaje cjenkanja za radove. Shvaćam da je ljudima to zanimljivo, ali jednostavno nemojte to raditi s umjetnicima čija djela želite imati za sebe. Ne mogu govoriti u ime svih, ali iza mojih radova stoji puno sati rada, školovanja, materijalnog ulaganja i prije svega realizacije ideje koja je unikatna za svaku sliku. Ne ponavljam svoje radove i radim ih 1 od 1. Konstantno je prisutna ta atmosfera u razmišljanjima ljudi koji se ne bave profesionalno umjetnošću da umjetnici samo iz puke inspiracije stvaraju, da žive u nekakvom romantičarskom okruženju potpuno egzistencijalno osigurani, ali to je daleko od stvarnosti. A sad, postoji cijela lepeza situacija koje bi se mogle, ne bi mogle itd…

Imaš li mecenu, sponzora?

Ne, ni ne planiram imati. Isključiva prodaja radova mi nije fokus u cjelokupnom stvaralačkom putu. Primarno sam fokusirana na realizaciju slikarskih ideja i edukaciju likovne umjetnosti.

Tko su kupci tvojih slika?

Profili ljudi su izrazito šaroliki i nerijetko sam s nekim ljudima ostala u prijateljskim odnosima i privatno iako smo se povezali preko prodaje. Ima tu i takozvanih poznatih lica, manje poznatih, ali svi s kojima sam ostvarila neki oblik suradnje su zaista predivni ljudi koji cijene umjetnost i kontinuirani rad. Katkad vas netko gleda kao investiciju, a to je meni jako smiješna situacija kada se dogodi jer ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment ili tapšanje kapitalizma po ramenu.

Podilaziš li kupcima kada stvaraš?

Nikada, ne. Svjesna sam da sam zbog tog stava izgubila veliki broj potencijalnih suradnji, ali iskreno, to mi je sasvim u redu jer sve što treba biti na mom putu došlo je i dolazi. Jednostavno nisam takav profil, teško podnosim nekakvu vrstu autoritativne komunikacije. Važno je spoznati sebe do što višeg stupnja i poštivati se takvog, sve drugo je laganje samome sebi i stvaranje nepotrebne iluzije.

Što radiš u slobodno vrijeme?

U zadnje vrijeme pohađam edukativne radionice o raspoznavanju samoniklog bilja, amaterski pletem tapiserije i tepihe, čitam dakako, vodim likovne radionice za djecu i mlade. Iskreno, volim tražiti neke nove načine kreativnog rada i usvajati nove vještine, ali se nikada ne prisiljavam ni na što. Uživam i u meditativnom otkrivanju prirode, tamo gdje prestaje signal – počinje mir.

Film ili knjiga?

Oboje.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Valnea Vretenar – sopranistica

Sopranistica Valnea Vretenar odrasla je u malom istarskom mjestu Pićan podno Učke.
Nakon završetka srednje glazbene škole u Puli upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, u klasi
prof. Nelli Manuilenko. Iako je u srednjoj svirala klavir i bila uvjerena da će postati
pijanistica, ljubav prema pjevanju bila je jača. Mlada sopranistica iza sebe ima niz uspješnih
nastupa, a Istru i Dalmaciju zamijenila je mirnim obiteljskim životom u Bjelovaru.


Koliko si danas povezana s mjestom odrastanja?
Dosta sam emotivno povezana sa svojim rodnim krajem. Dolazim svega dva ili tri puta
godišnje kod mojih i mogu reći da mi jako nedostaje moja Učka i sva mjesta u kojima sam
provela cijelo svoje djetinjstvo. Da ne pričam o Puli, tamo sam završila svoje srednjoškolsko
obrazovanje i provela najljepše trenutke sa svojom ekipom s kojom sam dandanas u super
odnosima.

Kad si otkrila da te zanima glazba/pjevanje?
Glazba me počela zanimati već u ranom djetinstvu, dakle prije nego što sam išla u osnovnu
školu. Sjećam se da sam jednom na TV-u gledala jednog pijanista s velikim zanimanjem kako
svira klavir i meni je to bilo mrak. Jako mi se sviđala boja instrumenta i te tipke, ma sve.
Onda sam gnjavila roditelje da mi kupe klavijaturu i tako je sve počelo. Počela sam vrlo rano
skidati pjesme po sluhu koje sam čula na radiostanici i tu su zapravo moji roditelji odmah
reagirali i upisali me u glazbenu školu.
Voljela sam ja i pjevati. Sjećam se kako su me susjedi zvali „slavuj“ jer su me uvijek slušali
kako pjevam po cijele dane po selu i njima je to bilo zanimljivo pa su me zvali da im nešto
zakantan.

Kad si počela pjevati/svirati?
Osnovnu glazbenu školu, smjer klavir, upisala sam kasnije, s nekih 12 ili 13 godina, više se ne
sjećam. Obično djeca klavir upišu s recimo 9 godina. Ja sam dosta kasno krenula s klavirom.
Sva sreća pa postoji opcija akceleracije pa sam u nekoliko godina završila klavir. Doticaj s
pjevanjem dogodio se kad sam upisala srednju glazbenu školu u Puli. Zapravo, meni je cilj
bio postati pijanistica, ali kako smo na upisu za srednju glazbenu školu morali odabrati još
jedan smjer (uz obavezan smjer – klavir), odlučila sam se za solo pjevanje. Solo pjevanje
upisala sam sa 17 i pol godina. Nisam ništa ozbiljno htjela postići s pjevanjem, već samo
naučiti neke elementarne stvari o disanju, što mi koristilo za pop pjevanje.
No, kako sam tada dobila super nastavnika, prof. Cvetan Pelčić koji mi je bio veliki
motivator, usadio mi je ljubav prema pjevanju i nakon par godina srednje znala sam da je
pjevanje moj poziv i da se s time želim baviti cijeli život. Tako da je klavir pao u drugi plan,
mada ja dandanas klavir vježbam za svoju dušu i koristi mi za moju profesiju. Svakako sam
na dobitku.


Što sviraš sebi za dušu na klaviru?
Volim svirati Bachova i Chopinova djela. Ponavljam dio repertoara koji sam svirala na
maturalnom koncertu iz klavira. Sviram dječje pjesmice kćerki jer to obožava. Posvetila sam
joj jednu skladbu koju sam skladala. Volim svirati Olivera i tako neke baladice. Svašta
pomalo. Nekad se i jazza uhvatim. Volim vježbati i korepeticiju. Često uzimam djela koje
pjevamo mi solo pjevači pa vježbam klavirsku pratnju. To me opušta. 

Kojih pet skladbi klasične glazbe koje bi svi trebali poslušati?

1.S. Rachmanjinov: Koncert za klavir i orkestar op. 18 br. 2 u c-molu 
Doduše, možda je težak za laike, ali nekome tko općenito voli klasičnu glazbu, ovo djelo je
zaista melem za uši. 
2.  Figarov pir, opera W. A. Mozarta
3.  Klavirska djela F. Chopina. 
4.  Traviata, opera G. Verdija
5.  Debussyjeve solo pjesme i klavirski komadi. 
Netko tko je ljubitelj impresionizma (kao ja), Debussy je definitivno pun pogodak. Mada i
Faure ima zanimljiva djela. 

Ima li u tvojoj obitelji glazbenika?
U mojoj obitelji nema profesionalnih glazbenika. Moj pradjed i djed su bili harmonikaši
amateri. Znali su ovako svirati po feštama i sebi za dušu. Mada imam u Sloveniji daleki rod i
također se profesionalno bave glazbom.


Vjeruješ li da postoji gen za glazbu?
Hm, pa valjda postoji. Ja nekako gledam po sebi. Nitko od mojih doma nije školovan. Tata je
antitalent za pjevanje, dok je mama čista suprotnost. Jedino su se moji nonići bavili glazbom
pa sam možda pokupila njihov gen. Nisam se nešto previše bavila tom tematikom, ali svakako
mislim da ima nešto u tome. Recimo, moja sestra i brat također imaju sluha i lijepo pjevaju,
ali ne bave se glazbom, možda je to stvarno stvar gena. 


Kako su roditelji reagirali kada si im rekla da želiš studirati pjevanje?
Odmalena sam imala njihovu podršku i znali su koliko volim klavir, općenito glazbu, i tu nije
bilo nikakvih problema. Tata je možda više priželjkivao da upišem studij klavira, ali je imao
razumijevanja za moju želju da upišem studij solo pjevanja. Bilo im je bitno da radim ono što
volim.

Koliko je bilo teško upisati akademiju u Splitu?
Niti jedan prijemni na bilo kojim akademijama nije lagan. Sve ovisi o tebi, o tvojoj kvaliteti
glasa i talent, i naravno, koliko si se spremio za taj prijemni. Puno je tu faktora koji presuđuju,
a i stvar sreće.
Ja sam dala sve od sebe, što mi je bilo najvažnije, a rezultati su došli sami po sebi. To je što se
tiče samoga pjevanja. Drugo, morala sam položiti i solffeggio (teoretski dio). Mogla bih reći
da je najteži dio bio psihička priprema jer tebi nitko ne jamči da ćeš proći. Sve ovisi o tebi,
kao što sam gore navela. Kako ćeš se držati sa stresom, kakva će biti konkurencija, hoćeš li
biti dovoljno dobar. Sve su to pitanja koja nam se vrte po glavi.


Koji ti je bio najdraži, a koji najteži predmet?
Naravno da mi je najdraži predmet bio solo pjevanja. Nema veće radosti nego kad ideš na taj
predmet s veseljem. Obožavala sam tražiti novi repertoar, otkrivati nove glasovne
mogućnosti… Jako je bitna i dobra komunikacija s profesorom, jer profesor je tu da te
podupire, motivira i da vjeruje u tebe. Bez toga sve pada u vodu.

Apsolventsku godinu sam upisala na Akademiji za glasbo u Ljubljani (6. godina studija) i
tamo sam upisala pjevanje u klasi red. prof. Pie Brodnik. S profesoricom Piom imala sam
super odnos. Obožavala sam njezinu energiju i način na koji me motivirala i poticala za
daljnji rad. Nakon diplome i dalje sam surađivala s njom. Žena je fantastična.
Što se tiče najtežeg predmeta na faksu, možda bih izdvojila Glazbene oblike (analiza
glazbenog djela). S obzirom na to da smo imali profesora koji je bio pun razumijevanja prema
nama, nije bilo problem pohađati taj predmet. Svaki predmet je specifičan na svoj način i
zahtijeva neku vrstu napora.


Od pjevača se zahtijeva i znanje stranih jezika. Znaju li oni samo pjevati na stranim
jezicima ili ih uistinu govore?

Za jednog opernog pjevača je poželjno i veoma važno da govori što više jezika. Zašto? Zato
što se mi pjevači uglavnom susrećemo s francuskim, ruskim, talijanskim i njemačkim
opernim repertoarom. Kad dobiješ ulogu, prvo moraš prevesti svoju ulogu pa onda ostale
uloge iz te opere. Puno ima dijaloga i ako ne razumiješ ono što pjevaš, onda tu nastaje veliki
problem. Naravno, ima pjevača koji ne govore tečno jezike pa moraju sve sami prevesti i
veliki je tu napor, ali i na takav način učiš jezik. Ima poznatih opernih pjevača koje pratim
putem društvenih mreža i vidim kako jako dobro barataju s različitim jezicima. Praktički ih
pričaju kao da im je materinji jezik. To stvarno puno znači. Nažalost, na našoj akademiji u
Splitu nismo imali mogućnost učiti francuski i ruski jezik, što je po meni veliki minus jer tek
sada vidim koliko bi mi to značilo. Mada recimo na Ljubljanskoj akademiji studenti solo
pjevanja imaju priliku učiti sve te jezike koje sam vam navela.


Tko su umjetnici koje bi nam preporučila da zapratimo na društvenm mrežama?
Mladi hrvatski operni pjevači Leon Košavić i Toni Nežić, te svjetske popularne operne
pjevačice Diana Damrau, Anna Netrebko, Nadine Sierra, Olga Peretyatko, Pretty Yende.
Imamo i našu izvrsnu opernu pjevačicu, koloraturku Ivanu Lazar. 


Po čemu pamtiš dane na akademiji?
Definitivno po druženju s mojim kolegama i po svemu što smo skupa prošli. Najviše ću
pamtiti svoju prvu debitansku ulogu Sunčice iz opere Turia i Plamenko mojega prijatelja
Borne Ercega. Tada sam prvi put zapjevala na kazališnim daskama. Opera je praizvedena u
šibenskom kazalištu. Na 5. godini faksa prošla sam u polufinale renomiranog međunarodnog
natjecanja Magda Olivero u Milanu. To mi je bilo prvo veliko natjecanje. Također se rado
prisjećam jednog pjevačkog natjecanja u Austriji u Deutschlandsbergu. Bilo je tu naravno
puno koncerata na razini akademije i van akademije koji su mi ostali u lijepom sjećanju.


Mnogi umjetnici kažu da je iznimno stresno razdoblje kada se završi akademija i mladi
se ljudi nađu na tržištu rada.

To je istina, da. U tom razdoblju si praktički nigdje. Krećeš iz nule i normalno je da se bojiš
za svoju egzistenciju i karijeru. No dođe vrijeme kada se sve poklopi i dođe na svoje. Treba
imati samo strpljenja i biti jako uporan, ne odustati od sebe, od svojih ciljeva.
Ja sam taman nakon diplome bila u visokoj trudnoći pa sam sve svoje misli fokusirala u tom
smjeru. Ali da, kada je prošao porodiljni, isto sam se brinula kako ću i što ću. Nakon nekoliko
mjeseci dobila sam posao kao nastavnica klavira u glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u
Bjelovaru.

Bjelovar ima puno talentiranih glazbenika. S kime surađuješ? Gdje si do sada nastupala
i koje su ti najdraže uloge?

Do sada sam surađivala s bjelovarskim pijanistom Vedranom Milićem. Prošloga ljeta imala
sam solistički koncert u Atriju muzeja u povodu Glazbenog kultunog ljeta i Vedran me pratio
na klaviru. Imam u planu održati nekoliko tematski solističkih koncerta, ali više o tome kada
dođe pravo vrijeme.
Na jednom vjenčanju surađivala sam s violinisticom Vandom Novoselec. Jako su dragi i
talentirani glazbenici s kojima mi je uvijek gušt surađivati.


Gdje si do sada nastupala i koje su ti najdraže uloge?
Do sada sam nastupala u Austriji (Freyung), Sloveniji, Italiji, Zagrebu, Puli, Splitu, Šibeniku.
Osobno, najzanimljivija i najizazovnija uloga bila mi je uloga Kraljice noći iz opere Čarobna
frula skladatelja W. Amadeusa Mozarta. Učila sam tu ulogu tijekom studija i učiš ju i radiš na
njoj cijeli života. Tu bih izdvojila još nekoliko Mozartovih uloga Constanza, Blonde (Otmica
iz Saraja), Susanna (Figarov pir), Lakme (Lakme, L. Delibes), Olympia (Hoffmanove priče, J.
Offenbach), Cunegonde (Candide, L. Bernstein – opereta ).
Da sada ne nabrajam, ima tu dosta meni dragih uloga koje su skladali talijanski velikani poput
Bellinija, Donizettija i Rossinija.

Koji bi savjet dala roditeljima koji žele upisati svoje dijete u glazbenu školu?

Preporučila bih roditeljima da slobodno upišu svoju djecu u glazbenu školu jer biti glazbeno
dijete ima mnogo prednosti. Recimo, pjevanje i sviranje instrumenta omogućuju djetetu da
doživi uspjeh, a nastupi pred publikom uče ga važnim životnim vještinama – svladavanju
stresa i pobjeđivanju treme. Čime god se kasnije bavili u životu, to će im svakako ići u prilog.
Glazba je veoma važna za razvoj svakog djeteta. Ona pozitivno utječe na djetetove fizičke i
umne sposobnosti te omogućuje razvoj estetskog odnosa prema glazbi i umjetnosti općenito.
Svi znamo da se kod osoba koje se aktivno bave glazbom poboljšavaju glazbene sposobnosti,
ali manje je poznato da se razvijanjem glazbenih sposobnosti i općenito razvija pojedinac.
Istraživanja su pokazala kako djeca koja se glazbeno obrazuju postižu bolje rezultate na
pojedinim testovima od djece koja nisu recimo glazbeno obrazovana. Dakle, djeca koja čitaju
note, redovito vježbaju sviranje nekog instrumenta i pjevaju, mogu pokazati znatno bolju
spacijalnu percepciju, verbalne i matematičke vještine te kreativnost.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Toni Gojanović

Autor fotografije: Elena Zaucke

Talentiranost, uspješnost i skromnost odlike su velike šibenske zvijezde koju slava nije promijenila. Prvi veliki film snimio je već tijekom studija na Akademiji dramskih umjetnosti. Riječ je o svima poznatom filmu „Karaula“ u kojem je svojom glumom osvojio javnost. Povukao se s domaće scene i otišao u Njemačku. Toni Gojanović glumac je koji je iznimno cijenjen kod nas, ali i u inozemstvu. Uz kazališnu, sagradio je i filmsku internacionalnu karijeru. Na britanskom Channel 4ove se godine emitirala prva sezona krimi-serije „Before We Die“ u kojoj Toni ima jednu od glavnih uloga. Možemo ga pratiti u seriji Uspjehna streamingservisu HBO. Glumi u filmu Sixth Buskoji ima svjetsku premijeru 20. studenoga 2021. U razgovoru koji slijedi možete bolje upoznati glumca Tonia Gojanovića i otkriti kako on gleda na glumu, kako je glumiti u inozemstvu te kako kao glumac radi na sebi. 

Je li gluma posao ili poziv?

Gluma može biti oboje. Naš posao je zaista poseban. Ljudi koji se ne bave ovim poslom rijetko mogu razumjeti sve što on nosi sa sobom. Iz te perspektive doista možemo reći da je gluma poziv. Mi taj posao radimo i kada ne radimo. Živimo s tim poslom. Glumac se stalno preispituje i radi na sebi, bez obzira na to radi li trenutno na nekom projektu. Proces samopropitivanja i samousavršavanja traje svakoga dana. 

Nakon velikog hita Karaulemaknuli ste se s domaće scene i otišli u Njemačku. Što ste radili na početku? Kako ste došli do prvih uloga? 

Kada sam došao u Njemačku, najnormalnije sam se prijavio na audicije u kazalištu. Ne znam koliko smo svjesni kolika je konkurencija vani. Dobijete drugu perspektivu na tu profesiju tek kada dođete tamo na audicije i vidite tu količinu glumaca koji su svi sjajni i svi izgledaju otprilike kao vi. 

Nakon Akademije ste relativno mladi otišli u inozemstvo. Biste li preporučili mladim ljudima koji misle da u Hrvatskoj nemaju dobre prilike odu van? Ima li vani više prilika za posao? Puno se snima i čini se kao da nikad nije bilo toliko prilika i koprodukcija kao danas.

Da, to se dogodilo zadnjih godina kada su streamingservisi preuzeli vodstvo. Sve je manja uloga filma i sve se više gledaju serije. Ljudi gledaju sadržaje putem interneta i streamingservisa kod kuće. Više se ne čeka po tjedan dana da izađe nova epizoda, nego gledamo cijelu sezonu u dva dana. Navike gledatelja su se potpuno promijenile. Količina streamingservisa i količina sadržaja koju oni moraju izbacivati dovela je do hiperprodukcije. Strašno se puno snima svugdje. Mogućnosti su svugdje, ali se ne usuđujem davati nikome savjet jer je moje iskustvo da nema pravila. Svi znamo otprilike što bi trebalo – naći agenta, imati profil na internetu i sl. Iz osobnog iskustva znam da poslovi dolaze raznim kanalima i ljudi ih dobivaju mimo pravila. 

Koliko je važno znanje stranih jezika?

Imao sam sreću glumiti na tri jezika. Naravno da je bitno znanje jezika. Naša profesija je povezana s jezikom. Jezik je sredstvo komunikacije. Jedna je stvar znati komunicirati na jeziku, a druga je stvar poznavati jezik suštinski tako da možete prenijeti emociju, da razumijete mentalitet, bit, melodiju, ritam jezika. 

Imate li jezične savjetnike koji Vam pomažu u pripremanju uloga na stranim jezicima? 

Različito je ako govorimo o filmu i kazalištu. Meni je njemački kao drugi materinji jezik. No, kako nisam studirao u Njemačkoj, kazalište mi je pomoglo angažirajući jednu profesoricu koja je radila sa mnom na izgovoru jer govor na sceni ima neke posebnosti i zahtijeva nešto drugo nego govor ispred kamere. 

Glumite u seriji Before We Diekoja je ove godine emitirana na britanskom Channel 4. Vaš lik je Davor Mimica koji je vođa mafijaške obitelji hrvatskih korijena. Koliko ste dugo pripremali tu ulogu?

U cijeli projekt ušao sam relativno kasno tako da nije bilo vremena za pripremu koliko sam želio. To često bude tako, ali kada dobijete ulogu, bitno je iskoristiti svaki trenutak da biste se pripremili. Važno je čitati scenarij iznova, iznova i iznova. Svaka uloga nosi neke posebnosti i izazove kojima se morate prilagoditi. Bitno je da glumac radi na sebi da bi u trenutku kada dobije ulogu bio spreman. 

Što je Vama broj jedan kad kažete rad na sebi, na čemu Vi trenutno najviše radite? 

Nema jednog jedinstvenog odgovora. Mi upijamo iz života. Svi sadržaji kojima se izlažemo, knjige, filmovi, kazalište, druženja, gledanje drugih kolega kako rade, ali iz zanatske perspektive. Uzet ću za primjer gledanje filma. Glumac ili glumica u filmu nas oduševi i emotivno dotakne te plačemo, smijemo se ili suosjećamo. To je perspektiva gledatelja. Perspektiva glumca je otići korak dalje i analizirati i shvatiti što taj glumac ili glumica točno radi kako bi u gledatelju izazvao reakciju. 

Imate li neki posebno drag trenutak sa seta?

Često je zadnja klapa jako emotivna. Pogotovo ako se radi o većoj ulozi. Vi s tim ljudima živite tjednima ili mjesecima. Navečer nakon snimanja sjednete i upoznate ih jako dobro. Toliko da oni postanu kao vaša obitelj i prijatelji. Zadnja klapa najčešće znači oproštaj i pozdrav toj ulozi i svemu onome što ste nosili u sebi tih mjeseci. Zadnja klapa je za mene uvijek emotivan trenutak. 

Što nikad ne biste napravili za ulogu? 

Nisam za to da bi za ulogu trebali napraviti sve. Mislim da svako za sebe treba znati što je za njega prihvatljivo, a što ne. Za mene su upitne stvari koje bi išle primjerice protiv mojega zdravlja, tipa ekstremno se udebljati ili ekstremno smršavjeti. Poštujem glumce koji su spremni na tu predanost, ali za mene bi to morao biti poseban projekt i posebne okolnosti da bih pristao. Također, ako je priča koja se želi prikazati neka vrsta političke propagande ili svjetonazora koji ja ne dijelim, onda o tome trebam razmisliti. Ne govorim o ulozi npr. kriminalca, ubojice ili Hitlera, nego o tonu cijele priče. Mi smo stvaratelji, umjetnici i također imamo jednu vrstu odgovornosti i trebamo toga biti svjesni. 

Toni Gojanović pobliže nas je upoznao sa svojim zanimanjem. Po njegovim riječima vidimo koliko ima iskustva i koliko svoj posao profesionalno obavlja, ali i voli. Očito je da je za njega gluma posao, ali doista i poziv. Talent, rad i trud doveli su ga do uspjeha, a sigurni smo da u budućnosti od njega možemo očekivati još mnogo toga. 

Intervju s Toniem Gojanović kreiran je prema sadržaju o kojem se razgovaralo na Glumačkoj radionici Ton? Ide! Kamera? Ide! Akcija! koju je u okviru projekta Kulturnjak.hr moderirala Antonija Putić 25.6.2021. 

Kulturnjak.hr projekt je čiji je nositelj udruga Impress (www.udruga-impress.hr) s partnerom Centrom za razvoj osobnih kompetencija i zaštitu ljudskih prava (https://crok.hr) . Ukupan iznos projekta je 491.008,00 kn. Europska unija je u okviru Operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali 2014. – 2020. iz Europskog socijalnog fonda sufinancirala iznos od 417.356,80 kn.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Autor fotografije: Elena Zaucke

Antonio Jakupčević – glumac

Bjelovarčanin Antonio Jakupčević zbog posla je zamijenio rodni Bjelovar Osijekom gdje gradi uspješnu glumačku karijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek u kojem je od 2017. godine stalni član dramskog ansambla.

Prilika je to kojoj se iskreno nadaju mnogobrojni glumci koji nerijetko nakon završetka studija teško pronalaze priliku za posao. Antonio Jakupčević završio je srednju tehničku školu u Bjelovaru, a usporedno s njom i glazbenu školu, nakon čega je dvije godine studirao turkologiju i hungarologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, da bi naposljetku upisao studij glume i lutkarstva u Osijeku koji je i odredio njegov životni put.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

To su pitanja na koja nikad ne znam dati konkretan odgovor. Odmalena idem u glazbenu školu i nakon jedanaest godina bi svatko očekivao da je glazbena akademija prirodan nastavak mog obrazovanja. Ali tu se slučajno dogodi gluma, o kojoj sam tek kao maturant počeo razmišljati, i to nakon što sam u Bjelovarskom kazalištu sudjelovao u jednoj predstavi s kojom smo bili na festivalu amaterskih kazališta. Ondje mi je prof. Robert Raponja rekao da bih trebao doći na prijemni u Osijek. Nisam ga poslušao i prvo sam strašno nesiguran išao u Zagreb na prijemni gdje nisam prošao, a za dvije godine sam ipak posjetio Osijek – i tu sam danas, glumac s angažmanom u HNK u Osijeku. A lutkarstvo je zapravo došlo u „paketu“ s glumom, jer je tada bio isključivo dvopredmetni studij glume i lutkarstva. Kao i mnogi, smatrao sam da je to samo okretanje lutkica na štapu, i to za malu djecu, ali me prijemni razuvjerio i predstavio mi lutkarstvo kao medij koji briše mnoge izvedbene kočnice koje sam kao osoba imao te otvara maštu u nebrojeno puno smjerova. Na kraju je ispalo bolje nego što sam očekivao. Čini mi se da zagrebačka akademija više radi na „pumpanju“ ega i poticanju samouvjerenosti s naglaskom na individualnost, dok su nas na osječkoj akademiji ubijali u pojam strogom (rekao bih vojnom) disciplinom i naglašavanjem mana kako bismo se odrekli ega i bili dio skupine. Ni jedno ni drugo nije dobro jer je ekstremno, i uvijek je na studentu da to shvati i nađe svoj put koji bi idealno trebao biti negdje između ta dva načina.

Kako si se pripremao za prijemni? Kako si se nosio s tremom?

Za prvi prijemni pripremao me prijatelj glumac Matija Jakšeković, ali ja sam bio odveć ukočen pred komisijom pa nisam prošao. Iduće godine sam prošao u uži krug, ali opet nisam upisao jer sam se previše trudio svidjeti umjesto da budem svoj, tako da sam naposljetku, bez ikakvih priprema i potpuno opušten, bez treme došao u Osijek i prošao. Sjećam se da sam bio toliko neozbiljan da sam obaveznu lutkarsku etidu za prijemni radio večer prije, a na samom prijemnom improvizirao većinu.

Koji ti je bio najdraži predmet?

Četvrti semestar glume, tad smo kolega Krešimir Jelić i ja radili duodramu „Emigranti“u podrumu zgrade likovne akademije, tu sam možda i najviše naučio, a najopuštenije radio. Predstava je izvedena nekih petnaestak puta, i to u nekoliko gradova, a najvažnije gostovanje mi je bilo na BOK-u, prvi put na domaćem terenu.

Koji osjećaji ti se prvi javljaju kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Pomiješani – generalno mogu reći da je bilo lijepo, prije svega zbog ljudi s kojima sam se povezao, ali ne bih to nikad ponovio. S odmakom, sad su mi čak i one ružne stvari ostale u sjećanju kao nešto čemu se danas nasmijem, a bilo ih je. Krenulo nas je dvanaest na prvu godinu, a diplomski je završilo tek šestero; to su igre živaca, snage volje i strpljenja, a sve s ciljem kako bi se filtrirali oni koji u ovom poslu mogu opstati. Zvuči okrutno, ali kao što rekoh, bilo je i puno lijepih stvari zbog kojih dan danas volim to što radim, a usto sam manje osjetljiv i u poslu ništa ne shvaćam osobno.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Bio je to drugi razred osnovne škole, u školskom igrokazu sam glumio kupus. Lutke mi tad nisu bile na kraj pameti (a ni gluma), a ipak sam se s njima susreo u kasnijim razredima, gdje smo u sklopu dramske skupine radili predstavu Lisica missica. Bile su to male štapne lutke, sve smo izgovarali u rimi, a bilo je i pjevanja. Pravi mali spektakl.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornica?

Nisam siguran točno kad, ali znam da je bilo nakon završetka akademije. Bio sam dosta nesiguran u svoj odabir nakon upisa i nisam znao imam li želudac za ovaj poziv, jer koliko god on bio lijep i ispunjujuć, toliko može biti iscrpljujuć i nezahvalan. A ja kao osoba i glumac nisam nametljiv, i mislio sam da će me to „pokopati“ na tržištu rada. Ali kad mi je po završetku studija ponuđen angažman u kazalištu, u tih prvih nekoliko predstava gdje sam imao manje uloge, a samim time i više vremena za zapažanje i promišljanje, tad sam shvatio da to želim raditi zauvijek. Jer ima mjesta i za nametljive i nenametljive, samo kad se vrijedno i strpljivo radi.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Bio bih turistički vodič ili bih se bavio jezicima. A možda bih bio i glazbenik. Ili kamerman, a najvjerojatnije montažer. Studirao sam turski i mađarski dok još nisam upisao glumu, aktivno se bavio engleskim i njemačkim, a iz zafrkancije proučavao španjolski i talijanski. Obožavam jezike, baviti se njihovom melodijom i akcentima, i smatram da mi to dosta dobro ide. Mislim da bih kao glazbenik bio izrazito nemaštovit i prosječan, a kao kamerman ili montažer bih bio najispunjeniji.

Znati strane jezike velika je prednost za svakog glumca. Usavršavaš li i dalje jezike koje govoriš? Razmišljaš li o stranim projektima?

Trudim se odvojiti vrijeme za usavršavanje jezika, ali osjećam da bih mogao i više. Volim kad se kroz projekt pojavi prilika za govor na stranom jeziku. Recimo, moja posljednja premijera “Dječak koji je govorio Bogu” govori o dječaku koji proživljava strahote holokausta, i zadnja trećina predstave odvija se u Auschwitzu. Redatelj Samo M. Strelec želio je da se taj cijeli dio igra na njemačkom i mislim da je to podiglo predstavu na višu razinu. Ja sam imao veliki monolog Goetheovog “Fausta” na njemačkom, što mi je u sadržajnom, ali i jezičnom smislu bio jedan od najvećih, ali i najljepših glumačkih izazova dosad. Volio bih raditi projekte na stranim jezicima, mislim da to može osvježiti i obogatiti glumačko promišljanje.

Držiš li glumu poslom ili pozivom?

Kako sam stalni član ansambla, samim time mi je to posao, ali taj posao ne bih mogao raditi da gluma nije poziv. Dogodi se da nekad moram raditi naslov koji me na prvo čitanje ni u kojem smislu ne inspirira niti potiče na rad. Tada je moj posao da u tom naslovu nađem nešto, bilo što kako bih izvukao najbolje iz sebe i to dao projektu. Jer ne želim pristati na odustajanje od kreativnosti, koliko god prepreka pred sobom imao. Ali zato kad mi na prvo čitanje krenu navirati ideje i rješenja, onda znam da će proces biti (uvjetno rečeno) lakši, ali sadržajniji i kvalitetniji, a takav će biti i krajnji „proizvod“. Tad osjećam da je gluma poziv. Kad podvučem crtu, radilo se o poslu ili pozivu, uvijek trebamo stremiti vrhunskim ostvarenjima.

Biti zaposlen i imati redovna primanja je idealna pozicija i za rad na autorskim projektima jer ne moraš brinuti o egzistenciji. Imaš li ambicije raditi autorske projekte, možda režirati, pisati?

Imam raznorazne ambicije, i to sve ove koje ste nabrojili; režiju nekad u budućnosti, pa i autorske projekte koji uključuju pisanje. Ipak, zasad ću još uvijek biti samo glumac, strpljivo skupljati iskustvo i učiti što više kroz projekte koji slijede. Dosad mi se uvijek strpljivost isplatila pa računam da će i u ovom slučaju također.

Ne postoji recept za napraviti dobru predstavu. Što je po tebi najvažnije da predstava uspije?

Zajedništvo. Predstave su produkt rada nekoliko desetaka ljudi, ovisno o vrsti produkcije i ako se unutar tako brojnog tima ne razvije skupina koja zajednički stremi prema jednoj ideji, događa se raspad sistema. Nije to lako postići, za početak je potreban složan ansambl, zatim redatelj koji zna što hoće i kako to postići, a konačno i pronalaženje zajedničkog jezika između redatelja i ansambla. Sve to unutar procesa od jedva dva mjeseca (u repertoarnim kazalištima.) Zato rad na predstavi bude dosta turbulentan i dinamičan, ali upravo je u tome čarolija.

Čime ti mjeriš uspjeh predstave – nagradama, kritikama, reakcijama publike ili osobnim zadovoljstvom?

Uspjeh predstave mjerim kombinacijom reakcija publike, kritika i eventualnih nagrada, ali uvijek zadržavam pravo na svoj sud. Bude mi drago kad predstava dobije dobre kritike, iako ih ne treba shvatiti kao nešto mjerodavno pošto su to najčešće neargumentirani osvrti na temelju (ne)ispunjenih osobnih očekivanja. Nagrade su vjetar u leđa, ali ne nužno i pokazatelj kvalitete, a reakcije publike su možda najmjerodavnije jer su uživo i jer su transparentne. Kad sve to spojim, mogu pojmiti koliko je neka predstava u globalu dobro ili loše prošla. A moj sud na kraju bude samo moj, potpuno osoban i (samo)kritičan.

Što te najviše privlači u tvojem zanimanju?

Najviše me privlači proces rada na predstavi. Volim taj početak, neizvjesnost, pa prve dojmove, a zatim prve čitače probe, pa probe u prostoru na kojima se sve ono dogovoreno na čitačima izmijeni, zatim stalna nadogradnja i međusobna suigra. Stvori se poseban mali svemir tijekom svakog procesa, a ja sam ih imao već nekoliko koje zasigurno nikad neću zaboraviti.

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume – lutkarstva?

Biti lutkar je teško, prvenstveno fizički. Prvi semestar na akademiji imali smo vježbe za ruke bez kojih ne bismo mogli izvesti ni trominutnu etidu s ručnim lutkama. Tko nije probao animirati lutku, ne zna što je bol. Kad se animira dobro, lutka može izgledati zastrašujuće živo, ali za to treba puno više vježbe nego za glumu u svoje ime. Tu dolazimo i do temeljne razlike između glume i lutkarstva – u glumi kroz sebe – svoje tijelo i glas dajemo život nekom literarnom liku, a u lutkarstvu se moramo odreći sebe i kroz neki predmet (ili eventualno dio tijela) dati lutki život. U crtićima glumci posuđuju glas. U lutkarstvu posuđuju glas i ruke, ili koji god dio tijela je potreban za animaciju.

Koje talente mora imati lutkar? Imaš li neke skrivene talente za koje ne znamo?

Što više talenata, to bolji lutkar. Sluh, osjećaj za ritam, klaunske, pjevačke i sviračke vještine… I mora imati talent za odricanje od svojega ega. Samodopadnost donekle može proći u glumačkoj predstavi, ali u lutkarstvu nikad.

Što se mene tiče, pjevam, znam zasvirati klavir i tambure, jezici su mi jača strana… A supruga kaže da mi je skriveni talent kuhanje.

Što nikad ne bi napravio za ulogu?

Ne bih ugrožavao zdravlje na bilo koji način zbog uloge. Svaka čast svima koji drastično promijene svoju težinu ili skaču u ledena jezera bez zaštitne opreme, ali ja ne vidim svrhu u tome. Prije nekoliko godina sam sudjelovao u jednoj ambijentalnoj predstavi gdje sam morao biti u platnenom šatoru kojeg će napadačka vojska zapaliti vatrenom strijelom. Naravno, uhvatila me zdrava doza adrenalina pa sam pristao. I šator je stvarno gorio, i ja sam namjerno čekao sve dok nisam na koži počeo osjećati toplinu vatre kako bih što dramatičnije istrčao iz njega odglumiti svoju scenu umiranja, a tek nakon toga, ležeći na travi, krenuo sam razmišljati koliko je vatra nepredvidiva i kako sam zapravo imao sreće da sam izašao bez spaljenih obrva ili nekih opeklina.

Gdje se vidiš za deset godina?

Prvenstveno u svijetu bez pandemije. Trenutno mi se sviđa tu gdje jesam, i životno i lokacijski. Imam divnu suprugu, prijatelje, i bavim se onime što volim u gradu koji mi je prirastao srcu. Samo neka nam je zdravlja i pameti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamera, serije, filmovi?

Da budem potpuno iskren, kad bih mogao birati između glume i lutkarstva, izabrao bih glumu. Zato mi je drago da imam angažman u dramskom kazalištu, ali volio bih nekad u budućnosti raditi na lutkarskoj predstavi, i vjerujem da hoću.

Gluma pred kamerama me jako zanima, nešto malo iskustva kroz par epizodnih uloga u serijama imam pa bih volio „podebljati“ to iskustvo. Dva filma su trenutno u pripremi tako da ćemo vidjeti što budućnost nosi.

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Teško pitanje, ali ako baš moram reći, onda bi to bili Tom Hanks i Gary Oldman, a od domaćih Krešimir Mikić, ali i mnogi drugi.

Tko su najpoznatiji lutkari kod nas? S kojim glumcem bi volio surađivati?

Vjerojatno najpoznatiji je pokojni Zlatko Bourek, a otkad je osječka akademija odgojila desetke i desetke lutkara koji su sad već sastavni dijelovi ansambala mnogih dječjih kazališta, vjerujem da će mnogi postati vrhunski lutkari, ali i da će podići razinu lutkarstva na zavidnu razinu. Pogledao sam na nedavno održanom festivalu nekoliko fantastičnih lutkarskih predstava.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

Ima ih nekoliko, ali reći ću dvije; „Kauboji“i „Unterstadt“.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

Imao sam tu sreću da se nisam morao snalaziti. Tijekom diplomskog studija imao sam neke manje uloge u HNK u Osijeku, nakon čega su mi ponudili stručno osposobljavanje, ali bez naznake o stalnom angažmanu. Kroz godinu dana bio sam u još tri predstave, nakon čega su mi ponudili upravo angažman. I već sam pet godina ondje, s ukupno 19 premijera iza sebe. Ali da nije bilo tog razvoja događaja, mislim da je moguće da se danas ne bih bavio glumom. Kao što sam rekao, nedostajalo mi je samopouzdanja i probitačnosti, tako da bih vjerojatno završio na margini tržišta mladih glumaca.

Inače volim sigurnost, pa preživljavanje od projekta do projekta, na što su mnogi osuđeni, meni bi bilo psihički neizdrživo, tako da bih vjerojatno našao neki posao koji mi može osigurati stanarinu za idući mjesec.

Što bi poručio mladim ljudima koji žele upisati akademiju u Hrvatskoj?

  1. Niste najpametniji na svijetu, ali ne dajte se ni uvjeriti da ste glupi.
  2. Ni ne pokušavajte ako niste spremni na razočaranje.
  3. Nije gluma sve u životu.

Opiši studiranje u tri riječi.

Odgovorno, zabavno, predugo.

Koliko je teško biti mladi glumac u Hrvatskoj?

Meni uopće nije. Ali mnogi imaju problem s nalaženjem projekata, pogotovo ako nisu završili zagrebačku akademiju. Recimo, u Osijeku postoje dva profesionalna kazališta, i ako nema mjesta u njima, glumci su primorani ići u Zagreb, gdje je sadržana glavnina tržišta. A glumaca ima puno, i naravno da oni iz Zagreba imaju veće šanse jer u startu imaju više poznanstava. Audicije se dogode, ali ne baš često. Recimo, primjera radi, snima se film u Slavoniji, a Slavonce igraju Zagrepčani, isto kao što se dogodi da Splićane igraju Osječani ili Istrijani. Mislim da nedostaje pravog istraživanja tržišta, i to od strane producenata i casting menadžera. Prije nekoliko godina osvanula je audicija za film čija se radnja odvija u Slavoniji. Došlo je nas puno na audiciju, da bismo doznali da su glavne uloge već prije objave ove audicije dodijeljene redom svima osim Slavoncima, kojima su ostala statiranja sa zadatkom.

Katkad imam osjećaj da je tržište rezervirano za nekolicinu, a tek povremeno se pruži prilika i nekom novom licu. Možda sam u krivu, zapravo se nadam da jesam. Ono u što sam siguran jest da treba znati što više ljudi i biti uporan.

Može li se u Hrvatskoj živjeti od glume?

Kako tko, ja mogu i živim od glume, nadam se da ću i nastaviti. Kako je nekome tko nije u stalnom angažmanu – ne znam, no vjerujem da nije lako. Ali da slučajno danas-sutra ne mogu živjeti od glume, našao bih posao koji će mi osigurati egzistenciju. Gluma je najljepše zanimanje na svijetu, ali nije sve u životu.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: Kristijan Cimer

Irma Unušić – plesna umjetnica

Zadranka Irma Unušić plesna je umjetnica i pedagoginja zahvaljujući kojoj mnogi mališani otkrivaju ljepotu suvremenoga plesa. Umjetničku organizaciju SHOOMA osnovala je 2017. s glavnim ciljem stvaranja umjetničkog sadržaja za djecu i mlade s velikim naglaskom na inovativnost i angažiranost. Osim plesom, bavi se edukativnim, koreografskim, izvođačkim i producentskim radom u području suvremenog plesa. Profesionalno plesno obrazovanje stječe u Umjetničkoj školi Franje Lučić (2014.) u Velikoj Gorici. Studirala je Predškolski odgoj (2011.) na Učiteljskom fakultetu i Etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predstava “Astronauti” u režiji Maje Zećo (2018.) su prva predstava za djecu u produkciji SHOOMe u kojoj ima ulogu koreografkinje i izvođačice.

Kako objasniti što je to suvremeni ples onima koji još uvijek vjeruju da je to samo neko deranje i valjanje po podu?

Suvremeni ples je umjetnička grana izvedbenih umjetnosti koja podupire osobno izražavanje pojedinca, podržava istraživanje i slobodu u odabiru načina kretanja i izražavanja, potiče na promišljanje i propitivanje te se trudi postavljati pitanja o onome što je aktualno, što nas okružuje… To bi bilo jedno generalno objašnjenje što je suvremeni ples, no naravno da u njemu pronalazimo još mnogo stilova i zapravo kod svakog plesnog umjetnika ili umjetnice može se osjetiti specifičan stil.

Suvremeni ples jedna je velika igra i to je ono što je divno u njemu. Igra sama po sebi znači bivanje u trenutku i uživanje u procesu same igre, to se sve dakako može prenijeti i na suvremeni ples.

Ima li pomaka s percepcijom što je to suvremeni ples?

Teško je reći! Bilo bi dobro napraviti istraživanje o tome kako se percipira suvremeni ples, koliko je u društvu prisutan i prihvaćen. Kroz svoje djelovanje kao plesna umjetnica i pedagoginja puno radim na području razvoja publike kroz razne projekte te se tako trudim djelovati na promjene u percepciji i shvaćanju suvremenog plesa.

Suvremeni ples je u prilično teškoj situaciji u odnosu na druge umjetnosti jer je umjetnost koja se najmanje spominje unutar obrazovnog sustava, što je također jedan razlog zašto je većini nepoznata. Nažalost, iznimno je malo zastupljen u redovnim programima kazališnih kuća, gotovo pa da ga i nema, puno govori i to da ne postoji samostalna plesna institucija u Hrvatskoj (osim Zagrebačkog plesnog centra o čijoj problematici ne bih sada pisala).

Jesi li oduvijek znala da će ples biti tvoja profesija?

Oduvijek sam uživala u plesu, ali nisam znala da će to biti moja profesija. Studirala sam predškolski odgoj i kulturnu antropologiju, a paralelno sa studijem pohađala umjetničku školu za suvremeni ples. Uglavnom je ples cijelo vrijeme bio hobi i podloga mojem temeljnom obrazovanju. Znala sam se naći u razmišljanjima i sanjanju o tome kako imam svoju plesnu dvoranu, stvaram predstave, vodim plesne radionice, no nekako sam to uvijek sramežljivo čuvala za sebe. Moguće je da sam to sve zapravo potajno htjela, ali nisam se fokusirala na to da se i ostvari.

Čini se da se ipak ostvarilo! Nakon završenog studija i odrađene jedne godine stažiranja u dječjem vrtiću, shvatila sam što zapravo želim. Dogodio se preokret i sretna sam zbog toga!

Zapravo, sada kako se čini, spojila sam svoja akademska obrazovanja s plesom i djelujem u tom području, rad s/za djecu i mlade u, rekla bih, društveno-angažiranom kontekstu jer i umjetnost dakako utječe na promjene u društvu.

Kada si otkrila strast prema plesu?

Mislim da ne znam odgovor na ovo pitanje. Oduvijek! Baš živim ples otkad znam za sebe…

Nisam se nikada pitala mogu li ja bez plesa. Nekako je oduvijek dio mene.

Strast baš prema suvremenom plesu rodila se početkom studija u Zagrebu kada sam počela odlaziti na predstave i radionice, postupno sam upoznavala scenu suvremenog plesa i shvatila sam da je to ono što me zanima.

Ima li u tvojoj obitelji plesača/umjetnika?

U mojoj obitelji nema profesionalnih plesača. Moja sestra trenutno studira na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Vjerujem da nam je pozitivna obiteljska atmosfera prema umjetnosti stvorila senzibilitet i želju za umjetničkim djelovanjem.

Kada i gdje si se počela baviti plesom?

Sjećam se da su prvi satovi plesa bili još u vrtiću dok sam živjela u Biogradu na Moru, nakon toga sam započela svoje prve baletne korake u Osnovnoj glazbenoj školi “Blagoje Bersa” u Zadru kod predivne plesne pedagoginje Sanje Petrovski za koju sam sigurna da je najviše utjecala na moju predanost plesu.

U međuvremenu sam pohađala satove raznovrsnih stilova plesa, pa tako i sporta, a dolaskom na studij u Zagreb doznala sam da postoji srednjoškolsko obrazovanje u području suvremenog plesa pa sam se uz studij odlučila na veoma neočekivan pothvat, s 20 godina upisala sam prvi razred srednje Umjetničke škole Franje Lučića – plesni odjel u Velikoj Gorici. Bile su to divne četiri dobro iskorištene godine, puno dobivenog znanja, iskustva i želje za nastavkom rada u plesnoj umjetnosti. Uz formalno obrazovanje stjecala sam iskustvo i znanje na mnogim radionicama, projektima u državi i inozemstvu.

Kako izgleda obrazovanje plesača u HR?

Što se tiče formalnog obrazovanja plesača u Hrvatskoj, u mnogo gradova postoje osnovne, u nekoliko srednje škole suvremenog plesa, a od 2013. godine postoji i studij suvremenog plesa pri ADU u Zagrebu. Osim formalnog obrazovanja, postoji mnogo studija, tečajeva i radionica koje se odvijaju tijekom godine.

Koje je najbolje doba da se počne baviti plesom?

Bilo koje! Šalim se malo, ali da, zaista nije toliko važno s koliko se godina netko počinje baviti s plesom. Za suvremeni ples je dosta važna zrelost koju osoba ima kako bi na što svjesniji način pristupio svojem tijelu, no ako se s takvim pristupom krene što ranije, onda i tim bolje. Začarani krug… No sigurno je da određeno doba ne uvjetuje da se netko počne baviti plesom niti uvjetuje uspješnost u tome.

Ima li vani više prilika za plesače?

Ovisi na kakve se prilike misli i na kakve je životne uvjete netko spreman. Sigurno da ima više ponuda za poslove, audicija, radnih mjesta… Moguće na prvu da je to istina, no voljela bih navesti kako je neprocjenjiva međusobna podrška koju imamo na našoj maloj, ali velikoj plesnoj sceni u Hrvatskoj. Vjerujem da svatko nađe svoje mjesto gdje se osjeća najbolje, što želi raditi i na koji način ostvaruje svoje ciljeve, bilo to u Hrvatskoj ili vani…

U Bjelovaru si vodila plesni laboratorij.

U Bjelovar sam se preselila 2015. godine i iste godine u sklopu Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar pokrenula sam Plesni laboratorij. To je živjelo tri godine. Trenutačno ne vodim kontinuirane edukacijske programe, već se uglavnom baziram na povremene radionice u raznim gradovima i u suradnji s različitim institucijama (knjižnice, vrtići, škole, festivali…).

Mislim da bi za jedan grad poput Bjelovara puno značilo da djeca, mladi i dakako odrasli imaju mjesto gdje mogu doći, vidjeti i isprobati što je to suvremeni ples. Vjerujem da će se otvaranjem novoobnovljenog Doma kulture stvoriti mogućnosti za mnogo novih i suvremenih modela edukacije i organiziranjem raznovrsnih umjetničkih sadržaja za različite uzraste, pa tako i za pokretanjem edukativnih, ali i izvedbenih progama suvremenog plesa.

U ljeto 2017. godine osnovana je Umjetnička organizacija SHOOMA [‘ʃumʌ/šuma/forest] koja je inspirirana šumom, kao savršenom ekološkom tvornicom, zamišljena kao kreativna tvornica u kojoj se susreću i igraju plesna umjetnost s različitim umjetničkim područjima u cilju stvaranja raznovrsnih inovativnih umjetničkih formata. Polazi od tijela, pokreta i plesa kao inspiracijskog momenta i pristupa stvaranju sadržaja s fokusom na mladu publiku. 

Umjetnički formati koji su nastajali od početka djelovanja su:

  • plesne predstave
  • site-specific predstave
  • mali izvedbeni formati
  • scenska događanja
  • online kreativni sadržaj
  • projekt razvoja publike
  • raznovrsne radionice za djecu, mlade, obitelji i odrasle

Odnedavno organizacija ima svoju službenu mrežnu stranicu koja je kreirana u sklopu projekta Shoomski Brlog koji financijski podržava Ministarstvo kulture i medija. Zavirite u Brlog i ostale radove iz naše SHOOMe!

Kako promoviraš ples u gradu Bjelovaru?

Trudim se na razne načine, vodila sam već spomenuti Plesni laboratorij u KMC-u, suradnja s Udrugom invalida Bjelovar gdje sam održavala inkluzivne plesne radionice, plesne radionice u knjižnici, vrtićima, školama, premijernu izvedbu plesne predstave “Astronauti” održali smo u Gradskom muzeju 2018. godine, na prošlogodišnjem Bjelovarskom kulturnom ljetu održano je mnoštvo događanja (radionica, site-specific predstave, obiteljskih plesnih druženja).

Posebno smo ponosni na projekt razvoja publike “Korak za ples” koji se održavao u ljeto 2020. godine u suradnji s Centrom za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar kojeg nažalost zbog epidemioloških razloga i promijenjenih potreba u kulturi nismo mogli održati jer u 2021. godini nije bilo posebnog natječaja za razvoj publike, no ideje smo spremili i čekamo prvu priliku da grad ponovno zaživi plesom.

Imaš li tremu prije nastupa i kako se nosiš s njom?

Imam uvijek i volim ju, ako ju nemam zapravo mi je jako neobično i kao da mi nešto nedostaje. Ona traje vrlo kratko, polagano raste prije same izvedbe, pojača se jako desetak minuta prije početka, na najjače ju osjetim u samom momentu izlaska na scenu i onda kao da odjednom nestane, nema je više, a nakon nje dolazi predivan osjećaj bivanja u plesu.

Koliko su učestale ozljede?

Sigurna sam da u svakom profesionalnom bavljenju nekom intezivnijom fizičkom aktivnosti ozljeda ima, pa tako ima kod bavljenja suvremenim plesom, no kako je suvremeni ples jako okružen raznovrsnih somatskim tehnikama i tijelu se pristupa na drukčiji način – rekla bih svjesniji, često pažljiviji, čini mi se kao da je kod profesionalnih plesačica i plesača suvremenog plesa to ipak nešto rjeđi slučaj.

Kad si imala prvi nastup?

Ako se računa prvi neprofesionalni onda je to bilo s pet godina.

Što bi savjetovali mladima koji se počinju baviti plesom?

Vjerujte u ono što želite! S velikom pažnjom prema sebi, svojem tijelu, dozom igre krenite u ostvarenje toga što želite!

Tko su plesni umjetnici koje voliš?

Matija Ferlin, Silvia Marchig, Julyen Hamilton, Kirstie Simson, Pina Bausch… Ma joj, ima ih puno, ali evo, makar nekoliko…

Kakva je plesna scena u Hrvatskoj?

Jako raznovrsna, šarena, malena, hrabra, nepokolebljiva, borbena, ustrajna i jako zanimljiva.

Na ovom portalu objavljuju se recentne kritike, osvrti i intervjui s plesne scene:

http://www.plesnascena.hr

Kakvi su uvjeti rada za plesače u Hrvatskoj?

Uvjeti rada su takvi da bi mogli biti puno bolji. Za početak bi bilo dobro promijeniti stav o tome da mi “samo plešemo” i educirati društvo o tome koliko je puno posla, vremena, volje, truda i ljubavi uloženo u to “samo plesanje”. Često naiđemo na to da nama nije potreban honorar za izvedbu ili je on izričito malen. No svakodnevnim borbama trudimo se učiniti promjenu.

Od prosinca 2020. godine ponosna sam članica Upravnog odbora strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) u kojoj zajedno s ostalim članicama promišljamo, planiramo i djelujemo za bolje sutra.

Koliko je otvaranje plesne akademije popravilo stanje na plesnoj sceni?

Mislim da će se to tek vidjeti nakon još nekoliko godina. U svakom slučaju, jako je zašarenilo već raznovrsnu plesnu scenu i postavilo dobre temelje za konačno prepoznavanje plesne umjetnosti kao ravnopravne drugim umjetnostima.

Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od plesa?

Ima dobrih primjera da može, no nažalost rijetki su gdje je to samo jedan smjer djelovanja umjetnice/ka. Uglavnom se kombinira s raznim drugim područjima rada poput pedagogije, produkcije, koordinacije, administracije, marketinga, promidžbe… Rijetko se netko može samo baviti izvođenjem ili samo koreografiranjem i posebno posvetiti tom određenom području. No čini mi se da je to tako i u drugim umjetničkim poljima i da nije tako samo u Hrvatskoj. Plesni umjetnik je danas mali multipraktik koji zna puno toga: o tijelu, anatomiji, koreografiji, izvedbi, produkciji, postavljanju plesnog poda, rasvjeti…

U Hrvatskoj imamo nekoliko plesnih festivala. Imate li najdraži?

Ima ih čak više od nekoliko, svaki je poseban i ima neku svoju specifičnost. Meni jako dragi su Kliker festival plesa, pokreta i igre u Varaždinu i Monoplay – festival sola u Zadru.

Što biste radili da se ne bavite plesom?

Dobro pitanje! Da se ne bavim plesom, vjerojatno bih se opet bavila plesom… Sigurno bi to opet bio neki oblik rada s tijelom i s ljudima za njihova tijela, jako me zanimaju alternativne metode poput shiatsu prakse, osteopatije, body mind centeringa.

Za vrijeme lockdowna u proljeće 2020. godine, često sam se našla u promišljanju o tome što ako bih se morala prestati baviti plesom u obliku u kojem se sada bavim pa sam ovako to vidjela: zavukla bih se u svoj vrt, uživala u vrtlarenju, pekla kruh, pripremala hranu, sušila bilje za čajeve, živjela u potpunosti u skladu s prirodom i naravno plesala u vrtu…

Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Plešete li svaki dan?

Svaki dan je prilično drukčiji jer je takva priroda posla. Svaki projekt zahtijeva neki drukčiji raspored, uključuje dosta putovanja i nemam klasičan radni raspored od 8 do 16 h.

Plesač mora biti uvijek u formi – kako ju održavate?

U tome mi najviše pomaže praksa yoge. Kako sam majka dvoje male djece, svoju formu također održavam svakodnevnim aktivnostima s njima koje znaju biti dosta intezivne. Također, pri svakom radu na nekom određenom projektu uključujemo vježbe održavanja forme pa se tako oslonim i na to.

Što trenutačno pripremate?

Puno toga. Ovoga ljeta bila sam na nekoliko umjetničkih rezidencija na kojima su se pripremale dvije plesne predstave za mladu publiku (“Tajni vrt” i “Koja si ti planeta?”) za koje se nadamo premijeri u 2022. godini.

Jako se veselim konačnom premijernom izvođenju moje prve samostalne autorske plesne predstave za bebe do 18 mjeseci naziva “Ninabu », koja je ujedno i prostorna instalacija i događaj za roditelje i bebe. Predstavu “Ninabu”koprodukcijski vode UO SHOOMA i Kazalište Mala Scena, a premijera će biti 9. 10. na Kliker festivalu u Varaždinu. Trenutno sam u pregovorima da se predpremijera održi u rujnu u Bjelovaru.

Svoje djelovanje jako sam usmjerila na stvaranje radova za mladu publiku. Uključena sam u međunarodnu Generator platformu za razvoj suvremenog plesa za mladu publiku s kojom uskoro putujem u Berlin na sedmodnevni laboratorij o participativnim modelima rada u izvedbenim umjetnostima.

Zadnji tjedan u kolovozu vodim plesne radionice u Grubišnom Polju, očekuju nas još dva gostovanja s plesnom predstavom “Astronauti” u rujnu, pisanje projekata za natječaje, pokretanje novog projekta “Brlog album”…

Ples je dobar za dušu i tijelo.

Dobro je svaki dan barem malo plesati. Ples otpušta, hrani, liječi… Plesom ode u zaborav puno toga što nam ne treba. Ovo bi bila generalna poruka svima. Vjerujem da se neki ne bi složili jer također postoje oni kojima plesanje stvara nelagodu. Tu temu možemo ostaviti za sljedeći put jer je dugačka i opširna. U svakom slučaju, ples je zaista ono što pripada čovjeku i s čim je rođen, mislim da nema bebe koje ne zapleše spontano kada čuje glazbu ili čak kad nema glazbe, nego kada istražuje načine na koje se može kretati, i to je već ples. Slobodno kretanje tijela u kojem uživamo! Bez osuđivanja!

Autor teksta: Antonija Putić

Autori fotografija: Marina Ćosić, Luka Šiprak, Tara Ivanišević, Tanja Kanazir

Romana Kovačić – pisac

Bilogora je oduvijek pomalo mistično i neistraženo područje. Tu je svoj dom pronašla i spisateljica Romana Kovačić koja upravo inspirirana Bilogorom stvara nove priče za velike i male. Romana je autorica dviju knjiga “Bilogorske čarolije”: “Prinčeva staza” i “Vilenjsko igrišće” u kojima čitateljima otkriva čarobni svijet bajki Bilogore. Borba dobra i zla, mitovi, legende, priče koje su se prenosile s koljena na koljeno – sve je to u svojim knjigama Romana spojila u jedinstvenu cjelinu.

Pisci uglavnom znaju kad su se zaljubili u knjige. Znaš li i ti?

Čarolija knjige i pričanja priča prati me od djetinjstva jer su nam roditelji puno čitali i pričali priče za laku noć. U osnovnoj školi imala sam odličnu učiteljicu iz hrvatskoga jezika (Slobodanku Martan) i išla sam na dodatnu nastavu iz literarne. S njom smo svašta radili. Glumili, recitirali, igrali igrokaze, pisali. S njom sam i osvojila svoju prvu nagradu na natjecanju Društva za znanstvenu fantastiku SFERA za priču „Čarobni govor mog djetinjstva“. Danas je potrebno provoditi projekte milijunskih iznosa kako bismo promovirali čitanje. S jedne strane potpuno suludo, a s druge neprocjenjivo potrebno. Čak je i ova godina proglašena Godinom čitanja od strane Ministarstva kulture. Svako doba donijelo je svoje vrline i mane. Jasno mi je da smo danas prekrcani površnim, netočnim, neprovjerenim informacijama, ali zbog toga smo obvezni izvještiti se u kritičkom pristupu svemu pročitanom. Svijet nam je na dlanu i voljela bih kada bismo svi zajedno podupirali digitalne sadržaje koji su neovisni pružatelji provjerenih, istraženih, pismenih, inteligentnih i zanimljivih informacija. I tome poučiti djecu.

Koliko te škola oblikovala za pisanje? Koji ti je bio omiljeni predmet u školi?

Mislim da nisam imala omiljeni predmet. Svaki je bio na svoj način zanimljiv. Išla sam i u Glazbenu školu, kasnije i u Glazbenu gimnaziju (paralelno s Općom gimnazijom). Ono što me uvijek pratilo, a prati me i danas, je simbolička igra. Svoju svakodnevnicu pretvorim u neki drugi, čarobniji svijet. Što sam starija, uočavam sve više zlikovaca među nama pa njihova djela pretvorim u djela nekog tužnog i osamljenog lika. Zaista vjerujem da smo svi u svojoj biti dobri, ali potrebno je puno snage i vjere u sebe kako bismo održali tu iskru dobrote iznad ognja negativnosti. Možda bi odgovor na pitanje omiljenog predmeta bio svaki predmet koji je omogućavao maštanja. Tu su, naravno, veliku ulogu imali učitelji i profesori. Nisu svi koji rade taj posao pogodili svoj životni poziv, ali oni koji jesu i danas žive u meni.

Kad si prvi put objavila neki svoj tekst?

Nagrađena priča sa SFERE bila je objavljena u njihovoj knjizi, a to je bilo u šestom razredu osnovne škole.

Čitaju li tvoji roditelji, prijatelji tvoje knjige?

Roditelji, brat Nino i sestra Željka su uvijek prvi čitatelji i bez njihove ljubavi i potpore ne bismo danas imali tiskane dvije bajke „Bilogorske čarolije“. Ponekad kada se osvrnem oko sebe, oko okoline u kojoj živim, imam osjećaj kao da smo mi odgojeni na nekom drugom planetu. Hahahaha (smijeh). Često sam to znala pitati i mamu kada bih se suočila s nekim užasnim ljudskim ponašanjem. Čitaju i prijatelji, tj. njihova djeca. Lijepo je čuti dječji smijeh i znatiželju kada čitaju bajke. Bajke su ilustrirane pa ih barem svi prelistaju. Miroslav Vincelj (ilustrator bajke „Bilogorska čarolija“) bio je zaista talentiran samouki ilustrator.

Tko ti je najveći kritičar?

Roditelji, brat i sestra. Bez njihova odobrenja ne bih išla u javnost.

Kako je bilo surađivati s ilustratorom Miroslavom? Koliko ste se razilazili u mišljenjima?

Miroslav i ja smo kolege s fakulteta i jako dobro smo surađivali. „Bilogorsku čaroliju: Prinčevu stazu“ napisala sam u teškom razdoblju svojeg života pa bih mogla reći da me je spasila i pokazala mi svjetlo na kraju mračnog tunela. Kada su ju pročitali moji kod kuće, prva reakcija je bila: „Ovo treba ilustrirati! Imaš nekoga?“. I Miroslav se nametnuo kao logičan izbor. Našli smo se u Bjelovaru u kafiću „Asturias“ i ostalo je povijest. Mislim da mogu slobodno reći da mu je bilo drago što sam ga uključila u tu priču. I on je bio pomalo udaren u tom bajkovito fantastičnom smjeru pa nismo imali problema oko suradnje. Nažalost, Miroslav je nedavno preminuo. Duga bolest prekinula je njegov mladi život. Kad sam saznala, imala sam osjećaj kao da glumim u filmu. Tih nekoliko dana morala sam se natjerati razmišljati racionalno, da njega zaista više nema i da se neće vratiti. Prolazilo mi je kroz glavu: „Ma ovo je samo privremeno, već će on nazvati, poslati poruku, pitati je l’ radim na trećem dijelu…“ I onda bih shvatila da se to neće dogoditi. Nakon nekoliko dana bio mi je rođendan. I gledam ljude oko sebe koji su sretni i vesele se mojem rođendanu, a ja bih najradije pobjegla. Vrijeme za žalovanje je iznimno bitno. Moramo sami sebi dopustiti tugu jer inače ne možemo nastaviti dalje. Bili smo dobri prijatelji, dobri suradnici na bajci i svijetu će definitivno nedostajati takav umjetnik.

Dokle god neko dijete, malo ili veliko, bude listalo bajke, Miroslav će i dalje živjeti među nama. Mnoge je živote dotaknuo i ostavio u njima svoj trag.

Promocije tvojih knjiga uvijek su nešto posebno i neobično, baš poput samih knjiga.

Za promociju bajki imali smo predstave sa scenografijom, glazbenim i maglenim efektima i kostimiranim glumcima. Predstave su odigrali glumice i glumci iz OŠ Veliko Trojstvo pod kreativnim vodstvom učiteljice Ivane Dolovski. Bilo nas je svugdje. Od manifestacije „Đurđeva“ u Velikom Trojstvu, u Hrvatskoj kući „Materina priča“ u Zagrebu, na LegendFestu u starom gradu Lukavcu, u povodu Međunarodnog dana pismenosti u Gradskoj knjižnici Grada Zagreba, na Cvjetnom trgu u Zagrebu, u Narodnoj knjižnici „Petar Preradović“ u Bjelovaru, u kazalištu Trešnja u Zagrebu, u Gradskoj knjižnici u Samoboru, na Međunarodnom sajmu knjiga u Bologni, na „Daruvarskom kulturnom ljetu“, bjelovarskoj Terezijani. Promocija „Prinčeve staze“ bila je 2015. godine i prvi glumci su sada već mladi odrasli punoljetni ljudi. Zaista se ponosim njima jer su prekrasna, inteligentna i marljiva djeca. Iznimno sam sretna zbog svih uspomena koje nosimo u sebi. Meni je bilo najljepše na LegendFestu u starom gradu Lukavcu dok je tamo bila najlošija predstava! Hahahaha! (smijeh) Nije nam zvuk radio, publika je pričala prvu polovicu predstave, ali ambijent je bio predivan. To mi je jedna od najdražih naših putujućih predstava. Glumice iz druge predstave iduću godinu kreću u osmi razred, osim jedne koja kreće u srednju školu. Nismo imale toliko predstava i druženja, najviše zbog pandemije, ali ipak imamo lijepe uspomene iz Velikog Trojstva, Bjelovara i Samobora. Za predstave smo napravili i scene. Miroslav je nacrtao crteže i po njima su otisnute scene na ceradi dugoj 8 metara i visokoj 2 metra. Kostime smo radili moja obitelj i ja. Jedno prekrasno iskustvo.

Bilogora je super inspiracija, ali što te još inspirira?

Vječno pitanje. Inspiracija nije problem. Vrijeme je problem. Zanimljivo je kako ljudi misle da je to vrlo jednostavno. Sjedneš i za trenutak, dva napišeš knjigu. Prije samog pisanja slijedi cijeli proces razmišljanja, promišljanja, smišljanja, šetanja po šumi, udaljavanja od digitalnog svijeta, istraživačkog rada… Katkad je to jedna riječ o kojoj razmišljam danima. Užasno mi se svidi i dok god ne osmislim njezinu ulogu, neće me prestati proganjati. Ponekad je to osmijeh neznanca, penjanje vjeverice na drvo, pogled našeg mačka Micija ili neka duhovita gesta naše kujice Lili. I oni su likovi u mojoj bajci. Kada sam pisala „Prinčevu stazu“, Mici se nametnuo kao jedan od likova jer me strašno podržavao u istraživačkom radu. Često mi je ležao na papirima i knjigama „pružajući mi potporu“, dok nisam shvatila da i on želi ući u bajku. Nakon toga mi je detaljno prepričao što želi da napišem o njemu. A znate, mačke su pripitomile ljude, a ne mi njih. Lili je svijet za sebe. Rođena u vrijeme pisanja „Prinčeve staze“. U listopadu 2014. godine upoznala sam ju u Daruvaru (radila sam u jednom obrtu za poljoprivredne i poslovne usluge) i zaljubila se na prvi pogled. Pas prije nje ugrizao me dvaput pa smo svi kod kuće bili poprilično pogođeni tim događajima. Bio je dogovor da više nećemo imati psa, ali bila sam užasno tužna bez psa. Fizički ožiljci nisu problem, dapače, ali psihičke sam morala izliječiti. Znala sam da moju tugu može izliječiti jedino novi pas. I tako je skovan pakleni plan pa je Lili stigla za tatin rođendan. Tko god je čitao Pullmana, bit će mu sve jasno kada kažem da je ona moj demon. Kad konačno sjednem i krenem pisati, onda to zaista fluidno teče. Kada posložim bilješke s glavom, sjednem i pišem. Bitno mi je da ju napišem dok mi je još svježe, dok sam cijela „unutra“.

Zaboraviš li katkad neke priče koje nisi zapisala?

Daaaaaaa. Hahahahahaha! (smijeh) Možda i nije baš smiješno, ali tako je. Poučena zaboravljenim idejama, počela sam zapisivati. Ponekad je to samo jedna riječ oko koje se izveze jedna epizoda radnje. Užasno puno sanjam pa i snove iskoristim u pisanju. Voljela bih da „Bilogorska čarolija“ dobije svoj oblik i u nekom drugom mediju. Dvaput sam ju prijavljivala na Javni poziv HAVC-a za poticanje audiovizualnih djelatnosti i stvaralaštva, sad još radim na nekim detaljima, usavršavam materijale, bila sam i u nekim pregovorima za prijavu na HRT-ov javni poziv za seriju za djecu, ali stigla je pandemija pa je to ostalo u zraku. Nadam se da će dozreti trenutak i za takav rast. Zaista bih voljela da bajke narastu. Možda pronađem kolačić s porukom Pojedi me. ?

Kako kreiraš likove u svojim knjigama?

„Bilogorska čarolija“ stvorena je zbog želje za očuvanjem i promocijom Bilogore, autentične bilogorske mitološke baštine i drvenih skulptura na otvorenom „Svijetlih pruga“. Početkom 2002. godine, idejom umjetničkoga rada u drvu hrasta, M. P. Arvaya, dipl. ing. šumarstva i Dubravka Adamovića, akademskog slikara, a pod vodstvom pokojnog prof. Slavomira Drinkovića, akademskog kipara, započela je terenska nastava „Svijetle pruge“. Na temelju triparitetnog dugoročnog Ugovora o međusobnoj suradnji Hrvatskih šuma, Bjelovarsko-bilogorske županije i Akademije likovnih umjetnosti iz Zagreba, studenti 3. i 4. godine Kiparskog odsjeka te po jedan afirmirani gost umjetnik na kraju školske godine održavaju terensku nastavu izradom vlastitih radova – skulptura u drvu prema zadanoj temi. Svake godine nastaju nove prekrasne skulpture, a stare se, nažalost, ne održavaju. Zbog toga sam ih odlučila uključiti kako bih im podarila vječni život! Vile sam odlučila povezati sa cvijećem koje raste na Bilogori, pa tako imam Vilu Pasjeg zuba, Vilu Trojačke ruže, Vilu Visibabu i Vilu Ljubicu. Neki likovi su stvarna bilogorska mitološka bića poput Coprnice, Mrakača, Glođana i Noćnog jagara, a mačak Mici i kujica Lili su naše životinje. Ima elemenata u bajkama u kojim dajem počast autorima kao što su Ivana Brlić Mažuranić, Tolkien, Martin, Bulgakov … Upotrijebila sam bilogorske zagonetke, dječje igre i tajni dječji jezik brzalice-čaralice. Istraživala sam zapise od Zvonimira Lovrenčevića i knjige od Gordane Marte Matunci.

Kad najčešće pišeš?

Zapišem nešto gotovo svaki dan, ali nemam neko određeno vrijeme. Nije to strogo navečer ili rano ujutro nego kad uklopim istraživačke materijale, bilješke i razmišljanja. Katkad mi ne smeta niti buka cijelog svijeta, a katkad mi odgovara tišina. Sve zavisi od situacije i raspoloženja. Jednu kratku priču napisala sam na mobitelu. Proganjala me je i morala sam sjesti i zapisati ju dok je još cijela u glavi. Za bajke sam unaprijed pripremila sve materijale (bilješke, riječi, rečenice, likove, zagonetke, coprije, kostur radnje…). Kada sam sve prikupila, sjela sam i pisala. Ujutro, popodne, navečer, u svakom slobodnom trenutku. Naravno, imam perioda i kad uopće ne pišem, ali ne traju dugo, po nekoliko dana. Najčešće zbog nedostatka vremena. Glup razlog, ali tako je. Radim u udruzi Lokalna akcijska grupa Sjeverna Bilogora, imam kod kuće dva konja, par mačaka, mačka i kujicu. Kad obavim sve sa svojim životinjama, uglavnom idem na spavanje. Možete zamisliti moj bogat društveni život u ljudskom društvu! Hahahaha (smijeh). Ovisi i o godišnjem dobu, tj. dužini dana. Ponekad znam sjesti i pisati vani, u svojem dvorištu, okružena svojim dragim bićima. Mogu preživjeti bez pisanja, ali vrlo često me proganjaju priče koje ne napišem. Doslovno kao mali demoni sa šarenim irokezama i ogromnim iskričavim krilima. Sad me proganja treći nastavak „Bilogorske čarolije“. Trenutačno čistim ideje u glavi, bistrim likove, razmišljam i razmišljam i razmišljam, zapisujem lijepe riječi, rečenice. Ponekad mi se složi baš lijepa rečenica i onda njoj prilagodim okruženje. Uskoro ću na godišnji na kojem planiram i pisati. ?Prvo sve zapisujem na papiru. Ideje, misli, istraživanja. Volim papir, olovku i šiljilo. Nekako mi je taj proces pisanja olovkom na papiru neprocjenjiv. Zaista imam osjećaj da nešto stvaram. U jednom trenutku moram odlučiti da je sada dosta i krećem s pisanjem na računalu.

Tko su ti omiljeni pisci?

Mislim da nemam omiljenog pisca. Volim promjene. Netko obožava ljeto, a ne voli zimu. Ja volim godišnja doba. Volim promjenu. Nemam omiljenu boju ili neku koju ne volim. Jedan dan mi je najljepša šumsko zelena dok je drugi dan hit ružičasti grejp. Tako je i s knjigama. Svaka knjiga koju pročitam sadržava vrijednost. Onaj koji ju je stvorio uložio je sebe u nju. Svoje vrijeme, svoju ljubav prema pisanju, sebe. Oni koje baš volim su J. R. R. Tolkien i G. R. R. Martin. Ali ima tu i Poea, Tolstoja, Olje Savičević Ivančević, Kinga … Sada čitam Pax od Sare Pennypacker, Dječak, lisica, krtica i konj od Charlieja Mackesyja i A Game of Thrones od G. R. R. Martina, opet. Serije nisu ni do koljena knjigama.

Kojih bi pet knjiga svi trebali pročitati?

Jao, samo pet knjiga… ?

Mali Princ, Antoine de Saint-Exupéry

Đavolji eliksiri, E. T. A. Hoffmann

Priče iz davnina, Ivana Brlić Mažuranić

Ubiti pticu rugalicu, Harper Lee

Hiljadu sjajnih sunaca, Khaled Hosseini

Majstor i Margarita, Mihail Bulgakov

Gospodar prstenova, J. R. R. Tolkien (G. R. R. Martin još nije gotov sa svojom Pjesma leda i vatre)

Zločin i kazna, F. M. Dostojevski

Kiklop, Ranko Marinković

Biblija

Povijest pčela, Maja Lunde.

Stat ću jer bih mogla pisati do kraja vremena. ?

Autor teksta : Antonija Putić

Fotografije : Mane Sergoyan – Impress

Tomislav Milić – profesor klavira

U proteklih godinu dana ljudi diljem svijeta bili su primorani pronaći neku razbibrigu kod kuće. Neki su napokon pročitali sve knjige koje godinama planiraju pročitati, drugi su odgledali nebrojeno puno serija i filmova, neki su učili strane jezike, a veliki broj ljudi okušao se i u sviranju. Mnogi od njih u potrazi za podukom stigli su i do profesora Tomislava Milić čiji je YouTube kanal za mnoge početna stepenica u savladavanju sviranja klavira. Njegov kanal danas nudi više od 200 različitih videomaterijala, a pratitelji mu dolaze sa svih strana svijeta.

Kako se rodila ideja o YT kanalu?

Ideja za YouTube kanal rodila se za vrijeme pandemije i online nastave. Ja sam profesor klavira i do tada sam predavao samo u učionici. U glazbenoj školi radim već 14 godina, održao sam više od 12 000 satova klavira, ali baš niti jedan sat nisam imao snimljen. Tu i tamo tek poneka fotografija s učenicima, neke snimke s koncerata, natjecanja, ali niti jedan snimljeni sat nastave. S obzirom na situaciju i provođenje vremena kod kuće, trebalo je smisliti nešto da i dalje ostanem u kontaktu s učenicima, da i dalje predajem. I tu se negdje rodila ideja za YouTube kanal kao izvrstan način da moji učenici dođu do novih lekcija. Krenuli su prvi komentari, pohvale od učenika, njihovih roditelja, kolega …

Tada sam došao na ideju da svoje znanje o sviranju klavira podijelim i s ostalim zaljubljenicima u glazbu općenito. Zapravo su mi nedostajali koncerti, druženja, razgovori o glazbi i nekako sam i sam kroz YouTube pokušavao nadoknaditi sva ta druženja, sve te razgovore. Komentari ispod videa postali su sve učestaliji, ljudi su mi se javljali i na Facebook, nekako se sve pokrenulo. U toj situaciji shvatio sam koje su prednosti moderne tehnologije, snimanja satova, rada od kuće i online nastave. Snimljeni sat može se više puta preslušati, pregledati te podijeliti s milijunima ljudi što me je fasciniralo. Učenici su brzo prihvatili ovakav način nastave i začudio sam se koliko su brzo svladali gradivo preko snimljene lekcije. Stariji često misle da se mladi na računalu ili mobitelu samo igraju, ali ova pandemija pokazala je da to baš i nije točno.

Koliko je biti popularan na YouTubeu sreća, a koliko rad?

To je definitivno kombinacija i jednog i drugog. Budući da sam na početku videa snimao isključivo zbog svojih učenika i online nastave, nisam razmišljao da će to sve skupa izrasti u ovako veliku i popularnu platformu i da bi se jednoga dana moglo od toga zarađivati. Nekako je sve došlo spontano, možda i prebrzo za mene.

Kada se počeo povećavati broj pretplatnika, počeo sam na internetu malo istraživati o Youtuberima i zanimalo me koje uvjete moram zadovoljiti da se krene s nekom zaradom. Tad je trebalo skupiti 4000 sati gledanja u godinu dana i imati 1000 pretplatnika. Nekako mi se to tada činilo jako puno, a i nisam nekako mislio da će se jedan tako mali kanal za koji ja videomaterijale snimam u vlastitoj sobi toliko svidjeti ljudima. Zapravo me sve to jako iznenadilo. No kroz koji mjesec je broj pregleda počeo jako rasti, porastao mi je broj pratitelja, ispunio sam sve uvjete da mogu imati i neku malu zaradu od reklama koje se vrte prije ili unutar videozapisa. To mi je i danas fascinantno i još uvijek ne vjerujem da toliko ljudi gleda materijale koje ja i danas snimam iz topline svojega doma. Tehnologija je uistinu čudo.

Kako izgleda snimanje materijala? Koliko je to zahtjevno?

U početku što se tiče snimanja i učitavanja videa i prijenosa na YouTube kanal imao sam nebrojene probleme. Video od nekoliko minuta učitavao se po 10 sati zbog sporog interneta i manje kvalitetnog mobitela. Mobitel je imao jako malo memorije pa je stalno bio zatrpan. Znalo se dogoditi da ja snimam i snimam – a nisam stisnuo rec. Događalo se da mi supruga uđe u sobu, pa klinci, nisam to znao izrezati … Trebalo mi je puno vremena da nađem dobar kut snimanja, nabavim adekvatan stalak, nabavim ploču za pisanje itd. Razne programe sam instalirao na mobitelu za okretanje videa, rezanje itd. To je usavršavanje trajalo mjesecima, a i danas imam još puno prostora za napredak. U međuvremenu sam nabavio novi mobitel i uzeo tarifu „Raspali“, neograničene gige i onda je prebacivanje postalo „mačji kašalj“. Danas prebacim video od pola sata za par minuta, brži sam i kod snimanja, montaže. Uvijek je zahtjevno, ali puno lakše nego na početku kad sam o tehnologiji, snimanju i svemu skupa znao jako malo.


Može li se živjeti od YT? Kakve su zarade?


Prije svega mi je zadovoljstvo snimati lekcije za YouTube i sretan sam kad mi se netko javi i kaže da mu je neki video pomogao. Nedavno sam ostvario prvu zaradu od reklama u godinu dana i to me je jako razveselilo. S novcem koji sam dobio mogao sam izvesti svoju obitelj na neku skromniju večeru. Vidio sam da mnogi Youtuberi stavljaju PayPal račun pa kad netko poželi donirati neki novac za unaprjeđenje kanala, to može slobodno dobrovoljno učiniti. Tako sam i ja stavio i dobio sam nekoliko uplata koje su me jako razveselile. Ali kad bi se išlo računati vrijeme koje sam uložio i novac koji sam potrošio na opremu – još me dijele godine do toga da budem na nuli. Moj kanal je usko specijaliziran za ljubitelje glazbe, za one koji žele naučiti svirati klavir. O nekim velikim zaradama nema govora, vjerujem da umjetnici koji sviraju na ulici zarade puno, puno više.

Što sve ljudi mogu naučiti na kanalu?

Na kanalu se nalaze početne vježbe na klaviru koje sam osmislio, zatim akordi za početnike na tonovima, ljestvice po razredima, tehničke vježbe, razne skladbe, etide, sonate, skladbe od Bacha, poznate melodije za početnike tipa Bratec Martin, Twinkle twinkle, Oda radosti, Zvončići i mnoge druge. Skladbe za klavir-teže, duhovna glazba, zabavna glazba, popularna glazba, Boogie Woogie, Solfeggio u 100 lekcija, pisanje nota, glazbena pismenost, dirigiranje, pravilno sjedenje, savjeti za kvalitetno vježbanje, „Za Elizu“ po segmentima itd. Ima za svakoga ponešto, za starije, mlađe, za niži nivo, viši. Sve predajem jako jednostavno i krećem od nule. Objašnjavam korak po korak i tko god krene, može vrlo brzo i lako naučiti svirati klavir. Dosta mi se ljudi javlja i kažu da im je pomoglo praćenje lekcija.

Koliko te ljudi prati? Odakle sve?


Trenutačno imam više od 2000 pratitelja iz cijeloga svijeta i broj svakodnevno raste. Javljaju mi se većinom naši ljudi iz Hrvatske, susjednih zemalja i naši ljudi koji žive u inozemstvu, iz Norveške, Švicarske, Engleske itd. Po statistikama, gledaju po cijelom svijetu, negdje više, negdje manje jer imam i na nekim lekcijama titlove na engleskom, njemačkom, češkom. Ljudi mi kažu da je super to što radim i da takvih lekcija nema puno na našem jeziku tako da je najveća gledanost kod nas i u susjednim zemljama BiH, Srbija, Crna Gora, Slovenija, Makedonija itd. Gušt mi je snimati lekcije i volim kad mi se ljudi jave, a posebno me raduje što do sad nisam imao negativnih ili hate komentara koji su vrlo česti na društvenim mrežama.

Glazbom protiv negative.

Tako nekako. Ljudi koje zanima klasična glazba, glazba općenito – teško da ih zanima i pisanje ružnih komentara. Glazba je radost, na kanal dolaze oni koji žele učiti, družiti se s drugim glazbenicima. Nema negative. To je i meni kao kreatoru jako važno.

Kako potaknuti mlade da se bave glazbom?

Mlade se može potaknuti da se bave glazbom od malih nogu tako da im se doma kupi neki manji instrument koji će ih zainteresirati, pjevaju razne pjesmice, brojalice koje razvijaju sluh i ritam. Ja sam kao klinac doma bio okružen raznim instrumentima koje sam isprobavao. Odrastao sam uz mamu koja je bila glazbenica, moj brat Vedran isto je svirao, ja sam oduvijek bio okružen glazbom, tako nastojim odgajati i svoju djecu danas. Sjećam se kako sam kao klinac ponosno svirao i uživao, kako su mi pljeskali nakon kućnih nastupa, kako je to uvijek bilo nešto posebno i radosno. Danas se djeca mogu uključiti u razne glazbene igraonice, početnički solfeggio i tako se uklopiti u društvo koje voli glazbu. Dobro je i kad roditelji doma slušaju dobru glazbu, klasiku, nešto što će i djeca zavoljeti. Na taj se način razvija ljubav prema glazbi.

Kojih bi pet klasičnih skladbi preporučio svima da poslušaju?

1. Čajkovski, b-mol koncert za klavir i orkestar

2. V. simfoniju od Beethovena

3. Mozartov Turski marš

4. Chopinov Notturno u Es-duru

5. Bachove preludije i fuge

Koju glazbu ti slušaš? Što vole tvoji ukućani?

Mislim da svi volimo klasiku, a onda svatko ima još nešto dodatno. Meni je klasika na prvom mjestu, nezamislivo mi je da prođe dan a da se kod kuće ne svira ili ne sluša klasika. Mogu bez televizije, bez radija, ali bez glazbe – teško. Rado poslušam i rockabilly, volim dobar rock and roll, volim Olivera i Gibonnija. Nisam isključiv kad je u pitanju glazba, ali na kraju dana uvijek se vratim klasici.

Kako bi roditelji mogli bolje podržati djecu, da ne odustanu od bavljenja glazbom?

Motivacija učenicima u glazbenoj školi za nastavak sviranja obično budu koncerti, natjecanja, općenito nastupi. Svi glazbenici imaju neki cilj, neko mjesto gdje žele svirati, neku zanimljivu skladbu koju žele naučiti ili jednostavno nekoga oduševiti svojim muziciranjem. Roditelji tu imaju važnu ulogu, ne samo da govore djeci da vježbaju, već da pronađu vrijeme i jednostavno sjede i uživaju u sviranju svojega djeteta. Uvijek naglašavam roditeljima da je važno da dođu na nastupe svoje djece. Ne samo roditelji već i bake, djedovi, rođaci, prijatelji, svi. Bilo bi divno da roditelji mogu odvesti svoje dijete na koncert drugih umjetnika, ako netko iz razreda svira dođe zajedno na taj koncert, potaknuti dijete da pokuša svirati neki drugi instrument ako mu onaj koji trenutačno svira ne odgovara. Dobro je znano da postoje mnogobrojne dobiti od sviranja u ranoj dobi i zato bih preporučio svima da upišu svoje najdraže u glazbenu školu. Neće je svi završiti, ali će jedan dio života biti okruženi kvalitetnom glazbom, talentiranim ljudima i iskrenim zaljubljenicima u glazbu. To je veliki dobitak za svako dijete.

Imaju li svi sluha za glazbu i što s onima koji možda nemaju?

Nemaju svi sluha, ali tu jako pomaže vježba. Netko s prosječnim sluhom i puno truda i upornosti na kraju daje veće rezultate od talentirane osobe koja baš i ne vježba. Glazba je umjetnost, nema uvijek točnog pravila, često najbolje rezultate daju oni koji u glazbi vide neki svoj svijet, koji imaju neki svoj osjećaj za ritam.

Što planiraš nadalje objavljivati na kanalu?

Na kanalu uglavnom objavljujem nekim logičnim redoslijedom teme po redu i volim kad dobijem neki upit pa pokušam što prije snimiti lekciju na traženu temu. Uglavnom volim objaviti nove materijale petkom jer onda ljudi imaju vremena uvježbati novi zadatak za vikend. Plan mi je snimiti što više videa na temu popularnih pjesama koje zanimaju mlade. Htio bih snimiti dalje sve ljestvice po razredima, nastaviti sa solfeggiom i izraditi što više kvizova koji jako privlače gledatelje. Na kanalu je sve besplatno i raduje me kad mogu pomoći drugima. Čini mi se da nas sve glazba odvodi u neke sretnije sfere, da smo svi zadovoljniji i sretniji kad sviramo. Barem je meni tako, a ako samo dio toga prenesem na one koji dolaze na kanal – nitko sretniji od mene.



Ovdje možete pogledati videa s YT kanala Tomislava Milića:

Početne vježbe na klaviru:

https://www.youtube.com/watch?v=ywgDKDkyRgE&list=PLTrCC90-mKCBRyOnixkSoqqhyunwQPTwg

Solfeggio u 100 lekcija:

https://www.youtube.com/watch?v=fRaLDCW8XSs&list=PLTrCC90-mKCCYyylLGp0TcuFz4zO-nuiR

Akordi na tonovima za početnike:

https://www.youtube.com/playlist?list=PLTrCC90-mKCDDOZixh2-WN5VwAh7hLWre

Autor teksta : Antonija Putić

Autor fotografija: Mane Sergoyan – Impress

Ognjen Milovanović

OGNJEN MILOVANOVIĆ

Od pozornice Bjelovarskog kazališta došao je do svjetla velikih reflektora. Ognjena Milovanovića gluma prati od malih nogu. Igrajući u Bjelovarskom kazalištu i na amaterskim festivalima, shvatio je da ona postaje više od hobija. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2018. Glumio je u seriji „Crno-bijeli svijet“ i u filmu „Koja je ovo država?“. U raznim kazalištima do sada je izveo više od deset predstava. Uz glumu na pozornicama i pred kamerama, bavi se sinkroniziranjem animiranih filmova. Na prošlogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta osvojio je nagradu za najbolje muško ostvarenje u drami do 28 godina za ulogu u predstavi „Mačak u vreći“. Odnedavno je zaposlen u Kazalištu Komedija. Mladoga glumca Ognjena Milovanovića čeka svijetla budućnost, a u nastavku možete pročitati kako je tekao put njegove karijere od samoga početka pa sve do danas…

Zašto gluma?

Držim da se sve lijepe stvari u životu dogode slučajno. Malo klišej, ali tako je. Gluma me pratila kroz cijeli život, pa i onda kad toga nisam bio svjestan. U mojoj ulici nije bilo puno djece tako da sam se često igrao sam i razvijao maštu. U svojem velikom dvorištu zamišljao sam Indijance i kauboje, a ja sam igrao sve uloge i glasove. U toj dobi razvijaš nešto što ni ne znaš da će ti u budućnosti trebati. Konkretan razlog koji me potaknuo da se profesionalno bavim glumom je vanjski podražaj profesionalaca i voditeljice Bjelovarskog kazališta Margarete Fabičević. Prilazili su mi profesionalni glumci i profesori s akademija i pitali me jesam li razmišljao da se profesionalno počnem baviti glumom. To mi je bila buba u uhu. Nije bilo puno prebiranja. Srednju u koju idem, volim li ja to? Volim, ali glumu volim više. To je onaj pravi osjećaj za koji mogu reći da sam bio siguran od samoga početka.

Gdje si se prvi put susreo s glumom?

U osnovnoj školi morali smo odabrati izvannastavnu aktivnost. Mojoj mama je imala presudnu ulogu zašto sam izabrao baš glumu. Bio sam živahno dijete, a na glumi se puno skače i priča te joj se to činilo kao dobra opcija za mene. Na svakoj školskoj priredbi izvodio sam igrokaze ili monologe, a mama se šalila da sam znao cijelu priredbu napamet. U petom razredu osnovne škole krenuo sam u Bjelovarsko kazalište, također na mamin poticaj.

Kada se dogodio presudan trenutak u kojem si shvatio da gluma više nije samo hobi već da svoj život želiš provesti pod svjetlima reflektora?

U trećem razredu srednje škole prijavili smo se na smotru amaterskih kazališta na kojoj su mi prišli profesori s akademija i pitali me jesam li razmišljao o tome da se počnem profesionalno baviti glumom. Tada sam počeo više razmišljati o tome i bez mnogo prebiranja shvatio sam da to stvarno želim.

Je li gluma posao ili poziv?

Gluma je poziv. U današnje se vrijeme na van više čini da je posao i mora se više tako shvaćati jer su ekonomske potrebe postale važnije u čovjeku nego sama umjetnost. Kad se sve skupi na kraju, kad dolazim na predstavu, znam da ću ju sad igrati, stojim sam na sceni, govorim tekst, ništa od toga nikad ne odrađujem. Ima svakakvih dana, ali koliko god se loše osjećao, u tih sat i pol vremena ću naći 10 minuta u kojima ću znati da je to poziv. Osobno nikad nisam na sceni da mi je u glavi još jedna scena, još pet minuta i sl. Na sceni se vidi imaš li strast ili radiš bez volje.

Što te najviše privlači u tvojem poslu/pozivu?

Najviše me privlači to da pokušavam iznenaditi svoje ja. Pokušavam biti iskren na sceni, ali kroz emocije koje nemam priliku iskusiti privatno.

Što nikad ne bi napravio za ulogu?

Sve bih napravio, ako postoji dovoljno dobar razlog za to.

Imaš li neki skriveni talent?

Znam jako puno tekstova pjesama, pogotovo rap. Volim freestyle. Katkad u razgovoru kada netko kaže neku riječ ja počnem pjevati pjesmu.

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Na domaćoj sceni ima puno dobrih i kvalitetnih glumaca. Radio sam s Ljubimirom Kerekešom i Stojanom Matavuljom koji su glumačke legende. Alma Prica je divna glumica. Ima još puno ljudi s kojima bih volio raditi. Neki od njih su Živko Anočić, Matija Čigir, braća Goran i Bojan Navojec.

Najdraži strani glumac mi je Tom Hanks, a najbolji strani glumac mi je Daniel Day Lewis.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

Helverova noć.

Opiši svoje studiranje u tri riječi.

Divlje, predano, neočekivano.

Koji osjećaji te ispune kad se prisjetiš studentskih dana?

Osjećaji su zaista pomiješani.


Kako je tekao tvoj put do Akademije u Zagrebu? Jesi li išao i na druge prijemne?

Prvo sam išao na prijemni u Osijek. Tamo sam prošao u uži krug pa ispao zbog lutkarstva. Zatim sam otišao na studij „Gluma i mediji“ u Rijeci. Tamo mi se svidjelo i bio sam zadovoljan prijemnim. Tjedan dana kasnije bio je prijemni u Zagrebu. Bio sam siguran da neću proći. Stigli su rezultati iz Rijeke da nisam prošao, a istoga dana i iz Zagreba da sam prošao. Da nisam išao u Rijeku i Osijek, mislim da te godine ne bih upisao Akademiju u Zagrebu. Ovako sam već bio opušten. Na kraju sam upisao Akademiju u Zagrebu koju sam najviše htio, a najmanje joj se nadao.


Jesi li imao podršku obitelji?

Da, apsolutno! Otac mi je pričao da pazim jer nije siguran posao, ali je vidio da sam ja odlučio i podržao me. Sugerirali su mi što su mislili da je pametno za mene, ali su vidjeli da sam zreo i da je to u redu. Uvijek sam imao podršku, pa i dan-danas.

Kako ti je bilo nakon završetka studija?

Dva mjeseca nakon završetka Akademije shvatio sam koliko sam slobodan. Tek tada sam mogao isprobati neke stvari i upoznati Zagreb. Sloboda mi se jako svidjela. Na Akademiji su nam pričali da to mora biti ovako-onako, a kad sam došao na scenu i glumio s ostalim glumcima, shvatio sam da ti ljudi imaju iste probleme kao ja. Ljut sam na Akademiju jer mislim da smo nepotrebno toliko dugo bili tamo. U kazalištu imaš neki okvir u kojem znaš kako i koliko radiš, a na Akademiji je to dosta drukčije. Tamo slijepo vjeruješ jer si student. Pametniji si kad odeš i da mi se sada vratiti, ne bih više nikada dopustio neke stvari. Ima ljudi koji su odustali i otišli jer su im profesori srušili samopouzdanje.


Želiš li se u budućnosti više posvetiti kazalištu ili glumi pred kamerama?

Film me više zanima jer sam ga manje radio i tu želim stjecati iskustvo, ali sam otvoren za sve stvari.

Gdje se vidiš za deset godina?

Vidim se tu gdje jesam, s još većom dozom optimizma.

Ognjen Milovanović dokazao je kako se iz dječje ljubavi može razviti karijera. U početku je gluma bila samo hobi, a kasnije se radom, trudom i upornošću pretvorila u mnogo više. Zato je važno vjerovati u svoje snove, raditi na sebi i usavršavati svoje talente jer nikad ne znaš što će ti budućnost donijeti i u kojem će smjeru ona ići.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Fotografije: Mane Sergoyan – IMPRESS

Erna Rudnički

Erna Rudnički

Mlada djevojka zaljubljena u glumu, a istodobno i u brojeve, morala je odabrati u kojem će smjeru ići njezin život i kojim će se zanimanjem baviti. Upisala je Arhitektonski fakultet i shvatila da ju to ne ispunjava. Ljubav prema kazalištu bila je jača. Ispisala se s Arhitekture i upisala Akademiju. Glumica Erna Rudnički danas se bavi poslom koji neizmjerno voli. Ipak, i nakon završetka Akademije susrela se s preprekama, no nije odustala. Život je poput vožnje bicikla. Nećeš pasti ako ne prestaneš vrtjeti pedale. Zato je bitno da nikad ne odustaneš, nebitno što ne ideš najkraćim putem, bitno je da se vodiš onime što osjećaš i voliš jer će te to dovesti do željenog cilja.

Zašto gluma?

Volim umjetnost, volim se igrati, volim pričati priče. Jako sam znatiželjna i svašta me zanima. Moj prvi hobi je vjerojatno bio presnimavanje filmova s TV-a na kazete. Voljela sam francusku kinematografiju. Prvi film sam snimila već u petom razredu osnovne škole. Oduvijek me to zanimalo. Kao mala sam izvodila nastupe pred gostima i u vrtiću. To me veselilo otkad znam za sebe. Mislim da odabir glume kod nas glumaca ide iz potrebe za potvrdom da nas dožive i čuju. Ja sam privatno bila mirna i tiha, a na sceni sam dobila to što sam trebala da me svi čuju.

Gdje si se prvi put susrela s glumom?

U osnovnoj školi me interpretacija pjesme „Cvrčak“ od Edite Majić potaknula da naučim tu veliku pjesmu napamet, a učenje napamet mi nije išlo. Prijavila sam se na Lidrano. Tada sam pokrenula filmsku grupu i u 5., 6. razredu napravila sam film koji je dobio nagradu publike na HRT-u. Krajem osnovne škole putovala sam u Zagreb na radionice glasa i pokreta. Početkom srednje škola krenula sam na Tirenine ljetne glumačke kampove, a krajem srednje škole priključila sam se Bjelovarskom kazalištu. U razdoblju srednje škole već sam dobila priliku igrati u nekim filmovima.

Kada si shvatila da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornica?

Ljudi koji su se bavili glumom su me nekoliko puta pitali bih li se time bavila pa sam o tome počela razmišljati. Prvi put kada sam si najviše potvrdila da to želim bilo je za vrijeme rada na prvoj predstavi „Kukci“ od Karela i Josefa Čapeka za vrijeme gimnazijskih dana u Bjelovarskom kazalištu. To mi je jedno od dosad najljepših iskustava. Najviše mi se svidjela čarolija i moć zajedništva. Zajedničko djelovanje, kreiranje, pričanje priče i prenošenje poruke mi se najviše dopalo. Kao da smo tim u sportu. Svidjela mi se zajednička energija i kreacija kad ljudima nešto zajedno poručimo, a ta predstava stvarno ima jaku poruku.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavila kada ne bi bila glumica? 

Bila bih arhitektica, fizičarka ili programerka. Uvijek su mi više išli brojevi, a manje slova. Upisom Akademije pomalo sam išla protiv sebe jer sam oduvijek išla na natjecanja iz matematike, fizike i ostalih prirodnih predmeta. Na kraju gimnazije upisala sam Arhitektonski fakultet u Zagrebu i za njega sam bila najspremnija jer su mi na prijemnom bili najdraži predmeti. Tada mi je bilo logično upisati arhitekturu. U drugom semestru shvatila sam da me to uopće ne ispunjava. To mi je bilo vrlo teško razdoblje. Shvatila sam da tu nemam što dati od sebe. U to vrijeme mi je čak bilo bolno gledati predstave u kazalištu jer sam ja htjela biti gore na sceni.

Koja ti je najdraža kazališna predstava?

„Smisao života gospodina Lojtrice“.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom? 

Mislim da je gluma i poziv i posao. Gluma je malo drukčije zanimanje. Poziv je, ali kada radiš i od toga živiš, shvatiš da je to samo jedan posao kojim si se ti odabrao baviti. Mogla sam biti arhitektica, fizičarka ili nešto drugo i zarađivala bih od toga. Ovo je posao kao i svaki drugi. To sam si odabrala da od toga zarađujem za život.

Što te danas najviše privlači u tvojem zanimanju?

Najviše me privlači proces rada, promjene, dijeljenje, odnos s publikom, otkrivanje, analiziranje, prihvaćanje, otpuštanje. Sve to moraš da bi radio s drugim ljudima. Nije monotono, uvijek je nešto novo. Nova mjesta, nove uloge, nova energija, novi način rada. Uvijek učiš nešto ispočetka. Uvijek si malo dijete koje ponovno uči. Sve je moguće! Nikad ne znaš što te čeka, pogotovo ako si samostalan umjetnik. Najdivnije je što te tjera da budeš još bolji čovjek i da nikad ne odustaneš od sebe te da njeguješ to dijete u sebi. Moje mišljenje je da što si jednostavniji, čišći, iskreniji, plemenitiji i što si bolji čovjek to si bolji i pod reflektorom.

Što nikad ne bi napravila za ulogu?

Nisam isključiva. Sve ovisi o ulozi, priči i okolnostima. Ne mogu reći da nešto bih, nešto ne bih. Skidanja i slične stvari bi morale biti jako opravdane. Meni se ne sviđa gledati skidanje na ekranu. Ljuta sam kada vidim skidanje radi skidanja bez nekog opravdanja.

Imaš li neke skrivene talente za koje ne znamo, a da ti pomažu u glumi?

Dobro mi ide pisanje. Prve profesionalne kazališne uloge sam si sama napisala. Zahvalna sam prirodi što mogu puno učiniti s glasom i tijelom. Još na Akademiji su profesori otkrili da je moj glas na par oktava. Već tada sam na HRT-u krenula sinkronizirati crtiće. Dajem glas Lali u Teletabisima. Imam puno uloga, od Alvina i vjeverica do raznih muških likova. Zbog mogućnosti transformacije glasa glumim po nekoliko različitih uloga u crtićima i predstavama. Sinkronizaciju baš jako volim. Dobro mi ide i imitiranje naglasaka. Mogu svašta sa svojim tijelom. Pjevanjem sam upisala Akademiju, a također skladam, sviram klavir, gitaru i ukulele.

Kako si se pripremala za upis studija glume? 

Kako sam odustala od arhitekture, za Akademiju sam se krenula spremati dva tjedna prije prijemnoga. Pomalo sam i improvizirala jer nisam sve tekstove znala dobro napamet. Sama sam se spremala i imala sam ideju s čim želim ići i kako se želim predstaviti. Dan prije prijemnoga pozvala sam bliske prijatelje da me pogledaju i zažele mi sreću. Nisam imala neke posebne pripreme. Iako sam se počela pripremati nekoliko tjedana prije, godinama prije sam bila član dramskog kazališta, išla sam na Tirenine radionice i ljetni kamp tijekom srednje škole. Godine kada je bio prijemni ponovno sam se prijavila na Tireninu ljetnu radionicu da se malo podsjetim jer sam bila zauzeta arhitekturom i drugim stvarima.

Opiši studiranje u tri riječi.

Moglo je bolje.

Koji ti je bio najdraži predmet?

Scenski pokret! Mislim da je program kolegija najbolji. Bila sam jako zadovoljna. Tu se sve jako vidi. Moraš bit kreativan, sve si sam režiraš i pustiš maštu na volju.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

Meni je bilo teško jer nitko nije stajao iza mene. Kada si sam, puno je teže. Nakon Akademije nisam radila gotovo godinu dana. Nije lako sjediti kod kuće nakon što si završio pet godina faksa. To je dosta frustrirajuće. Na diplomskom sam napisala dovoljno dobre likove i tekstove pa su nakon godinu dana odlučili napraviti nešto s tim. Zbog tih stvari koje sam napisala na diplomskom dobila sam priliku stati na profesionalnu scenu. Teško je doći do te profesionalne scene da te netko uopće vidi. Tada je polako krenulo. Za prvi nastup dobila sam nagradu hrvatskoga glumišta pa mi je to malo pomoglo, ali ne previše. To je konstantna borba. Moraš se naučiti da kada sjediš doma i kada nema ničega, ne odustaješ, nego radiš na sebi, stvaraš i vrtiš ideje. Kada kreneš sam djelovati, onda ti dođe i od drugih. Svi trebaju naučiti biti autori i stvarati svoje ideje kada nema ničega. Važno je biti aktivan.

Koliko je teško biti mladi glumac u Hrvatskoj?

Nije lako, pogotovo glumicama. Manje je ženskih uloga. Još uvijek su glumice u Hrvatskoj, pogotovo na TV-u, manje plaćene za isti posao nego muškarci i to ide pod normalno. Napredujemo po tom pitanju, ali još uvijek nije izjednačen status glumice i glumca. Kada razmislite, uvijek se prvo pita koji ti je najdraži glumac, a ne glumica. Jako je tužno što si za isti posao plaćen manje nego tvoj kolega. Zna se dogoditi da neka poznata glumica koja igra glavnu ulogu u nekoj seriji ima dvostruko manje mjesečno primanje nego muški kolega. Definitivno nije lako biti glumica. Mislim da ima puno talentiranijih glumica nego glumaca, a puno manje uloga. Na ispitima iz govora su mi se uvijek više svidjeli muški tekstovi. Iz doba književnosti 19. i 20. stoljeća žene su bile eventualno prisutne samo oko muškaraca u pričama ljubavi, patnje, ubijanja. Duboke misli, promišljanja, veliki monolozi – svi su napisani za muškarce. S kolegicama sam pokrenula projekt „6 glumica traži autora“. Pokušavamo na jednom mjestu prikupiti sve drame sa snažnim ženskim ulogama od hrvatskih autora.

Gdje se vidiš za deset godina?

Imam u planu neke projekte i cilj mi je ostvariti ih. Stvaranje i djelovanje su bît svega. Sama sebe ljutim time što sam sklona pretjeranom preispitivanju i manjku samopouzdanja. Za deset godina vidim se puna novih ideja, sretna s učinjenim, životno malo sigurnija, ispunjenija i bogatija gdje god to bilo. Bitno je kako si, a ne gdje si.

Privlači li te više kazalište ili pak gluma ispred kamera? 

Ovaj posao je, mogu reći, avanturistički pa katkad nisi siguran što ćeš točno sljedeće raditi. Draže mi je glumiti u kazalištu. Iako to nigdje nije zabilježeno, dijeljenje s publikom u trenutku neprocjenjivo je. Fan sam kazališta. Kada sam bila manja, više sam se vidjela u filmovima, ali što sam više odrastala, kazalište me više privlačilo. Nisam ljubitelj snimanja. Katkad se na snimanjima osjećam kao pijun na šahovskom polju. Nema takve čarolije kao u kazalištu.

Koji su ti omiljeni domaći, a koji strani glumci i glumice?

Ima ih više. Od domaćih glumica Nina Violić, Ksenija Marinković, Doris Šarić Kukuljica, Olga Pakalović, Zrinka Cvitešić. Od domaćih glumaca Rakan Rushaidat, Zlatko Burić, Krešimir Mikić. Najdraže strane glumice su mi Cate Blanchett, Tilda Swinton, Toni Collette, Marion Cotillard, a glumci Gary Oldman, Ralph Fiennes, Edward Norton, Sam Rockwell.

S kim bi od glumaca voljela surađivati, a da još nisi? 

Voljela bih surađivati sa svima koje sam nabrojala kao najdraže. U jednom od prvih intervju rekla sam da mi je želja raditi sa Ksenijom Marinković i ona mi je poslije postala prva glumačka mama. Uskoro ćemo ponovno surađivati.

Glumica Erna Rudnički podijelila je s nama priču svojega glumačkog života. Puno glumi u kazalištu, a na TV-ekranima mogli smo ju gledati u serijama među kojima su „Kud puklo da puklo“ i „Novine“. Od filmova u kojima je glumila najpoznatiji su „Posljednji Srbin u Hrvatskoj“ i „Život je truba“. Brojni su njezin glas pratili iako to možda nisu ni znali. Godinama posuđuje glas crtićima na HRT-u. Jedna od njezinih najpoznatijih sinkronizacija jest lik „Lala“ u „Teletubbisima“.

Za uloge u predstavi „Nevjerojatan događaj“ proglašena je dobitnicom Nagrade hrvatskog glumišta 2015. godine za najbolju glumicu do 28 godine, dobitnicom nagrade „Gumbek“ za najbolju glumicu međunarodnog festivala kabareta „Gumbekovi dani“ te nagrade za najbolju glumicu „Ivo Fici“ na Festivalu glumca.

Autor teksta: Anamarija Lovrić

Fotografije: Mane Sergoyan – IMPRESS