Goran Smoljanović – lutkar

Bjelovarčanin Goran Smoljanović svoje prve glumačke korake napravio je u Bjelovarskom kazalištu uz prijatelja Pepija. Ljubav prema glumi potaknula ga je da ode na Umjetničku akademiju u Osijek gdje je diplomirao glumu i lutkarstvo.Od 2017. godine stručni je suradnik na kolegijima Lutkarstvo, Lutkarstvo i scenska kultura Odjela za izobrazbu učitelja i odgajatelja Sveučilišta u Zadru, a zbog ljubavi prema rodnom gradu danas živi na tri adrese – u Bjelovaru, Zadru i Osijeku. Idejni je začetnik kazališta “Teatar to go” koji pokreće 2014. godine, a s kojim i danas gostuje diljem regije.

Zašto gluma? Zašto baš lutkarstvo?

Budući da sam akademiju upisao relativno kasno, sa 27 godina, moram priznati da tada nisam niti imao nekog drugog izbora fakulteta koji bih mogao upisati. Završio sam Trgovačku školu u Bjelovaru koja je tada već postala trogodišnja, a u međuvremenu je prihvaćen zakon da se na fakultet može pristupiti jedino sa četverogodišnjom školom. Zatim sam nekoliko godina poslije upisao Komercijalnu školu samo radi toga da uopće mogu pristupiti prijemnom ispitu ADU, tj. UAOS. Kako sam već do tada nekoliko godina bio član Bjelovarskog kazališta i stekao neko početno iskustvo na sceni, logičan slijed događaja bio je da stvorim okolnosti i okušam se na prijemnom ispitu Akademije.

Gdje si se prvi put susreo s glumom? Jesu li te oduvijek zanimale lutke?

Prvi sam se put susreo s glumom u Bjelovarskom kazalištu sasvim slučajno. Imao sam 22 ili 23 godine, nezaposlen i s prijateljem Davorom Blažekovićem, poznatijim pod nadimkom Pepi, bezglavo sam vrludao po Bjelovaru. U nekom trenutku on je morao ići na probu (bio je član kazališta već neko vrijeme), a ja nisam imao pametnijeg posla pa smo se dogovorili da ga u prostoru u kojem se odvijala proba pričekam. Kako je u to vrijeme u kazalištu bio kroničan nedostatak muških glumaca, ansambl predstave (ženski dio) se razveselio mojem dolasku riječima: “Došao nam je novi član.” U mojoj se glavi dogodio svojevrsni obrat i umjesto da kažem “Ne, došao sam pričekati Pepija”, rekao sam: “Da, došao sam.” Nakon toga više nije bilo povratka.

Pepija znaju mnoge generacije glumaca, veliki talent, puno je glumio, išao je i na prijemni na ADU, bio je nekoliko puta u užem izboru, ali nije uspisao glumu. Koliko je sreća presudan faktor na prijemnom? 

Nezgodno pitanje. Ne mogu reći da sreća nema nikakve veze s upisivanjem akademije, ali sreća prati hrabre pa mogu reći da nije presudna. Kad se uđe u uži izbor, prijemni se nastavlja još 5 i više dana. U tom vremenu profesori/ce individualno rade s polaznicima i ocjenjuju spremnost za upis akademije. Neki od njih su ti više naklonjeni, neki manje. Možda bolje njima postaviti to pitanje.

Kako si se odlučio za Akademiju u Osijeku?

Prvi put sam išao na prijamni na ADU u Zagrebu i te godine se otvorila Umjetnička akademija u Osijeku. Budući da sam ušao u uži izbor u Zagrebu, nisam mogao pristupiti prijemnom u Osijeku jer su se održavali u isto vrijeme. Tada nisam upisao u Zagrebu. Preselio sam se u Zagreb, radio u kazalištima i pripremao se za prijemni sljedeće godine kad sam opet ušao u uži izbor u Zagrebu i opet nisam upisao, ali u Osijeku je te godine prijemni bio desetak dana kasnije, tako da sam spreman otišao u Osijek gdje sam upisao Glumu i Lutkarstvo. Dakle, odluka je bila jednostavna, idem tamo gdje me prime.

Kako si se nosio s tremom?

Trema je jedna posebna kategorija s kojom se nije lako nositi jer ona ograničava čovjeka, a dolazi obično kad čovjek nije baš siguran u ono što mu je činiti. Nasuprot tremi bilo bi uzbuđenje pred javni nastup. Ja sam svakako tada imao tremu. Međutim, cjelodnevnim radom na tekstovima, okolnostima uloge, analizama drame itd.. došao sam do toga da sam tekstove znao toliko dobro da nisam morao ni misliti što ide dalje, već sam samo kao takav (u toj i toj ulozi) na sceni postojao. 

Koji osjećaji te prvi prođu kad se prisjetiš svojih studentskih dana?

Prvo što pomislim je moja klasa s kojom sam zajedno prolazio kroz muke i nauke. To je kao svojevrsno odrastanje i to zajedničko iskustvo koje dijelimo u ovom životu je neprocjenjivo. Svaki put kad radim s nekim od njih je posebno zabavno jer se poznajemo toliko dobro da gotovo da znamo što tko kada misli.

Kad si shvatio da svoj život želiš provesti ispod svjetla pozornice?

Ne mogu reći da mi se dogodilo to da odjednom spoznam da se želim baviti samo glumom ili samo lutkarstvom. Zanimljive su mi i druge perspektive dramskog stvaranja kao što su dramaturgija, režija, izrada scenografije, izrada lutaka. U svakom slučaju, glumačka i lutkarska igra je moje primarno zanimanje u kojem uživam.

Gluma je tvoja ljubav, a čime bi se bavio kad ne bi bio glumac?

Nemam pojma.

Smatraš li glumu poslom ili pozivom?

Ovo je jedno trik pitanje. Prije svega, gluma, a i lutkarstvo, su zanati. Tek kad vježbom, radom i učenjem postanemo “najbolji” zanatlije – to postaje umjetnost, a nas se prepoznaje kao umjetnike. Isto tako je i s ostalim zanimanjima. E sad, u kojem trenutku to postaje poziv?

Koliko je teško biti lutkar? Koje su razlike između glume i lutkarstva?

Razlika između glume i lutkarstva je u instrumentu kojim se izražava drama. Gluma se temelji na tome da je instrument izražavanja ljudsko tijelo, a lutkarstvo da je to lutka, neživi predmet koji je potrebno animacijom oživjeti da bi ga publika doživjela kao živog. U suštini i gluma i lutkarstvo imaju isto polazište, a to je drama. Ostala obilježja ovih dviju scenskih umjetnosti su slična ili ista. Npr., glumac svojim tijelom čini lik koji u okolnostima drame ima određenu ulogu, dok animator lutkom čini lik koja isto tako u okolnostima drame ima određenu ulogu.

Gdje se vidiš za 10 godina?

Nadam se da ću kroz 10 godina napisati i postaviti na scenu 5 – 6 predstava o kojima razmišljam, a da će točno za 10 godina biti premijera jedne od njih. Hehehe! Dakle, danas je 18. 8. 2021. Vidimo se 2031. u kazalištu.

Pokrenuo si svoju kazališnu družinu Teatar to go. Koliko je teško imati nešto svoje, a koliko je to prednost?

Teatar to gopokrenuo sam 2014. zajedno s kolegicama Andreom Giordani, glumicom i lutkaricom i Dalijom Dozet, filmskom redateljicom. Uz nas je tu bila neizostavna i Ana Šimić koja je završila Kulturalni menadžment te se izborila sa silnom birokracijom oko osnivanja kazališta, ali prema Hrvatskim zakonima nije mogla biti upisana kao jedan od osnivača jer Kulturalni menadžment nije umjetnička struka. Kada smo osnivali Teatar to gosvjesno smo postali dio nezavisne scene u Hrvatskoj koja u 90 % slučajeva ovisi o tržištu, i to je ono s čim se nije lako nositi. Međutim, isto tako smo svjesni da je naš adut kvaliteta sadržaja, odnosno predstava. Okolnosti koje su tako postavljene od nas traže da svaki put damo sve od sebe da bi igra na sceni bila dobra, tako da svakom novom predstavom mi sve više učimo. Jedna od olakotnih okolnosti u našem zanimanju jest to što se naš rad (predstava) odmah, direktno pokazuje publici i mi odmah, kroz reakciju publike, dobijemo odgovore koje scene funkcioniraju ili što treba unaprijediti.

Tko su ljudi s kojima surađuješ? Imaš stalne suradnike u Teatru to go?

Ovisno od predstave do predstave, suradnici se mijenjaju, što zbog njihovih drugih obveza, što zbog uloga koje zahtijevaju različite predstave, ali svakako se stvara jedan širi krug ljudi s kojima radimo. Jedna od stalnih suradnica je Selena Gazda, Bjelovarčanka koja je magistrirala kostimografiju na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu.

S bjelovarskim glumcima do sad još nisam surađivao, ali otvaranjem novog Doma kulture vjerujem da će se stvari uskoro promijeniti.

Želiš li se u budućnosti više posvetiti lutkarstvu ili te zanima i gluma ispred kamere, serije, filmovi?

Nedavno sam igrao sporednu ulogu u kriminalističkoj seriji koja se zove Šutnjai izlazi sljedeće godine. Gluma pred kamerom je posebno zabavna i sigurno će doći vrijeme kad ću se tom vidu drame više posvetiti. Trenutačno pišem doktorat koji se tiče lutkarstva, tako da ću se time sigurno baviti sljedećih godinu dana. 

Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?

Antony Hopkins kao strani, ali ima još puno odličnih stranih glumica i glumaca. Od domaćih ne mogu izdvojiti nikog, ali moram napomenuti da mi je posebno zadovoljstvo gledati stariju generaciju kolega i kolegica kako znalački vladaju scenom.

Koja ti je najdraža kazališna predstava? 

Neke od najdražih predstava su mi: Cabares CabareiZijaha A. Sokolovića. Komedija koju mogu gledati iznova i svaki put vidjeti i doživjeti nešto drugo. Gledao sam ju vjerojatno 20-ak puta, a igrala je do sad već sigurno više od 2000 puta.

Tu je i Unterstadtu režiji Zlatka Svibena koju igra ansambl HNK Osijek s gostujućim glumcima. Branka Cvitković u toj predstavi ima monološku scenu koja traje 5 – 7 minuta u kojoj igra isključivo svojim glasom, a tijekom tih 5 – 7 minuta doslovno svima u publici naviru suze na oči. 

To samo Bog znakoju je režirao Saša Anočić, a igrala je u Exitu prije 20-ak godina. Igrali su Darija Lorenzi, Bojan Navojec, Rakan Rushadat i pas koji ne znam kako se zove. 

Nisam imao prilike raditi sa Sašom Anočićem, ali volio sam gledati predstave koje je radio. Pokoj mu duši.

Koliko je bilo teško snaći se nakon završetka studija?

To je bila 2008. godina. Taman je počela dobro poznata recesija i nije bilo nimalo lako. Nosio me entuzijazam s akademije i uz pomoć Bjelovarskog kazališta i ravnateljice Maje Fabičević te firme Vidik Bjelovar koja je sponzorirala svjetla, napravio sam prvu samostalnu predstavu Izgubljeni poklon,čijem su ostvarenju pridonijeli još: Ana Šimić, Željka Oršolić, Pavle Ivanček, Andrej Cvjetičanin, Krunoslav Kanešić i Mirko Benkus. Entuzijazam se pokazao u smislu lutkarskog izraza jer smo napravili 27 svjetlosnih lutaka. Suprotno od kazališta sjena gdje se u odnosu svjetlo – mrak animira mrak, mi smo animirali svjetlo. Grad Bjelovar je izvedbu predstave Izgubljeni poklonza Božić poklonio građanima, a publika je bila zadovoljna, i to je najvažnije. 

Igraš li još uvijek Izgubljeni poklon?

Tu predstavu smo napravili 2008. i više je ne igramo. Predstava je tehnički i produkcijski dosta zahtjevna, a u ono vrijeme nismo imali kapacitet da je održimo te je tako predstava zaspala, ali uvijek postoji mogućnost da se napravi obnova, tj. da seIzgubljeni poklonponovo probudi.

S predstavama ideš i na festival na kojima često dobijete i nagrade.

Glumac Ivan Pokupić dobitnik je nagrade za najboljeg glumca na 6. festivalu dječje umjetnosti u Sarajevu za ulogu Borka u predstavi Botaničari.

Na 25. Međunarodnom festivalu pozorišta za decu u Subotici nagrade za najbolju glumu osvojili su Dejan Fajfer i Goran Smoljanović u predstavi Majstori.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor teksta: private fotografije 

Petra Šabić

Bjelovarčanka Petra Šabić jedno je od najtraženijih imena domaće likovne scene. Vidjelo se još za vrijeme studija da je riječ o iznimnoj slikarici velikog talenta čiji su studentski radovi višestruko nagrađivani. Diplomirala je Likovnu kulturu na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, smjer Slikarstvo, u klasi izv. prof. art. Gordane Bakić s nagradom Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za najuspješnije diplomante akademske godine 2018./2019. Dobitnica je pohvale Akademijskog vijeća Akademije likovnih umjetnosti za uspješan rad u akademskoj godini 2016./2017. te Rektorove nagrade 2017/2018. godine. Akademske godine 2020./2021. diplomirala je na Slikarskom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi red. prof. art. Ksenije Turčić, a iako tek na počtku karijere, potražnja za njezinim radom može se mjeriti s uspjesima naših najboljih slikara. Mnogi tvrde da je kupnja njezinih radova trenutačno najbolja investicija na našem tržištu umjetnina. Njezini radovi izlagani su u najprestižnijim galerijama u Hrvatskoj, a izlagala je i u Indiji i Vijetnamu.

Što sad pripremaš?

Imat ću iduće godine izložbu u Galeriji Prica u Samoboru, a vjerojatno će se i još neke situacije posložiti, uvijek to tako biva. Zatim ove godine imam nekoliko pojavljivanja na izložbama u Laubi (u sklopu Erste Fragmenata i još nekih projekata koji su vezani uz Akademiju). S obzirom na to da sam ponovno diplomirala u lipnju ove godine, a to je ujedno podrazumijevalo dovođenje do vrhunca koncepta na kojem sam radila neko vrijeme, postoji taj jedan vakuumski prostor u kojem osjećate da dolazi nešto novo, ali je zadatak da se ponovno otkrije ta jezgra. Kod mene ne postoji nekakvo opterećenje u smislu – hoću li izlagati ovdje, hoću ovo, hoću ono – to su sve želje koje koče i služe kako bi nas iscrpile. Slikarstvo nije posao u klasičnom smislu, to je jedna živa energija neprestanog oduševljavanja novim. Tako da, oduševljavam se novim i to je ono na čemu radim i što pripremam.

Postoji li galerija u kojoj sanjaš da izlažeš?

Zapravo i ne. Odnedavno spoznajem kako osjećam veću povezanost sa shvaćanjem prostora kao jednog promjenjivog modela. Razmišljam o izlaganju radova u spiljama, recimo, više nego u nekim uređenim galerijama. Nemam ništa protiv galerija, naravno, samo se ovako trenutačno osjećam.

Kad si imala prvu izložbu?

Mislim da je to bilo 2017. ili 2018. godine, a izložba se zvala Zbiranja u Narodnoj knjižnici Petar Preradović u Bjelovaru.

Koja ti je najdraža izložba?

Ako ću se sada ograničiti samo na samostalna izlaganja, svaka je bila posebna na svoj način. Dobiti mogućnost da vidite kako djela žive odvojena od vas koji ste ih napravili i međusobno se isprepleću s jezikom ljudi koji s njima dolaze u kontakt jest proces prepun neočekivanih situacija. Posebno mjesto mi ima prva diplomska izložba Guste praznine u Galeriji SC u Zagrebu 2019. godine. Radila sam jako puno prije nego što sam postavila te radove, tu je ujedno i kraj prvog studija pa svi osjećaji koji prate i takav životni događaj… Imala sam izrazito iscrpljujuću godinu te 2019. i doživjela sam situacije koje su se utisnule u moje biće nevjerojatnim intenzitetom pa ta izložba koja se održala u rujnu nosi u sebi sva ta moja stanja koja su, naravno, osobne prirode prije svega. Ona je potvrda prijenosa impulsa mog bića u vizualnu situaciju. Ponosna sam na tu izložbu s obzirom na sva stanja koja su joj prethodila.

Imaš li tremu prije otvaranja izložbe?

Organiziranje izložbe je jedan složen proces u koji je uključeno više ljudi, stoga je važno s kime surađujete. Riječ je o jednom dinamičnom procesu u kojem nerijetko dosta stvari ne ide uopće onako kako ste primarno zamislili, tako da je fleksibilnost vrlina koja posebno dolazi do izražaja u takvim trenutcima. Netom prije otvorenja nerijetko budem dosta nesvjesna jer je to neki vrhunac tog procesa, a moj um i dalje prolazi kroz sve situacije koje su tome prethodile. Ako postavljam neku slikarsku instalaciju, radove koji vise u prostoru i tvore određene strukture, razmišljam jesu li to bile dobre kukice, hoće li se rad držati, jesmo li sve dobro opremili… To je trema koju poznajem, a na kritike sam ionako spremna uvijek, ako su argumentirane, jasno.

Imaju li svi talent za crtanje?

Držim da je kreativnost univerzalna sila, temeljna supstanca svega što mi jesmo u svakom trenutku. To je ono što je svima zapravo zajedničko po mom mišljenju, ne nužno talent za crtanje, stoga je posebno osjetljivo kada se ljudima, čovjeku, individui oduzme mogućnost kreativnog izražavanja i propitkivanja svijeta oko sebe. Često ćete čuti odraslu osobu koja tvrdi kako nema nikakvog talenta za crtanje – ne mora ni imati, možda ima neotkriveni talent za modeliranje ili fotografiju, a možda nema niti jedan takav talent, no to ne znači da nema mogućnost kreativnog mišljenja, što je po meni izrazito važno.

Tko je prvi otkrio tvoj talent za crtanje?

Odrasla sam u jako kreativnom okruženju, a iako mi roditelji nisu umjetnici, oni znaju kakvu važnost kreativno izražavanje ima pa su s vremenom prepoznali moju znatiželju da naučim više. Svatko se sjeća onih nekih dragih i posvećenih učitelja, nastavnika i profesora koje je barem jednom susreo u svojem obveznom školovanju, koji su bili dovoljno otvoreni i predani da ukažu svakome na njegove posebne vještine. Imala sam i ja takve profesore. Kao dijete išla sam i u glazbenu školu koju sam i završila, tako da mi jedan veliki dio života bio posvećen glazbenom obrazovanju o kojem sam čak i kasnije razmišljala. Međutim, vizualna umjetnost je područje u kojem sam s vremenom pronašla utočište.

Jesu li te roditelji podržavali u odluci da upišeš umjetnički fakultet?

Jesu, i na tome sam im beskrajno zahvalna. Podrška obitelji i prijatelja posebno je važna u određenim razdobljima u životu, ali držim da je važno i biti iskren prema sebi i ne tjerati se na neke životne poteze kada za to nije vrijeme, posebno kada je riječ o odabiru fakulteta ili bilo kakve vrste profesionalnog usmjeravanja. Te stvari svatko treba osjetiti sam za sebe, a zatim podijeliti s onima s kojima želi, a i tada je izvjesno hoće li dobiti tu podršku ili ne. Podršku prvo dajemo sami sebi, to je često jako teško jer smo svi skloni sami sebe držati u zoni komfora, ali treba se otisnuti u nepoznato s vremena na vrijeme, bez obzira na podršku, ako je to ono što osjećamo kao svoj životni impuls.

Što bi savjetovala mladima koji žele upisati ALU?

Budite spremni odučiti sve što ste dosada naučili, nijedno znanje nije bezvrijedno – znanje je moć, ali jedino ako ste spremni biti dovoljno otvoreni da prihvatite frekvencije koje nisu istovjetne vašima i odustanete od dokazivanja nekome, to nije poanta umjetničkog poziva. Raditi na preispitivanju sebe i osjećajno poštivanje tuđeg procesa je važno. Akademija je bitna jer daje prostor da se nauči tzv. zanat, jer kasnije kada se kreativno otvarate, uvijek ćete osjećati nedostatak toga znanja ako mu se niste posvetili i to je jednostavno tako. Znam da se puno ljudi ne slaže s tom tvrdnjom, ali što sada.

Slikanje je zapravo samotan posao. Voliš li imati društvo kada slikaš?

Zapravo ne volim, ali ne na način da mi netko nužno smeta ili da postajem nervozna od toga. Osobno mi bolje odgovara samoća i mir jer je slikanje ustvari i meditacija, dolaženje u kontakt sa svojim unutarnjim strujanjima i tokovima. Mislim da smo si bliže kada smo sami. Velika je to ispunjenost prostora i visoka razina bivanja. Lijepo je moći si dopustiti osjetiti tako nešto sam. Dok s druge strane, posebno mjesto u mojim sjećanjima nose prekrasna druženja s mojim kolegama na prvom, a kasnije i na drugom studiju na ALU. Predivna je to kreativna energija koju počnete osjećati kako struji između svih vas i povezuje vas na posebnoj razini.

Tko su ti omiljeni slikari?

Hilma af Klint, Shara Hughes mi je jako zanimljiva autorica, zatim Agnes Pelton, Ellen Gallagher…

Koliko vremena dnevno provodiš crtajući?

Trudim se da mi nijedan dan ne prođe bez crtanja ili slikanja, katkad je to samo pola sata, a većinom po nekoliko sati dnevno kada ne obavljam druge stvari. Kada imam slobodne dane, onda se to pretvori u višesatni maraton. Mislim da se inspiracija ne čeka da dođe, već se s njom živi u svakom djeliću svojega mišljenja. Kada sve oko sebe promatrate kroz prizmu fascinacije, onda se to sintetizira i u crtežu ili u unutarnjoj spoznaji koja postaje dio nas, a kasnije se očituje i u materijalnom obliku.

Gdje pronalaziš inspiraciju?

Kada ste posvećeni razumijevanju sebe i svega oko sebe, onda inspiracija postaje samo riječ, pojam, jer sve oko nas i unutar nas može biti svedeno na materiju primu. Oduvijek me nešto smetalo u toj sintagmi „pronalaženje inspiracije“, kao da je ona nešto izgubljeno, neki ključevi ispali iz džepa koje sada manično tražimo po putevima kojima smo već prošli, kao da se pretpostavlja nekakva elementarna odsutnost koju onda moramo pošto-poto ispuniti nečime. To se vidi u pseudointelektualnom svijetu čiji smo sudionici, u kojem ovisimo o tome da nam drugi kažu što je to za nas dobro i što je to što nam treba da ispunimo tu prazninu, a pritom će nam, naravno, naplatiti tu uslugu – da nas spoznaju umjesto nas samih. Ma gluposti! Mogla bih o tome satima. Važno mi je konstantno preispitivati sebe i nerijetko kada si odgovorim na neka pitanja, počnem raditi na nečem novom, shvatim da postoji još toliko toga nepoznatog i onda sve ispočetka. Slikarstvo je kontemplativna disciplina, stoga su odgovori za kojima tragam vezani uz unutarnja stanja i vanjske pojavnosti, zato se često koristim simbolima i zagonetkama.

Crtaš li na plaži, na godišnjem?

Da, uvijek sa sobom nosim pernicu i book. Međutim, volim nemirno istraživati nova mjesta pa mi je medij fotografije u tim situacijama bliži. Treba istraživati paletu mogućnosti kreativnog izražavanja jer sve se prvo odvija nevidljivo u nama, a onda to poprima neku formu, oblik, boju…

Ima li razdoblja kad ne crtaš?

Naravno da ima. Postoji onaj poremećeni sustav mišljenja koje danas jako opterećuje ljude i udaljava ih od njihove esencije, a da katkad oni sami nisu toga svjesni, što je jako opasna situacija – ako ne radiš, mora da nešto ne štima. Ali to je govor racionalnog koje ionako nije dovoljno jako da nadvlada intuitivno (ne govorim da jedno drugo uopće mora nadvladati). Nama kao ljudima je zajedničko i to što smo svi ustvari izrazito znatiželjna bića, želimo poznavati svijet kojim smo okruženi jer tako raslojavamo i sami sebe, a taj je proces satkan od brojnih dojmova koji postaju dio nas, tako i svojevrsne kreativne pauze govore jednim jezikom unutarnjeg i jezikom slučajnosti. O nama ovisi hoćemo li taj jezik pokušati naučiti svladati.

Koje tehnike koristiš?

Tehnike koristim eklektično, tako da se služim i akrilnom i uljanom boju, akrilnim markerima, suhim i uljanim pastelama, građevinskim materijalima… Svega tu ima, a opet je sve promišljeno. Slikarski princip u mojem radu često podrazumijeva adiciju, a zatim redukciju materijala jer nikada ne radim prema nekim skicama, već svakom platnu pristupam ne na način da ga „napravim“, već da intuitivno gradim. To često podrazumijeva ne-klasični pristup materijalima i puno pogrešaka po putu, ali što ćete, to je tako, kao neka slikarska kombinatorika, sve učinjeno postaje trag za sljedeće i tako u beskraj, odnosno do trenutka kada osjetim da rad počinje imati svoj jezik, onda ga puštam da govori što ima za reći kome treba.

Imaš li omiljenu boju?

I da i ne. Možda bi netko tko promatra moje slike mogao odgovoriti na ovo pitanje umjesto mene, međutim odabir boja je za mene instinktivan i intuitivan proces. Ako neku boju ponavljam dugo, to znači da osjećam da mi i dalje ima nešto za pokazati, a ne zato što mi se na površnoj razini dekorativno dopada. Tu nije riječ o tome. Ako postoji nešto što vam je najdraže, onda to nekako znači da ćete to odabrati ispred svega drugog, a ja ne stvaram po tom principu. Oslanjam se na intuitivno pronalaženje spone između unutarnjeg i materijaliziranog u obliku boje, linije i plohe.

Tvoja početna boja na platnu nije bijela – već crna. Zašto? Kažu za bijelu i crnu da nisu boje uopće…

Moja crna i crna svake druge osobe su različite crne. Putovanje mene i crne boje je poput neke prekooceanske ekspedicije – ne znamo kada će završiti, ali to nam nije ni bitno jer već imamo zajednička sjećanja i postajemo organizam u kojem se preklapamo jedno preko drugog. Crna je asocijacija na neuhvatljivost, intuitivnost, unutarnju logiku, jezgrovitost svojeg postojanja, na sve ono rečeno i skriveno… Crna je jedan mentalni prostor nevidljivog i neopipljivog, a s druge strane nečeg izrazito živog i simbolički denotiranog. Crna je, prema Jungu, „mjesto klijanja“, trenutak prije rođenja materije, univerzalni obrat forme. Crna je vrijeme.

Ima li ljubomore među umjetnicima?

Nažalost, ima. Umjetnost tako ne može preživjeti jer sve dok postoji ego, postoji i strah. U ovom slučaju strah da će uspjeti netko drugi, a ne mi. Kao da se nama nešto oduzima. To je, nažalost, toliko prisutna pojava da ne znam uopće ni govoriti o tome jer me prije svega, jako rastužuje.

Koliko su društvene mreže važne za samopromociju?

Od tih društvenih platformi koristim Instagram jer je kao neka brza digitalna slikovnica i na svojem profilu objavljujem isključivo svoje radove. Imam i stranicu na FB koju često zaboravim da imam. Moram slikati, raditi, čitati, istraživati, hodati… Nemam vremena za aktivno bavljenje takvim vidom te tzv. promocije. Nerijetko budem neaktivna neko vrijeme pa onda objavim deset slika na kojima sam radila jer osjećam da je onda vrijeme za to. Izložbe su mi bitne jer daju prostor za direktno komuniciranje, to je važno. Ljudi mi se ionako dosta javljaju vezano uz djela i obično ih pozovem kod sebe u radni prostor da pričamo i doživljavamo umjetnost uživo. U tom dijelu sam baš neki tradicionalist, haha!

Što bi se moglo popraviti da umjetnici lakše stvaraju kod nas?

Kada govorimo kroz prizmu prodaje radova, onda svakako odnos kupaca prema umjetniku. Nemali broj puta sam doživjela pokušaje cjenkanja za radove. Shvaćam da je ljudima to zanimljivo, ali jednostavno nemojte to raditi s umjetnicima čija djela želite imati za sebe. Ne mogu govoriti u ime svih, ali iza mojih radova stoji puno sati rada, školovanja, materijalnog ulaganja i prije svega realizacije ideje koja je unikatna za svaku sliku. Ne ponavljam svoje radove i radim ih 1 od 1. Konstantno je prisutna ta atmosfera u razmišljanjima ljudi koji se ne bave profesionalno umjetnošću da umjetnici samo iz puke inspiracije stvaraju, da žive u nekakvom romantičarskom okruženju potpuno egzistencijalno osigurani, ali to je daleko od stvarnosti. A sad, postoji cijela lepeza situacija koje bi se mogle, ne bi mogle itd…

Imaš li mecenu, sponzora?

Ne, ni ne planiram imati. Isključiva prodaja radova mi nije fokus u cjelokupnom stvaralačkom putu. Primarno sam fokusirana na realizaciju slikarskih ideja i edukaciju likovne umjetnosti.

Tko su kupci tvojih slika?

Profili ljudi su izrazito šaroliki i nerijetko sam s nekim ljudima ostala u prijateljskim odnosima i privatno iako smo se povezali preko prodaje. Ima tu i takozvanih poznatih lica, manje poznatih, ali svi s kojima sam ostvarila neki oblik suradnje su zaista predivni ljudi koji cijene umjetnost i kontinuirani rad. Katkad vas netko gleda kao investiciju, a to je meni jako smiješna situacija kada se dogodi jer ne znam trebam li to shvatiti kao kompliment ili tapšanje kapitalizma po ramenu.

Podilaziš li kupcima kada stvaraš?

Nikada, ne. Svjesna sam da sam zbog tog stava izgubila veliki broj potencijalnih suradnji, ali iskreno, to mi je sasvim u redu jer sve što treba biti na mom putu došlo je i dolazi. Jednostavno nisam takav profil, teško podnosim nekakvu vrstu autoritativne komunikacije. Važno je spoznati sebe do što višeg stupnja i poštivati se takvog, sve drugo je laganje samome sebi i stvaranje nepotrebne iluzije.

Što radiš u slobodno vrijeme?

U zadnje vrijeme pohađam edukativne radionice o raspoznavanju samoniklog bilja, amaterski pletem tapiserije i tepihe, čitam dakako, vodim likovne radionice za djecu i mlade. Iskreno, volim tražiti neke nove načine kreativnog rada i usvajati nove vještine, ali se nikada ne prisiljavam ni na što. Uživam i u meditativnom otkrivanju prirode, tamo gdje prestaje signal – počinje mir.

Film ili knjiga?

Oboje.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Valnea Vretenar – sopranistica

Sopranistica Valnea Vretenar odrasla je u malom istarskom mjestu Pićan podno Učke.
Nakon završetka srednje glazbene škole u Puli upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, u klasi
prof. Nelli Manuilenko. Iako je u srednjoj svirala klavir i bila uvjerena da će postati
pijanistica, ljubav prema pjevanju bila je jača. Mlada sopranistica iza sebe ima niz uspješnih
nastupa, a Istru i Dalmaciju zamijenila je mirnim obiteljskim životom u Bjelovaru.


Koliko si danas povezana s mjestom odrastanja?
Dosta sam emotivno povezana sa svojim rodnim krajem. Dolazim svega dva ili tri puta
godišnje kod mojih i mogu reći da mi jako nedostaje moja Učka i sva mjesta u kojima sam
provela cijelo svoje djetinjstvo. Da ne pričam o Puli, tamo sam završila svoje srednjoškolsko
obrazovanje i provela najljepše trenutke sa svojom ekipom s kojom sam dandanas u super
odnosima.

Kad si otkrila da te zanima glazba/pjevanje?
Glazba me počela zanimati već u ranom djetinstvu, dakle prije nego što sam išla u osnovnu
školu. Sjećam se da sam jednom na TV-u gledala jednog pijanista s velikim zanimanjem kako
svira klavir i meni je to bilo mrak. Jako mi se sviđala boja instrumenta i te tipke, ma sve.
Onda sam gnjavila roditelje da mi kupe klavijaturu i tako je sve počelo. Počela sam vrlo rano
skidati pjesme po sluhu koje sam čula na radiostanici i tu su zapravo moji roditelji odmah
reagirali i upisali me u glazbenu školu.
Voljela sam ja i pjevati. Sjećam se kako su me susjedi zvali „slavuj“ jer su me uvijek slušali
kako pjevam po cijele dane po selu i njima je to bilo zanimljivo pa su me zvali da im nešto
zakantan.

Kad si počela pjevati/svirati?
Osnovnu glazbenu školu, smjer klavir, upisala sam kasnije, s nekih 12 ili 13 godina, više se ne
sjećam. Obično djeca klavir upišu s recimo 9 godina. Ja sam dosta kasno krenula s klavirom.
Sva sreća pa postoji opcija akceleracije pa sam u nekoliko godina završila klavir. Doticaj s
pjevanjem dogodio se kad sam upisala srednju glazbenu školu u Puli. Zapravo, meni je cilj
bio postati pijanistica, ali kako smo na upisu za srednju glazbenu školu morali odabrati još
jedan smjer (uz obavezan smjer – klavir), odlučila sam se za solo pjevanje. Solo pjevanje
upisala sam sa 17 i pol godina. Nisam ništa ozbiljno htjela postići s pjevanjem, već samo
naučiti neke elementarne stvari o disanju, što mi koristilo za pop pjevanje.
No, kako sam tada dobila super nastavnika, prof. Cvetan Pelčić koji mi je bio veliki
motivator, usadio mi je ljubav prema pjevanju i nakon par godina srednje znala sam da je
pjevanje moj poziv i da se s time želim baviti cijeli život. Tako da je klavir pao u drugi plan,
mada ja dandanas klavir vježbam za svoju dušu i koristi mi za moju profesiju. Svakako sam
na dobitku.


Što sviraš sebi za dušu na klaviru?
Volim svirati Bachova i Chopinova djela. Ponavljam dio repertoara koji sam svirala na
maturalnom koncertu iz klavira. Sviram dječje pjesmice kćerki jer to obožava. Posvetila sam
joj jednu skladbu koju sam skladala. Volim svirati Olivera i tako neke baladice. Svašta
pomalo. Nekad se i jazza uhvatim. Volim vježbati i korepeticiju. Često uzimam djela koje
pjevamo mi solo pjevači pa vježbam klavirsku pratnju. To me opušta. 

Kojih pet skladbi klasične glazbe koje bi svi trebali poslušati?

1.S. Rachmanjinov: Koncert za klavir i orkestar op. 18 br. 2 u c-molu 
Doduše, možda je težak za laike, ali nekome tko općenito voli klasičnu glazbu, ovo djelo je
zaista melem za uši. 
2.  Figarov pir, opera W. A. Mozarta
3.  Klavirska djela F. Chopina. 
4.  Traviata, opera G. Verdija
5.  Debussyjeve solo pjesme i klavirski komadi. 
Netko tko je ljubitelj impresionizma (kao ja), Debussy je definitivno pun pogodak. Mada i
Faure ima zanimljiva djela. 

Ima li u tvojoj obitelji glazbenika?
U mojoj obitelji nema profesionalnih glazbenika. Moj pradjed i djed su bili harmonikaši
amateri. Znali su ovako svirati po feštama i sebi za dušu. Mada imam u Sloveniji daleki rod i
također se profesionalno bave glazbom.


Vjeruješ li da postoji gen za glazbu?
Hm, pa valjda postoji. Ja nekako gledam po sebi. Nitko od mojih doma nije školovan. Tata je
antitalent za pjevanje, dok je mama čista suprotnost. Jedino su se moji nonići bavili glazbom
pa sam možda pokupila njihov gen. Nisam se nešto previše bavila tom tematikom, ali svakako
mislim da ima nešto u tome. Recimo, moja sestra i brat također imaju sluha i lijepo pjevaju,
ali ne bave se glazbom, možda je to stvarno stvar gena. 


Kako su roditelji reagirali kada si im rekla da želiš studirati pjevanje?
Odmalena sam imala njihovu podršku i znali su koliko volim klavir, općenito glazbu, i tu nije
bilo nikakvih problema. Tata je možda više priželjkivao da upišem studij klavira, ali je imao
razumijevanja za moju želju da upišem studij solo pjevanja. Bilo im je bitno da radim ono što
volim.

Koliko je bilo teško upisati akademiju u Splitu?
Niti jedan prijemni na bilo kojim akademijama nije lagan. Sve ovisi o tebi, o tvojoj kvaliteti
glasa i talent, i naravno, koliko si se spremio za taj prijemni. Puno je tu faktora koji presuđuju,
a i stvar sreće.
Ja sam dala sve od sebe, što mi je bilo najvažnije, a rezultati su došli sami po sebi. To je što se
tiče samoga pjevanja. Drugo, morala sam položiti i solffeggio (teoretski dio). Mogla bih reći
da je najteži dio bio psihička priprema jer tebi nitko ne jamči da ćeš proći. Sve ovisi o tebi,
kao što sam gore navela. Kako ćeš se držati sa stresom, kakva će biti konkurencija, hoćeš li
biti dovoljno dobar. Sve su to pitanja koja nam se vrte po glavi.


Koji ti je bio najdraži, a koji najteži predmet?
Naravno da mi je najdraži predmet bio solo pjevanja. Nema veće radosti nego kad ideš na taj
predmet s veseljem. Obožavala sam tražiti novi repertoar, otkrivati nove glasovne
mogućnosti… Jako je bitna i dobra komunikacija s profesorom, jer profesor je tu da te
podupire, motivira i da vjeruje u tebe. Bez toga sve pada u vodu.

Apsolventsku godinu sam upisala na Akademiji za glasbo u Ljubljani (6. godina studija) i
tamo sam upisala pjevanje u klasi red. prof. Pie Brodnik. S profesoricom Piom imala sam
super odnos. Obožavala sam njezinu energiju i način na koji me motivirala i poticala za
daljnji rad. Nakon diplome i dalje sam surađivala s njom. Žena je fantastična.
Što se tiče najtežeg predmeta na faksu, možda bih izdvojila Glazbene oblike (analiza
glazbenog djela). S obzirom na to da smo imali profesora koji je bio pun razumijevanja prema
nama, nije bilo problem pohađati taj predmet. Svaki predmet je specifičan na svoj način i
zahtijeva neku vrstu napora.


Od pjevača se zahtijeva i znanje stranih jezika. Znaju li oni samo pjevati na stranim
jezicima ili ih uistinu govore?

Za jednog opernog pjevača je poželjno i veoma važno da govori što više jezika. Zašto? Zato
što se mi pjevači uglavnom susrećemo s francuskim, ruskim, talijanskim i njemačkim
opernim repertoarom. Kad dobiješ ulogu, prvo moraš prevesti svoju ulogu pa onda ostale
uloge iz te opere. Puno ima dijaloga i ako ne razumiješ ono što pjevaš, onda tu nastaje veliki
problem. Naravno, ima pjevača koji ne govore tečno jezike pa moraju sve sami prevesti i
veliki je tu napor, ali i na takav način učiš jezik. Ima poznatih opernih pjevača koje pratim
putem društvenih mreža i vidim kako jako dobro barataju s različitim jezicima. Praktički ih
pričaju kao da im je materinji jezik. To stvarno puno znači. Nažalost, na našoj akademiji u
Splitu nismo imali mogućnost učiti francuski i ruski jezik, što je po meni veliki minus jer tek
sada vidim koliko bi mi to značilo. Mada recimo na Ljubljanskoj akademiji studenti solo
pjevanja imaju priliku učiti sve te jezike koje sam vam navela.


Tko su umjetnici koje bi nam preporučila da zapratimo na društvenm mrežama?
Mladi hrvatski operni pjevači Leon Košavić i Toni Nežić, te svjetske popularne operne
pjevačice Diana Damrau, Anna Netrebko, Nadine Sierra, Olga Peretyatko, Pretty Yende.
Imamo i našu izvrsnu opernu pjevačicu, koloraturku Ivanu Lazar. 


Po čemu pamtiš dane na akademiji?
Definitivno po druženju s mojim kolegama i po svemu što smo skupa prošli. Najviše ću
pamtiti svoju prvu debitansku ulogu Sunčice iz opere Turia i Plamenko mojega prijatelja
Borne Ercega. Tada sam prvi put zapjevala na kazališnim daskama. Opera je praizvedena u
šibenskom kazalištu. Na 5. godini faksa prošla sam u polufinale renomiranog međunarodnog
natjecanja Magda Olivero u Milanu. To mi je bilo prvo veliko natjecanje. Također se rado
prisjećam jednog pjevačkog natjecanja u Austriji u Deutschlandsbergu. Bilo je tu naravno
puno koncerata na razini akademije i van akademije koji su mi ostali u lijepom sjećanju.


Mnogi umjetnici kažu da je iznimno stresno razdoblje kada se završi akademija i mladi
se ljudi nađu na tržištu rada.

To je istina, da. U tom razdoblju si praktički nigdje. Krećeš iz nule i normalno je da se bojiš
za svoju egzistenciju i karijeru. No dođe vrijeme kada se sve poklopi i dođe na svoje. Treba
imati samo strpljenja i biti jako uporan, ne odustati od sebe, od svojih ciljeva.
Ja sam taman nakon diplome bila u visokoj trudnoći pa sam sve svoje misli fokusirala u tom
smjeru. Ali da, kada je prošao porodiljni, isto sam se brinula kako ću i što ću. Nakon nekoliko
mjeseci dobila sam posao kao nastavnica klavira u glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u
Bjelovaru.

Bjelovar ima puno talentiranih glazbenika. S kime surađuješ? Gdje si do sada nastupala
i koje su ti najdraže uloge?

Do sada sam surađivala s bjelovarskim pijanistom Vedranom Milićem. Prošloga ljeta imala
sam solistički koncert u Atriju muzeja u povodu Glazbenog kultunog ljeta i Vedran me pratio
na klaviru. Imam u planu održati nekoliko tematski solističkih koncerta, ali više o tome kada
dođe pravo vrijeme.
Na jednom vjenčanju surađivala sam s violinisticom Vandom Novoselec. Jako su dragi i
talentirani glazbenici s kojima mi je uvijek gušt surađivati.


Gdje si do sada nastupala i koje su ti najdraže uloge?
Do sada sam nastupala u Austriji (Freyung), Sloveniji, Italiji, Zagrebu, Puli, Splitu, Šibeniku.
Osobno, najzanimljivija i najizazovnija uloga bila mi je uloga Kraljice noći iz opere Čarobna
frula skladatelja W. Amadeusa Mozarta. Učila sam tu ulogu tijekom studija i učiš ju i radiš na
njoj cijeli života. Tu bih izdvojila još nekoliko Mozartovih uloga Constanza, Blonde (Otmica
iz Saraja), Susanna (Figarov pir), Lakme (Lakme, L. Delibes), Olympia (Hoffmanove priče, J.
Offenbach), Cunegonde (Candide, L. Bernstein – opereta ).
Da sada ne nabrajam, ima tu dosta meni dragih uloga koje su skladali talijanski velikani poput
Bellinija, Donizettija i Rossinija.

Koji bi savjet dala roditeljima koji žele upisati svoje dijete u glazbenu školu?

Preporučila bih roditeljima da slobodno upišu svoju djecu u glazbenu školu jer biti glazbeno
dijete ima mnogo prednosti. Recimo, pjevanje i sviranje instrumenta omogućuju djetetu da
doživi uspjeh, a nastupi pred publikom uče ga važnim životnim vještinama – svladavanju
stresa i pobjeđivanju treme. Čime god se kasnije bavili u životu, to će im svakako ići u prilog.
Glazba je veoma važna za razvoj svakog djeteta. Ona pozitivno utječe na djetetove fizičke i
umne sposobnosti te omogućuje razvoj estetskog odnosa prema glazbi i umjetnosti općenito.
Svi znamo da se kod osoba koje se aktivno bave glazbom poboljšavaju glazbene sposobnosti,
ali manje je poznato da se razvijanjem glazbenih sposobnosti i općenito razvija pojedinac.
Istraživanja su pokazala kako djeca koja se glazbeno obrazuju postižu bolje rezultate na
pojedinim testovima od djece koja nisu recimo glazbeno obrazovana. Dakle, djeca koja čitaju
note, redovito vježbaju sviranje nekog instrumenta i pjevaju, mogu pokazati znatno bolju
spacijalnu percepciju, verbalne i matematičke vještine te kreativnost.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: privatni album

Venecijanski filmski festival

Venecijanski filmski festival ili punim nazivom Mostra Internazionale d’Arte Cinematografica najstariji je filmski festival. Prvi put je održan 1932. na terasi hotela Excelsior na Lidu, u sklopu 18. venecijanskog bijenala. Festival je, kao dio Bijenala u Veneciji, ustanovio grof Giovanni Volpi 1932. godine. Sposobni poduzetnik i političar, jedan od najbogatijih ljudi u Italiji, ljubav prema filmu prenio je i na unuku, Marinu Cicogna, slavnu talijansku filmsku producenticu koja je u bogatoj karijeri producirala niz filmova, uključujući i slavni film Belle de Jour čiju režiju potpisuje veliki Luis Buñel. Film je nagrađen i na Venecijanskom filmskom festivalu nagradom Zlatni lav 1967. godine, a sama Marina Cicogna postala je zaštitni znak Festivala i najuspješnija žena talijanskog filma.

Venecijanski bijenale ili Bijenale u Veneciji (talijanski La Biennale di Venezia) naziv je za prestižne međunarodne umjetničke manifestacije (izložbe i festivali) u Veneciji, na kojima se redovito predstavlja i promiče suvremena umjetnost i trendovi različitih umjetničkih područja (likovna umjetnost, glazba, film, kazalište, arhitektura, ples).

Bijenale se isprva razvio iz likovne izložbe koja je pokrenuta 1895., pod imenom Međunarodna umjetnička izložba u Veneciji. Tijekom godina razvili su se i drugi projekti koji imaju isti cilj – promociju umjetnosti. U okviru Bijenala tako se danas održava Međunarodni festival suvremene glazbe, Međunarodna filmska smotra, Međunarodni kazališni festival, Međunarodna smotra arhitekture i Međunarodni festival suvremenoga plesa.

Prvi film koji je prikazan bio je Dr Jekyll and Mr Hyde Roubena Mamouliana, a tu su još bili i filmovi Franka Capre, Jamesa Whalea i Aleksandra Dovzenka.

Festival je ponovno održan tek 1934., kada su u konkurenciji bili filmovi iz 19 zemalja, a pratilo ga je 300 akreditiranih novinara. 

Od 1932. do 1942. godine glavna festivalska nagrada Zlatni lav nosila je ime Mussolinijev pehar (Coppa Mussolini), po tadašnjem talijanskom fašističkom premijeru Benitu Mussoliniju. Nagrada je potom dobila ime Zlatni lav 1949. godine, a prvo priznanje pripalo je francuskom filmu Manon.

Status natjecateljskoga festivala A kategorije dodijelio mu je 1951. FIAPF (Međunarodna federacija udruga filmskih producenata). Venecijanski filmski festival nije se održavao 1943. – 1946., 1973. i 1977. – 1978., a 1969. – 1972., 1974. – 1976. i 1979. nije bio natjecateljskoga karaktera.

Glavna je nagrada Zlatni lav (Leone dʼoro) koja se dodjeljuje najboljemu filmu (isprva naziva Lav sv. Marka). Važnije su nagrade još Srebrni lav (najboljemu redatelju), Velika nagrada žirija (Grand prix) i Posebna nagrada žirija za film, Volpijev pehar (Coppa Volpi) najboljemu glumcu i glumici, nagrade Osella za tehnički doprinos, kameru i scenarij, kao i nagrade u programima Horizonti i Dani autora.

 La Mostra je, uz festivale u Canessu i Berlinu, jedan od glavnih filmskih festivala u Europi.

Autor teksta: Antonija Putić

Autor fotografija: Antonija Putić

Irma Unušić – plesna umjetnica

Zadranka Irma Unušić plesna je umjetnica i pedagoginja zahvaljujući kojoj mnogi mališani otkrivaju ljepotu suvremenoga plesa. Umjetničku organizaciju SHOOMA osnovala je 2017. s glavnim ciljem stvaranja umjetničkog sadržaja za djecu i mlade s velikim naglaskom na inovativnost i angažiranost. Osim plesom, bavi se edukativnim, koreografskim, izvođačkim i producentskim radom u području suvremenog plesa. Profesionalno plesno obrazovanje stječe u Umjetničkoj školi Franje Lučić (2014.) u Velikoj Gorici. Studirala je Predškolski odgoj (2011.) na Učiteljskom fakultetu i Etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predstava “Astronauti” u režiji Maje Zećo (2018.) su prva predstava za djecu u produkciji SHOOMe u kojoj ima ulogu koreografkinje i izvođačice.

Kako objasniti što je to suvremeni ples onima koji još uvijek vjeruju da je to samo neko deranje i valjanje po podu?

Suvremeni ples je umjetnička grana izvedbenih umjetnosti koja podupire osobno izražavanje pojedinca, podržava istraživanje i slobodu u odabiru načina kretanja i izražavanja, potiče na promišljanje i propitivanje te se trudi postavljati pitanja o onome što je aktualno, što nas okružuje… To bi bilo jedno generalno objašnjenje što je suvremeni ples, no naravno da u njemu pronalazimo još mnogo stilova i zapravo kod svakog plesnog umjetnika ili umjetnice može se osjetiti specifičan stil.

Suvremeni ples jedna je velika igra i to je ono što je divno u njemu. Igra sama po sebi znači bivanje u trenutku i uživanje u procesu same igre, to se sve dakako može prenijeti i na suvremeni ples.

Ima li pomaka s percepcijom što je to suvremeni ples?

Teško je reći! Bilo bi dobro napraviti istraživanje o tome kako se percipira suvremeni ples, koliko je u društvu prisutan i prihvaćen. Kroz svoje djelovanje kao plesna umjetnica i pedagoginja puno radim na području razvoja publike kroz razne projekte te se tako trudim djelovati na promjene u percepciji i shvaćanju suvremenog plesa.

Suvremeni ples je u prilično teškoj situaciji u odnosu na druge umjetnosti jer je umjetnost koja se najmanje spominje unutar obrazovnog sustava, što je također jedan razlog zašto je većini nepoznata. Nažalost, iznimno je malo zastupljen u redovnim programima kazališnih kuća, gotovo pa da ga i nema, puno govori i to da ne postoji samostalna plesna institucija u Hrvatskoj (osim Zagrebačkog plesnog centra o čijoj problematici ne bih sada pisala).

Jesi li oduvijek znala da će ples biti tvoja profesija?

Oduvijek sam uživala u plesu, ali nisam znala da će to biti moja profesija. Studirala sam predškolski odgoj i kulturnu antropologiju, a paralelno sa studijem pohađala umjetničku školu za suvremeni ples. Uglavnom je ples cijelo vrijeme bio hobi i podloga mojem temeljnom obrazovanju. Znala sam se naći u razmišljanjima i sanjanju o tome kako imam svoju plesnu dvoranu, stvaram predstave, vodim plesne radionice, no nekako sam to uvijek sramežljivo čuvala za sebe. Moguće je da sam to sve zapravo potajno htjela, ali nisam se fokusirala na to da se i ostvari.

Čini se da se ipak ostvarilo! Nakon završenog studija i odrađene jedne godine stažiranja u dječjem vrtiću, shvatila sam što zapravo želim. Dogodio se preokret i sretna sam zbog toga!

Zapravo, sada kako se čini, spojila sam svoja akademska obrazovanja s plesom i djelujem u tom području, rad s/za djecu i mlade u, rekla bih, društveno-angažiranom kontekstu jer i umjetnost dakako utječe na promjene u društvu.

Kada si otkrila strast prema plesu?

Mislim da ne znam odgovor na ovo pitanje. Oduvijek! Baš živim ples otkad znam za sebe…

Nisam se nikada pitala mogu li ja bez plesa. Nekako je oduvijek dio mene.

Strast baš prema suvremenom plesu rodila se početkom studija u Zagrebu kada sam počela odlaziti na predstave i radionice, postupno sam upoznavala scenu suvremenog plesa i shvatila sam da je to ono što me zanima.

Ima li u tvojoj obitelji plesača/umjetnika?

U mojoj obitelji nema profesionalnih plesača. Moja sestra trenutno studira na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Vjerujem da nam je pozitivna obiteljska atmosfera prema umjetnosti stvorila senzibilitet i želju za umjetničkim djelovanjem.

Kada i gdje si se počela baviti plesom?

Sjećam se da su prvi satovi plesa bili još u vrtiću dok sam živjela u Biogradu na Moru, nakon toga sam započela svoje prve baletne korake u Osnovnoj glazbenoj školi “Blagoje Bersa” u Zadru kod predivne plesne pedagoginje Sanje Petrovski za koju sam sigurna da je najviše utjecala na moju predanost plesu.

U međuvremenu sam pohađala satove raznovrsnih stilova plesa, pa tako i sporta, a dolaskom na studij u Zagreb doznala sam da postoji srednjoškolsko obrazovanje u području suvremenog plesa pa sam se uz studij odlučila na veoma neočekivan pothvat, s 20 godina upisala sam prvi razred srednje Umjetničke škole Franje Lučića – plesni odjel u Velikoj Gorici. Bile su to divne četiri dobro iskorištene godine, puno dobivenog znanja, iskustva i želje za nastavkom rada u plesnoj umjetnosti. Uz formalno obrazovanje stjecala sam iskustvo i znanje na mnogim radionicama, projektima u državi i inozemstvu.

Kako izgleda obrazovanje plesača u HR?

Što se tiče formalnog obrazovanja plesača u Hrvatskoj, u mnogo gradova postoje osnovne, u nekoliko srednje škole suvremenog plesa, a od 2013. godine postoji i studij suvremenog plesa pri ADU u Zagrebu. Osim formalnog obrazovanja, postoji mnogo studija, tečajeva i radionica koje se odvijaju tijekom godine.

Koje je najbolje doba da se počne baviti plesom?

Bilo koje! Šalim se malo, ali da, zaista nije toliko važno s koliko se godina netko počinje baviti s plesom. Za suvremeni ples je dosta važna zrelost koju osoba ima kako bi na što svjesniji način pristupio svojem tijelu, no ako se s takvim pristupom krene što ranije, onda i tim bolje. Začarani krug… No sigurno je da određeno doba ne uvjetuje da se netko počne baviti plesom niti uvjetuje uspješnost u tome.

Ima li vani više prilika za plesače?

Ovisi na kakve se prilike misli i na kakve je životne uvjete netko spreman. Sigurno da ima više ponuda za poslove, audicija, radnih mjesta… Moguće na prvu da je to istina, no voljela bih navesti kako je neprocjenjiva međusobna podrška koju imamo na našoj maloj, ali velikoj plesnoj sceni u Hrvatskoj. Vjerujem da svatko nađe svoje mjesto gdje se osjeća najbolje, što želi raditi i na koji način ostvaruje svoje ciljeve, bilo to u Hrvatskoj ili vani…

U Bjelovaru si vodila plesni laboratorij.

U Bjelovar sam se preselila 2015. godine i iste godine u sklopu Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar pokrenula sam Plesni laboratorij. To je živjelo tri godine. Trenutačno ne vodim kontinuirane edukacijske programe, već se uglavnom baziram na povremene radionice u raznim gradovima i u suradnji s različitim institucijama (knjižnice, vrtići, škole, festivali…).

Mislim da bi za jedan grad poput Bjelovara puno značilo da djeca, mladi i dakako odrasli imaju mjesto gdje mogu doći, vidjeti i isprobati što je to suvremeni ples. Vjerujem da će se otvaranjem novoobnovljenog Doma kulture stvoriti mogućnosti za mnogo novih i suvremenih modela edukacije i organiziranjem raznovrsnih umjetničkih sadržaja za različite uzraste, pa tako i za pokretanjem edukativnih, ali i izvedbenih progama suvremenog plesa.

U ljeto 2017. godine osnovana je Umjetnička organizacija SHOOMA [‘ʃumʌ/šuma/forest] koja je inspirirana šumom, kao savršenom ekološkom tvornicom, zamišljena kao kreativna tvornica u kojoj se susreću i igraju plesna umjetnost s različitim umjetničkim područjima u cilju stvaranja raznovrsnih inovativnih umjetničkih formata. Polazi od tijela, pokreta i plesa kao inspiracijskog momenta i pristupa stvaranju sadržaja s fokusom na mladu publiku. 

Umjetnički formati koji su nastajali od početka djelovanja su:

  • plesne predstave
  • site-specific predstave
  • mali izvedbeni formati
  • scenska događanja
  • online kreativni sadržaj
  • projekt razvoja publike
  • raznovrsne radionice za djecu, mlade, obitelji i odrasle

Odnedavno organizacija ima svoju službenu mrežnu stranicu koja je kreirana u sklopu projekta Shoomski Brlog koji financijski podržava Ministarstvo kulture i medija. Zavirite u Brlog i ostale radove iz naše SHOOMe!

Kako promoviraš ples u gradu Bjelovaru?

Trudim se na razne načine, vodila sam već spomenuti Plesni laboratorij u KMC-u, suradnja s Udrugom invalida Bjelovar gdje sam održavala inkluzivne plesne radionice, plesne radionice u knjižnici, vrtićima, školama, premijernu izvedbu plesne predstave “Astronauti” održali smo u Gradskom muzeju 2018. godine, na prošlogodišnjem Bjelovarskom kulturnom ljetu održano je mnoštvo događanja (radionica, site-specific predstave, obiteljskih plesnih druženja).

Posebno smo ponosni na projekt razvoja publike “Korak za ples” koji se održavao u ljeto 2020. godine u suradnji s Centrom za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar kojeg nažalost zbog epidemioloških razloga i promijenjenih potreba u kulturi nismo mogli održati jer u 2021. godini nije bilo posebnog natječaja za razvoj publike, no ideje smo spremili i čekamo prvu priliku da grad ponovno zaživi plesom.

Imaš li tremu prije nastupa i kako se nosiš s njom?

Imam uvijek i volim ju, ako ju nemam zapravo mi je jako neobično i kao da mi nešto nedostaje. Ona traje vrlo kratko, polagano raste prije same izvedbe, pojača se jako desetak minuta prije početka, na najjače ju osjetim u samom momentu izlaska na scenu i onda kao da odjednom nestane, nema je više, a nakon nje dolazi predivan osjećaj bivanja u plesu.

Koliko su učestale ozljede?

Sigurna sam da u svakom profesionalnom bavljenju nekom intezivnijom fizičkom aktivnosti ozljeda ima, pa tako ima kod bavljenja suvremenim plesom, no kako je suvremeni ples jako okružen raznovrsnih somatskim tehnikama i tijelu se pristupa na drukčiji način – rekla bih svjesniji, često pažljiviji, čini mi se kao da je kod profesionalnih plesačica i plesača suvremenog plesa to ipak nešto rjeđi slučaj.

Kad si imala prvi nastup?

Ako se računa prvi neprofesionalni onda je to bilo s pet godina.

Što bi savjetovali mladima koji se počinju baviti plesom?

Vjerujte u ono što želite! S velikom pažnjom prema sebi, svojem tijelu, dozom igre krenite u ostvarenje toga što želite!

Tko su plesni umjetnici koje voliš?

Matija Ferlin, Silvia Marchig, Julyen Hamilton, Kirstie Simson, Pina Bausch… Ma joj, ima ih puno, ali evo, makar nekoliko…

Kakva je plesna scena u Hrvatskoj?

Jako raznovrsna, šarena, malena, hrabra, nepokolebljiva, borbena, ustrajna i jako zanimljiva.

Na ovom portalu objavljuju se recentne kritike, osvrti i intervjui s plesne scene:

http://www.plesnascena.hr

Kakvi su uvjeti rada za plesače u Hrvatskoj?

Uvjeti rada su takvi da bi mogli biti puno bolji. Za početak bi bilo dobro promijeniti stav o tome da mi “samo plešemo” i educirati društvo o tome koliko je puno posla, vremena, volje, truda i ljubavi uloženo u to “samo plesanje”. Često naiđemo na to da nama nije potreban honorar za izvedbu ili je on izričito malen. No svakodnevnim borbama trudimo se učiniti promjenu.

Od prosinca 2020. godine ponosna sam članica Upravnog odbora strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) u kojoj zajedno s ostalim članicama promišljamo, planiramo i djelujemo za bolje sutra.

Koliko je otvaranje plesne akademije popravilo stanje na plesnoj sceni?

Mislim da će se to tek vidjeti nakon još nekoliko godina. U svakom slučaju, jako je zašarenilo već raznovrsnu plesnu scenu i postavilo dobre temelje za konačno prepoznavanje plesne umjetnosti kao ravnopravne drugim umjetnostima.

Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od plesa?

Ima dobrih primjera da može, no nažalost rijetki su gdje je to samo jedan smjer djelovanja umjetnice/ka. Uglavnom se kombinira s raznim drugim područjima rada poput pedagogije, produkcije, koordinacije, administracije, marketinga, promidžbe… Rijetko se netko može samo baviti izvođenjem ili samo koreografiranjem i posebno posvetiti tom određenom području. No čini mi se da je to tako i u drugim umjetničkim poljima i da nije tako samo u Hrvatskoj. Plesni umjetnik je danas mali multipraktik koji zna puno toga: o tijelu, anatomiji, koreografiji, izvedbi, produkciji, postavljanju plesnog poda, rasvjeti…

U Hrvatskoj imamo nekoliko plesnih festivala. Imate li najdraži?

Ima ih čak više od nekoliko, svaki je poseban i ima neku svoju specifičnost. Meni jako dragi su Kliker festival plesa, pokreta i igre u Varaždinu i Monoplay – festival sola u Zadru.

Što biste radili da se ne bavite plesom?

Dobro pitanje! Da se ne bavim plesom, vjerojatno bih se opet bavila plesom… Sigurno bi to opet bio neki oblik rada s tijelom i s ljudima za njihova tijela, jako me zanimaju alternativne metode poput shiatsu prakse, osteopatije, body mind centeringa.

Za vrijeme lockdowna u proljeće 2020. godine, često sam se našla u promišljanju o tome što ako bih se morala prestati baviti plesom u obliku u kojem se sada bavim pa sam ovako to vidjela: zavukla bih se u svoj vrt, uživala u vrtlarenju, pekla kruh, pripremala hranu, sušila bilje za čajeve, živjela u potpunosti u skladu s prirodom i naravno plesala u vrtu…

Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Plešete li svaki dan?

Svaki dan je prilično drukčiji jer je takva priroda posla. Svaki projekt zahtijeva neki drukčiji raspored, uključuje dosta putovanja i nemam klasičan radni raspored od 8 do 16 h.

Plesač mora biti uvijek u formi – kako ju održavate?

U tome mi najviše pomaže praksa yoge. Kako sam majka dvoje male djece, svoju formu također održavam svakodnevnim aktivnostima s njima koje znaju biti dosta intezivne. Također, pri svakom radu na nekom određenom projektu uključujemo vježbe održavanja forme pa se tako oslonim i na to.

Što trenutačno pripremate?

Puno toga. Ovoga ljeta bila sam na nekoliko umjetničkih rezidencija na kojima su se pripremale dvije plesne predstave za mladu publiku (“Tajni vrt” i “Koja si ti planeta?”) za koje se nadamo premijeri u 2022. godini.

Jako se veselim konačnom premijernom izvođenju moje prve samostalne autorske plesne predstave za bebe do 18 mjeseci naziva “Ninabu », koja je ujedno i prostorna instalacija i događaj za roditelje i bebe. Predstavu “Ninabu”koprodukcijski vode UO SHOOMA i Kazalište Mala Scena, a premijera će biti 9. 10. na Kliker festivalu u Varaždinu. Trenutno sam u pregovorima da se predpremijera održi u rujnu u Bjelovaru.

Svoje djelovanje jako sam usmjerila na stvaranje radova za mladu publiku. Uključena sam u međunarodnu Generator platformu za razvoj suvremenog plesa za mladu publiku s kojom uskoro putujem u Berlin na sedmodnevni laboratorij o participativnim modelima rada u izvedbenim umjetnostima.

Zadnji tjedan u kolovozu vodim plesne radionice u Grubišnom Polju, očekuju nas još dva gostovanja s plesnom predstavom “Astronauti” u rujnu, pisanje projekata za natječaje, pokretanje novog projekta “Brlog album”…

Ples je dobar za dušu i tijelo.

Dobro je svaki dan barem malo plesati. Ples otpušta, hrani, liječi… Plesom ode u zaborav puno toga što nam ne treba. Ovo bi bila generalna poruka svima. Vjerujem da se neki ne bi složili jer također postoje oni kojima plesanje stvara nelagodu. Tu temu možemo ostaviti za sljedeći put jer je dugačka i opširna. U svakom slučaju, ples je zaista ono što pripada čovjeku i s čim je rođen, mislim da nema bebe koje ne zapleše spontano kada čuje glazbu ili čak kad nema glazbe, nego kada istražuje načine na koje se može kretati, i to je već ples. Slobodno kretanje tijela u kojem uživamo! Bez osuđivanja!

Autor teksta: Antonija Putić

Autori fotografija: Marina Ćosić, Luka Šiprak, Tara Ivanišević, Tanja Kanazir

Sarajevo film festival

Sarajevo Film Festival najvažniji je regionalni filmski festival, zahvaljujući kojemu Sarajevo svake godine u kolovozu postaje najvažnije mjesto za mnogobrojne filmaše. Sarajevo Film Festival služi kao zajednička platforma za filmski biznis čitave regije, postavljajući visoke standarde u festivalskoj organizaciji, filmskoj promociji i prezentaciji u jugoistočnoj Europi.

Prvi Sarajevo Film Festival održavao se od 25. listopada do 5. studenoga 1995. godine, a unatoč opsadi Sarajeva i ratnim zbivanjima, Festival je posjetilo 15 000 ljudi. Dugogodišnji direktor festivala je Mirsad Purivatra.

Organizacija Festivala uvijek stavlja poseban fokus na regiju jugoistočne Europe (Albanija, Armenija, Austrija, Azerbejdžan, Bosna i Hercegovina, Bugarska, Hrvatska, Cipar, Grčka, Gruzija, Mađarska, Kosovo, Sjeverna Makedonija, Malta, Moldavija, Crna Gora, Rumunija, Srbija, Slovenija, Turska), zahvaljujući kojem filmovi, talenti i budući projekti iz regije dospijevaju u središte pozornosti međunarodne filmske javnosti. Festival svake godine posjeti više od 100 000 gledatelja, popune se svi smještajni kapaciteti u gradu, a osim regionalnih filmskih zvijezda, na festival dolaze i mnogobrojni Oscarovci i ugledni filmski umjetnici iz cijeloga svijeta. Festival je ugostio poznate osobe kao što su: Robert De NiroAngelina JolieBrad PittEmile HirschOrlando BloomDaniel CraigDanny GloverJohn MalkovichMorgan FreemanOliver StoneJohn CleeseSteve BuscemiMichael FassbenderJeremy IronsBono VoxNick CaveCoolioStephen FrearsMickey RourkeMichael MooreGérard DepardieuDarren AronofskySophie OkonedoGillian AndersonKevin SpaceyEric CantonaBenicio del Toro i mnogi drugi.

Festival ove godine otvaraju svjetske premijere dvaju bosanskih filmova – film Deset u pola Danisa Tanovića i omnibus Pisma s krajeva svijeta filmskog kolektiva Bistrik7, međunarodne skupine redatelja prve generacije na sarajevskoj film.factory, kultnoga redatelja Bele Tarra.

Za nagrade Srce Sarajeva ove je godine u konkurenciji 48 filmova u četiri kategorije – igrani, dokumentarni, kratki i studentski film. Svjetsku premijeru zabilježit će 18 filmova, tri međunarodnu, jedan europsku, 25 filmova regionalnu i jedan bosanskohercegovačku premijeru. U želji da unaprijedi i potakne produkciju kvalitetnih audiovizualnih sadržaja, Sarajevo Film Festival od ove je godine uveo novu kategoriju nagrada – Srca Sarajeva za TV serije. Ove godine je nominirano 16 TV serija s područja regije, a nagrade će biti dodijeljene u šest kategorija.

Počasno Srce Sarajeva ove će godine biti dodijeljeno redatelju Wimu Wendersu u znak priznanja za izniman doprinos filmskoj umjetnosti, a u sklopu programa bit će upriličeno njegovo predavanje mladim filmskim stručnjacima te će biti prikazana i retrospektiva njegovih odabranih filmova.

Talents Sarajevo je obrazovna platforma i mjesto susreta mladih filmskih profesionalaca u usponu i s vremenom je postao najprestižniji filmski trening u regiji koji svake godine okuplja mlade dajući im priliku da nauče nove vještine, ali i upoznaju najvažnije ljude iz struke. Festival također karakterizira CineLink, dugogodišnji program za razvoj projekata koji rezultira godišnjim koprodukcijskim marketom tijekom festivalskih dana.

Nagrade Sarajevo Film Festivala

POČASNO SRCE SARAJEVA

Nagrada se dodjeljuje u znak priznanja za izniman doprinos filmskoj umjetnosti.

Natjecateljski program – igrani film 

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI IGRANI FILM

Novčanu nagradu u iznosu od 16.000 € sufinancira Turistička zajednica Kantona Sarajevo.

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJEG REDATELJA / REDATELJICU

Novčanu nagradu u iznosu od 10.000 € osigurava Agnes B.

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJU GLUMICU

Novčana nagrada u iznosu od 2.500 €.

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJEG GLUMCA

Novčana nagrada u iznosu od 2.500 €.

Natjecateljski program – dokumentarni film

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI DOKUMENTARNI FILM

Novčanu nagradu u iznosu od 3.000 € osigurava Vlada Švicarske.

NAGRADA ZA LJUDSKA PRAVA

Nagrada za ljudska prava dodjeljuje se za najbolji film iz Natjecateljskog programa – dokumentarni film koji obrađuje tematiku ljudskih prava. Nagradu u iznosu od 3.000 € osigurava Kraljevina Nizozemska.

SPECIJALNA NAGRADA ŽIRIJA

Novčana nagrada u iznosu od 2.500 €.

Natjecateljski program – kratki film 

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI KRATKI FILM

Kvalifikacijski film za prijavu za nagradu Oscar®.

Novčanu nagradu u iznosu od 2.500 € osigurava Podravka.

Natjecateljski program – studentski film

SRCE SARAJEVA ZA NAJBOLJI STUDENTSKI FILM

Novčanu nagradu u iznosu od 1.000 € osigurava Vijeće za regionalnu suradnju.

SRCE SARAJEVA ZA TV SERIJE

NAGRADA PUBLIKE

PARTNERSKE NAGRADE

Specijalna nagrada za promicanje rodne ravnopravnosti

Novčanu nagradu u iznosu od 7.500 € osigurava MasterCard®.

NOMINACIJA ZA KANDIDATURU ZA NAGRADU EUROPSKE FILMSKE AKADEMIJE U KATEGORIJI NAJBOLJI KRATKI FILM

Pobjednik ulazi u konkurenciju za kandidaturu za nagradu Europske filmske akademije (EFA) u kategoriji Najbolji kratki film.

Cicae nagrada

Međunarodna konfederacija umjetničkih kina (CICAE) nagrađuje film u selekciji Natjecateljskog programa – igrani film. Nagrađeni film dobit će posebnu podršku CICAE kada je u pitanju pomoć kod distribucije, prikazivanja filma i dopiranja do publike, putem mreže od 3.000 kina.

Cineuropa nagrada

Nagradu dodjeljuje Cineuropa portal posvećen europskoj kinematografiji i njezinim stvaraocima, i to filmu koji, osim što nesporno posjeduje umjetničke kvalitete, također promovira ideje europskog dijaloga i integracije. Vrijednost nagrade iznosi 5.000 €.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: Antonija Putić

Dubrovačke ljetne igre

Podizanjem zastave Libertas na gradski zvonik i uz stihove Himne slobodi ispred crkve sv. Vlaha svečano se u Dubrovniku otvara najznačajniji kazališni festival u Hrvatskoj, Dubrovačke ljetne igre. Sama ceremonija otvaranja festivala uvijek privuče uglednike iz svijeta kulture i politike, mnogobrojne uvažene goste i publiku koja s nestrpljenjem očekuje vrhunske kulturne programe tijekom srpnja i kolovoza. Ove će godine biti izvedeno gotovo sedamdeset dramskih, plesnih, folklornih, glazbenih i drugih programa na petnaest scenskih i ambijentalnih lokacija koje ovom festival daju posebnu draž. Festival je osnovan 1950. kao Festival kazališnih igara od XV. do XVIII. stoljeća. Od 1952. djeluje pod današnjim imenom (osim od 1994. do 2001., kada se nazivao Dubrovački ljetni festival).

U prvim godinama Festival je programski više bio orijentiran na starija djela hrvatske i svjetske dramske književnosti. Slavne su izvedbe Hamleta na Lovrijencu (redatelji M. Fotez, D. Carrey, D. Radojević, M. Škiljan, J. Menzel, J. Juvančić i dr.), a upravo i ove godine Hamlet u izvedbi Frane Mašković i režiji Paolo Magelli oduševljava publiku.

Jednako popularne su izvede i djela Dundo Maroje na nekoliko pozornica u gradu (redatelji M. Fotez, K. Spaić, M. Škiljan, J. Juvančić, P. Magelli, K. Dolenčić, I. Kunčević i dr.) u izvedbama i domaćih i stranih ansambla. 

Svi najveći redatelji našeg područja režirali su na DLJI, a redovito na Festival dolaze i kazališta iz drugih zemalja.

S dramskim su predstavama gostovali Royal National Theatre iz Londona, La Mama iz New Yorka, Old Vic Theatre Company iz Londona i Bristola, Národní divadlo iz Praga, Teatro Libero iz Rima, Piccolo Teatro iz Milana i mnogi drugi. U popratnim programima koje Festival ima sudjelovao je veliki broj stranih umjetnika, a ansambl Festivala uvijek čine glumački velikani našeg govornog područja.

Godine 1978. utemeljena je festivalska nagrada Orlando za posebna dostignuća u kazalištu i glazbi.

Atrij Kneževa dvora i palača Sponza te crkve franjevačkog i dominikanskog samostana idealna su mjesta za koncerte koji zauzimaju važan dio programa.

Uz redovite nastupe Zagrebačke filharmonije, Simfonijskog orkestra HRT-a i Gradskog orkestra Dubrovnik među gostovanjima uglednih inozemnih orkestara, valja spomenuti gostovanja simfonijskih orkestara, odnosno filharmonije iz Dresdena, Manchestera, Torina, Beča, Budimpešte, Moskve, Sankt Peterburga, Cincinnatija, Praga, Varšave, Pariza, Londona, Haaga, Berlinske filharmonije, Concertgebouw-orkestra (Amsterdam) i Gewandhaus-orkestra iz Leipziga. Na Festivalu nastupaju i manji sastavi, a gotovo da nema dijela svijeta odakle umjetnici nisu došli na Dubrovačke ljetne igre.

Za vrijeme trajanja Festivala održavaju se i baletne predstave, izložbe, promocije, okrugli stolovi, projekcije filmova. Festival ima program i za najmlađe, nudi edukaciju u raznim područjima kulture, a jednako zanimljivo je i svakodnevno druženje umjetnika i publike nakon odgledanih programa.

Dubrovnik tih dana posjete mnogobrojni umjetnici, ali i turisti željnih vrhunskih kulturnih događanja koje im DLJI iz godine u godinu redovito i pružaju.

Autor teksta Antonija Putić

Fotografije : Mane Sergoyan – Impress

Pulski filmski festival

Najstarija nacionalna filmska manifestacija u Hrvatskoj je Pulski filmski festival. Cijenjeni festival održava se od 1954. godine, uglavnom u drugoj polovici srpnja u Puli. Prve godine održavanja festivala nagradu publike dobio je film Vesna Františeka Čapa, a nagradu kritike bosanski film Stojan Mutikaša hrvatskog redatelja Fedora Hanžekovića. Prvi hrvatski film ikad prikazan u pulskoj Areni bio je Koncert Branka Belana

Tijekom godina Festival je mijenjao svoj program, ali i naziv – Filmski festival, Festival jugoslavenskog filma, Festival jugoslavenskog igranog filma u Puli… Neovisno o imenu, festival je danas jedna od najposjećenijih kulturnih manifestacija u Hrvatskoj s brojem posjetitelja koji varira od 50.000 do 70.000.

Festival rado posjećuju i velike zvijezde filma, a među slavnim imenima najčešće se spominju Elizabeth Taylor i Richard Burton, koji tada glumi Tita u filmu Sutjeska, te velika talijanska glumica Sophia Loren.

Festival prikazuje recentnu nacionalnu produkciju u predivnoj antičkoj areni gdje se po projekciji može okupiti i do 7.000 gledatelja. Uz glavni program Hrvatskog filma i Manjinskih hrvatskih koprodukcija, Festival svake godine predstavlja niz popratnih programa. Gotovo cijela Pula tako postaje gradom filma, a mnogobrojni gosti Festivala imaju prilike sudjelovati na radionicama, izložbama, predstavljanju knjiga. Tijekom održavanja festivala, grad posjete mnogobrojni novinari, filmofili, umjetnici.


Festival organizira Javna ustanova Pula Film Festival, čiji ravnatelj rukovodi Festivalom. Umjetnički ravnatelj odgovoran je za izvršenje programa Festivala, a o njegovim prijedlozima odlučuje Festivalsko vijeće kao stručno-savjetodavno tijelo Festivala.

Glavne nagrade

Ocjenjivački sud natjecateljskog programa u kategoriji Hrvatski program dodjeljuje sljedeće nagrade:

Veliku zlatnu arenu za najbolji film Festivala (prima je glavni producent)
Zlatnu arenu za režiju
Zlatnu arenu za scenarij
Zlatnu arenu za glavnu žensku ulogu
Zlatnu arenu za glavnu mušku ulogu
Zlatnu arenu za fotografiju i
Zlatnu arenu za montažu.

Ocjenjivački sud dodjeljuje i nagradu Breza. Nagrada Breza dodjeljuje se najboljem debitantu iz jedne od gornjih kategorija.

Ocjenjivački sud može dodijeliti i do pet posebnih nagrada iz sljedećih kategorija:

Zlatnu arenu za sporednu žensku ulogu
Zlatnu arenu za sporednu mušku ulogu
Zlatnu arenu za glazbu
Zlatnu arenu za scenografiju
Zlatnu arenu za kostimografiju
Zlatnu arenu za masku
Zlatnu arenu za oblikovanje zvuka
Zlatnu arenu za specijalne efekte u filmu i
Zlatnu arenu za vizualne efekte u filmu.

Ocjenjivački sud u natjecateljskom programu u kategoriji Međunarodni program dodjeljuje sljedeće nagrade:

Zlatnu arenu za najbolji film (primaju je producent i hrvatski koproducent ukoliko je riječ o manjinskoj koprodukciji)
Posebno priznanje ocjenjivačkog suda
Zlatnu arenu za najbolju manjinsku koprodukciju (primaju je producent i hrvatski koproducent) i
Zlatnu arenu za najbolji hrvatski doprinos u manjinskoj koprodukciji.

Osim glavnih nagrada, dodjeljuju se i mnoge strukovne nagrade.

Zlatna vrata Pule – za najbolje ocijenjeni film iz Hrvatskog programa od strane publike. Donator nagrade je Grad Pula.

Diploma – za najbolje ocijenjeni film od strane publike iz Međunarodnog natjecateljskog programa.

Marijan Rotar – nagrada pojedincima ili ustanovama koji su, podjednako, svojim idejama i djelima spojili Pulu i film.

Nagrada Kritike – Ocjenjivački sud filmskih kritičara dodjeljuje nagradu za Hrvatski i Međunarodni program.

Nikola Tanhofer – Hrvatska udruga filmskih snimatelja dodjeljuje godišnju snimateljsku nagradu za najbolja ostvarenja umjetnosti i umijeća filmskog snimanja u cilju vrednovanja autorske osebujnosti i snimateljske izvrsnosti te promicanja filmske fotografije, vizualne i filmske kulture.

Nagrada za cjeloživotni doprinos kinematografiji – Hrvatsko društvo filmskih djelatnika dodjeljuje godišnju nagradu zaslužnim pojedincima neautorskog filmskog zvanja.

Nagrada Fabijan Šovagović – Hrvatsko društvo filmskih redatelja dodjeljuje nagradu za posebni glumački doprinos hrvatskoj kinematografiji.

Nagrade sponzora donatori i sponzori Festivala mogu dodjeljivati sukladno ugovorenim međusobnim obvezama.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: Mane Sergoyan – Impress

Helena Klakočar – strip

Helena Klakočar naša je najnagrađivanija crtačica stripa. Rođena u Tuzli, odrasla u Mariboru, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju, na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti diplomirala je na odjelu grafike, a na nizozemskoj Beeldende kunst Academie u Tilburgu animaciju i slikarstvo.

U svojim stripovima priča osobne priče, priče o životnom kaosu, priče o izbjeglištvu, o svojoj obitelji.

Na festivalu stripa u Angoulêmeu 2000. godine nagrađena je za strip Nemirno more nagradom Alph-Art za najbolji strip stranog autora izdan na francuskom jeziku. Bogatu karijeru crtačice stripa obilježila su i mnogobrojna putovanja i zemlje u kojima je Helena Klakočar živjela. Njezin hvaljeni strip Zid Mediteran objavljen je i u Francuskoj, Italiji, Sloveniji i drugim zemljama, a govori o posadi broda BŠ-72 Andrija Mohorovičić koja je spašavala izbjeglice na Mediteranu. Njezin najnoviji projekt jest izložba crteža iz knjige Zid Mediteran, njezina zadnjega stripa koji je i publika i kritika iznimno toplo primila.

Koji je bio prvi strip koji ste objavili i kada?

Prve ilustracije bile su mi objavljene u Tini, a poslije u mariborskom studentskom listu Katedra, a prvi strip, mislim, u Poletu.

Koliko je dobro crtanje talent, a koliko vježba?

Dobra koordinacija oka i ruke nešto je što je potrebno uvježbati za prijemni na Akademiji… Talent pomaže da to bude lako i zanimljivo. Sve što jednom ide lako, a drugima teško, podiže samopouzdanje. No kada se mlad čovjek nađe na Akademiji, počinje druga igra: nastaviti i dalje vježbati ili početi misliti, donositi odluke, tražiti ono što te zanima…

Imaju li svi talent za crtanje?

Ne. Kao i drugi talenti… Primjerice, u osnovnoj mene nisu primili u školski zbor, s pravom.

Koji Vam je bio omiljeni predmet u školi?

Biologija.

Kada ste shvatili da je crtanje više od hobija?

Sa sedam godina željela sam biti prodavačica u knjižari, misleći da ću moći koristiti sve one papire, bojice i krede. Moj je otac bio liječnik, mama farmaceutski tehničar i nisam imala pojma da postoji zanimanje ”umjetnik”. Kad sam saznala, oduševila sam se, premda sam imala u trećem gimnazije dilemu oko studija biologije.

Kako su roditelji reagirali kad ste odlučili krenuti na umjetnički fakultet? Jesu li možda očekivali da ćete krenuti njihovim stopama u medicinu/farmaciju?

Moj otac je umro vrlo mlad, s 42 godine od infarkta, kad sam imala 10 godina. Bio je vrlo talentiran za glazbu i studirao je paralelno medicinu i klavir na konzervatoriju u Zagrebu. Medicina se odužila, a od studija klavira je zbog toga na nekoj godini morao odustati. Bila je to očito velika dvojba jer on je i svirao jazz u nekim grupama i očito je to bila njegova velika ljubav. Gdje god smo se selili, vukli smo njegov pijanino (Slavonija, Bosna, Slovenija) i sjećam se da je gotovo svake večeri svirao s nama u krilu. Da je ostao živ do mojih odluka, mislim da bih krenula njegovim stopama.
Mama nam je dopustila da biramo same: moja sestra je profesorica engleskoga i talijanskoga, a ja sam krenula nesigurnim umjetničkim putevima. Mislim da se bojala da i mi ne rastegnemo studije ili ne dovršimo ako studiramo nešto što nije ”naš” izbor. 
Mene su ”zaveli” Tina i mariborska Katedra jer su mi već kao gimnazijalki isplaćivali, za današnje vrijeme, vrlo visoke honorare. Za logo Katedre sam dobila trećinu plače moje mame. Dobila sam dojam da bi se moglo živjeti od ilustracije i dizajna. To je bilo vrijeme ”diktature proletarijata” i umjetnici su dobivali pravičan honorar. Logo, koji je na svakoj naslovnici (tijekom nekoliko godina) ne radi se svaki dan. Sad znam da su jedni i drugi tražili ”suradnika iz novih regija ili generacijskih grupa”, dakle: Tina se sa mnom reklamirala u Sloveniji (gdje je bila manje kupovana), a Katedra, studentski list, je želio da ga čitaju i srednjoškolci. Živjeti od takvih poslova se i ostvarilo, ali na neobičan način i s puno oscilacija.

Biste li mladim ljudima danas preporučili da radije upišu medicinu nego npr. Likovnu akademiju? 
Ne bih se upuštala u preporuke. Svako zanimanje ima najmanje dvije medalje.
Jednom sam u autobusu slušala razgovor dvoje maturanata: 
Prvi: Što ćeš studirati?
Drugi: Pravo!
Prvi: Si lud raditi cijeli život za plaču? Ja ću na Likovnu akademiju!
Drugi: Jel’ to bolje?
Prvi: Kako da ne! Si čitao neki dan: samo jedna jedina slika nekog Picassa se prodala za 2 milijuna dolara !

Kad ste imali prvu izložbu?

Sa 16 godina u Galeriji AULA u Prvoj gimnaziji, Maribor.

Koja Vam je najdraža izložba?

Ona koja se priprema.

Gdje pronalazite inspiraciju?

U stvarnosti oko sebe.

Imate li neke rituale prilikom crtanja?

Važan mi je papir (mora biti dobar) i katkad slušam radijski program ili podcast. Kad radim na računalu, volim da mi je na drugom računalu TV, mada ga ne gledam i ne slušam za ozbiljno. Trebam šum, vijesti, ljudski glas.

Kad najčešće crtate?
U razno doba dana, kako kad.

Koliko vremena provodite u danu crtajući?
Katkad mjesecima ne crtam strip, pišem scenarij, dokumente za prijavu projekta ili crtam neku naslovnicu. Ako imam rok za tisak knjige, onda dva mjeseca radim na tome 12 sati dnevno.

Čekate li inspiraciju ili jednostavno krenete crtati – pa što se dogodi?

Inspiracija mi je uvijek nešto što se samo dogodi u svijetu oko mene i pritegne mi pozornost. Nekoć sam suprotno radila: nacrtala bih likove u kadrovima i tek na kraju bih im dala priču i napisala riječi u oblačiće. Ili bih se igrala sa slikovitim izrazima (npr. tvrda stolica)… Danas radim drukčije: razlog za rad mi je važan, moram vidjeti neki veći smisao u crtanju i onda prvo moram imati priču, a to može trajati mjesecima, ili imam samo zaplet… pa ga ostavim da pričeka i dovršim tek za godinu dana. Imam nekoliko priča ”u ladici” , jedna od njih je Vlaga, Mraz i Sol koja je dijelom tiskana (u časopisu Zarez i u knjizi Revolt), ali čeka neki ”sretan tren” da bude dovršena.

Imate li omiljenu boju?

Plava, sve nijanse.

Brišete li ili bacate u koš svoje radove s kojima niste zadovoljni ili sve čuvate? 

Sve čuvam, uglavnom.

Vraćate li se nedovršenim projektima ili idete u nešto novo ako ono što ste isprva krenuli raditi niste dovršili? 

Imam puno nedovršenih projekata koje naknadno dovršavam.

Koliko je tehnologija pomogla popularizaciji stripa?

Publika preko raznih foruma lakše doznaje informacije, ima puno inicijativa kao što su www.mojstrip.com, knjige se naručuju preko interneta… Puno sadržaja može se vidjeti online.

Volite više olovku i papir ili digitalno crtanje? 

Oboje mi odgovara, prihvatila sam digitalno crtanje objeručki, to je sve ista stvar. Sad radim i jedno i drugo, neke stripove radim samo digitalno (npr. Vlaga, Mraz i Sol), a neke u kombinaciji jednog i drugog (npr Zid Mediteran). 

Što je to posebno u stripu?

Strip je mnogo zahtjevniji medij od ”slobodnih formi”, potrebne su razne vještine; scenarij, režija, montaža. Da ne govorim koliko je teško naći izdavača, što u dvodimenzionalnim radovima nije potrebno. Izdavač je neke vrste posrednik i autor je ovisan i o sredstvima i o tiskaru, kasnije o distribuciji.
Sve te dodatne stvari nisam znala kad sam započinjala. Kad knjiga ode u tiskaru, boli me želudac od straha: jesmo li nešto previdjeli, nešto zaboravili. Ljutim se što nikad nema dovoljno novca za probni otisak… Tješim se da mi je to zadnja knjiga… A onda sve zaboravim i ponovno se upustim u novu priču.

Imate li omiljeni strip? Tko su Vam omiljeni strip-autori?

Na ljetovanjima u Podgori kod bake bilo mi je dopušteno čitati Politikin zabavnik, samo da bi sestra i ja naučile čitati ćirilicu jer smo od moje sedme godine živjeli u Mariboru. Oduševili su me Fantom, Modesty Blaise, Cocco Bill, Asterix. Tada nisam obraćala pozornost na imena autora. Kasniji su moji idoli bili; prvi autor Modesty Blaisea Jim Holdaway, za vrijeme studija Winsor McCay (Mali Nemo u Zemlji snova), ”Novokvadratovci” Mirko Ilić i Igor Kordej. Zanimljivi su mi i drugi ”strip-dokumentaristi”; Zoograf i Joe Sacco (Slobodna zona Goražde), a u zadnje vrijeme francuski autori Riad Sattouf (Arapin budućnosti) i Joann Sfar (Rabinov mačak).

Volite li ići na festivale stripa i na izložbe?

Festivale volim posjećivati jer se tamo skupe ”kolege”, vide se njihove nove knjige i časopisi, rade se zamjene knjiga, pratim javne razgovore s autorima. Izložbe su katkad zamorne, ali ima i iznimaka: Na Supertoonu u Šibeniku, nedavno održanom, napravili su odličnu izložbu: sve su se knjige mogle čitati u udobnim foteljama.

Imate li kod kuće kolekciju stripova? Gdje ih nabavljate?

Imam malu kolekcijom uglavnom najdražih, npr. imam već spomenutoga Malog Nema, debelo izdanje sa svim stripovima iz te serije. Radije posuđujem i vraćam u knjižnicu. Zahvaljujući izdavačkoj kući Fibra i Ministarstvu kulture i medija, danas je puno svjetskih suvremenih stripova u našim knjižnicama.

Koje su Vam omiljene teme u stripu?

Društvene teme, razotkrivanje nepisanih zakona, apsurd migracija, građanski posluh i neposluh, zablude i nerazumijevanja. Osjećam se kao da prevodim s jednoga nevidljivog jezika u drugi. Ako nacrtam scenu kako migranti sjede na upravo umrlom sutrpinu, onda jednu strašnu istinu o prenapučenom brodu pretvaram u taktilno iskustvo čitaoca.

Što trenutačno pripremate?

U listopadu Ivan Marušić, Sonja Gašperov i ja pripremamo izložbu u Univerzitetskoj Galeriji Vasko Lipovac u Splitu. Ja ću izložiti originalne crteže iz knjige Zid Mediteran i prostornu instalaciju. Na otvaranje ću pozvati posadu broda Andrija Mohorovičić s kojom sam radila intervjue za potrebe te reportaže (u strip formi). Usporedno radim na zahtjevnoj povijesnoj temi: Zbjeg 30.000 Dalmatinaca preko Italije u pustinju Egipta. Pokušavam pronaći zadnje sudionike koji danas imaju od 86 do 90 godina i jako ih je malo. Obilazim lokalne muzeje i kopam po fotografijama. Odrasla sam uz priče iz toga kampa jer je moja majka bila tamo dvije godine, s braćom i roditeljima.

Taj rad financira Ministarstvo kulture i medija i vrlo sam ponosna i zahvalna što su prepoznali važnost te teme u današnjim vremenima kad smo suočeni s masovnim migracijama prema Zapadnoj Europi.

Autor teksta: Antonija Putić

Fotografije: privatni album

Autorice koje nas inspiriraju

One su inspiracija, one su snaga, one su žene za sva vremena! Inspirativne, hrabre, uporne u ostvarenju svojih ciljeva. Mnogi u životu traže uzore koji pokazuju da i mi možemo uspjeti i ostvariti svoje snove, da možemo biti snažni i vjerovati u sebe. Mnogi snagu za ostvarenje vlastitih želja pronalaze u knjigama čije su stranice ispisale odvažne žene koje se nisu bojale mijenjati svijet u kojem žive, koje su imale snage suprotstaviti se i izboriti za ciljeve u koje vjeruju.

Ako tražite inspiraciju, ako tražite snagu, ako trebate vjetar u leđa – možda Vam upravo ove knjige ponude sve to.

Knjiga Naš put je jasan, Kako otkriti smjer i svrhu vašeg života dugo je bila na vrhu lista najpopularnijih knjiga, a mnogi tvrde da im je pomogla pronaći željene odgovore za kojima je i slavna Oprah tragala.

Naš put je jasan, Kako otkriti smjer i svrhu vašeg života, Oprah Winfrey

Slavna televizijska voditeljica Oprah Winfrey u uvodu ove svoje nove knjige ovako je opisala zbog čega je napisala ovu knjigu i komu je ona namijenjena: Jednostavno pitanje Koja je svrha mog života? postavljeno na internetu dovoljno je moćno da izmami gotovo milijardu odgovora. To je nevjerojatna posljedica toga kako ljudi sebe doživljavaju te koliko čeznu za životom koji ima smisla. Naoko, upisivanje tih pet malih riječi …koja – je – svrha – mog – života … u tražilicu i stiskanje tipke Enter čini se beznačajno, no to je zapravo dubok odraz jedne intimne molitve koja raste u najdubljem predjelu srca. Time tražimo da budemo primijećeni. Započevši tu potragu u tražilici pokazali smo da smo spremni započeti svoj put prema uzvišenom životu ispunjenom smislom i značenjem. A evo i odličnih vijesti. Iza tog labirinta digitalnih poveznica postoji samo jedno biće koje može otključati odgovore na sve ono što trebate postati. Ta čudesna duša javlja se vaš čitav život. Naravno, govorim o vama! Smatram da smo svi mi rođeni s nekom svrhom. Bez obzira na to tko ste, čime se bavite ili koliko vam se čini da je dalek vaš put, dotaknula vas je sila veća od vas samih kako biste mogli odazvati se svom Bogom danom pozivu. Govorim o najuzvišenijem trenutku sudbine, o razlogu zbog kojeg postojite. Svatko od nas ima osnovnu ulogu u cjelokupnom čovječanstvu. Vi samo morate pratiti svoj put kako biste odgovorili na taj poziv. Prema riječima kineskog filozofa Lao Cea, putovanje od tisuću milja započinje jednim jedinim korakom. Nadam se da će vam knjiga Naš put je jasan pružiti mudrost iz iskustva vizionara, umjetnika, učitelja i pionira koji su hodali tim putem prije vas, a koji su sa mnom podijelili ono što ih je nadahnulo i što su naučili. Zajednička nit između svih njih glasi: Oni su shvatili da u ovom svijetu nema djelovanja bez postojanja. Na ovim stranicama pronaći ćete vodič za pokretanje svih slojeva tog čuda koje vas čini jedinstvenima – te za njegovu primjenu na život kakav ste zamislili. Za život pun svrhe potrebna je hrabrost. U jednom trenutku i ja sam bila razapeta između onoga što je svijet očekivao od mene i onoga što sam smatrala istinskom ja. Danas sam posve sigurna u to što je moj poziv. To je tako jer sam počela slušati svoj instinkt i razmišljati o odlukama koje donosim svaki dan. Ako ste na raskrižju u svojoj karijeri ili vezi, ako se mučite s financijama, ovisnošću ili svojim zdravljem, vaš put prema održivoj promjeni počinje tako da odredite što je vama najvažnije. Svi smo mi na Zemlji ograničen broj godina. Kako želite provesti svoju dragocjenu, nezaustavljivu budućnost? Nema potrebe da protratite još ijedan dan pitajući se ima li život nekog višeg smisla. Ima. A na vama je da ga otkrijete. Kad god budete spremni.

Razmišljaj kao kraljica jer se ona ne boji pada. Neuspjeh je samo stepenica prema velikim stvarima. Oprah Winfrey

Puno odgovora na životna pitanja nudi i knjiga Lekcije, Moj put ka smislenom životu slavnog modela Gisele Bündchen. Knjiga je predivan vodič kroz život, a ispisana je u obliku memoarskih priča. Knjiga je podijeljena na poglavlja koja sva od reda nose imena Giselinih lekcija koje ona sad rado dijeli i s nama. Naravno, na početku je uvod, na kraju zahvale, ali osam lekcija koje nam nudi su 1. Sve počinje disciplinom, 2. Izazovi su prerušene prilike, 3. Kvaliteta vašeg života ovisi o kvaliteti vaših odnosa, 4. Naše misli i riječi su moćne, koristite ih mudro, 5. Raste ono čemu pridajete pozornost, 6. Priroda: naša najveća učiteljica, 7. Čuvajte svoje tijelo kako bi ono čuvalo vas, 8. Upoznajte sebe. Ako tražite neke nove životne lekcije, svakako zavirite u ovu zanimljivu knjigu.

Lekcije, Moj put ka smislenom životu, slavnog modela Gisele Bündchen

Gisele Bündchen jedna je od najpoznatijih supermodela svih vremena. Poznata diljem svijeta po svojim poslovnim sposobnostima, filantropiji i zalaganju za očuvanje okoliša, časopis Forbes ju je proglasio jednom od najmoćnijih žena na svijetu, kao i jednom od najplemenitijih slavnih osoba. Imenovana je Ambasadoricom dobre volje za UNEP (Program Ujedinjenih naroda za okoliš), a Sveučilište Harvard joj je dodijelilo titulu počasne građanke u borbi za zaštitu okoliša kako bi odalo priznanje njezinom trudu o pitanju ekologije. Živi blizu Bostona sa svojim suprugom, vođom navale New England Patriotsa, Tomom Bradyjem, njihovom djecom i psima. Zarada od prodaje ove knjige ide fondaciji LUZ koju je Bündchen utemeljila 2007. godine, a koja se bavi društvenim i ekološkim problemima. Putovanje Gisele Bündchen započinje na jugu Brazila gdje je odrastala s pet sestara, igrala odbojku i spašavala mačke i pse lutalice. Istini za volju, željela je postati profesionalna odbojkašica ili veterinarka. Međutim, u dobi od četrnaest godina sudbina je neočekivano uplela prste u obliku agenta za modele koji ju je uočio u Sao Paulu. Četiri godine poslije, kad se pojavila na nezaboravnoj reviji Alexandera McQueena na kišom natopljenoj modnoj pisti u Londonu u proljeće 1998., otpočela je njena spektakularna karijera i okončano razdoblje heroin chica u modnoj industriji. Otada se Gisele pojavila u gotovo 450 reklamnih kampanja i na više od 1200 naslovnica časopisa. Nastupila je na skoro 500 modnih revija zastupajući neke od najutjecajnijih svjetskih brendova. Gisele je postala ikona i ostavila dubok trag u modnoj industriji. No sve do sad tek je šačica ljudi imala priliku upoznati pravu Gisele, ženu čiji je privatni život u potpunoj suprotnosti s njenom slikom u javnosti. U Lekcijama nam po prvi put otkriva tko zapravo jest i što je sve naučila tijekom proteklih 38 godina, a što joj je pomoglo da živi smislenije – putovanje je to koje čitatelja vodi od djetinjstva koje je provela bosonoga u malom brazilskom gradiću sve do međunarodno priznate karijere, majčinstva i braka s nogometašem Tomom Bradyjem. Priča o otvaranju i ranjivosti, Lekcije otkrivaju unutarnji život jedne vrlo javne osobe.

Najbitnije je naglasak staviti da budete najbolji u onome što radite, da date sve od sebe. Ne najbolji u usporedbi s drugima nego najbolja verzija sebe. Gisele Bündchen

Žena s planom, Savjeti za život pun ljepote, avanture i uspjeha, Maye Musk

Ovih je dana na našem jeziku izašla jedan od najiščekivanijih knjiga godine, knjiga Žena s planom, Savjeti za život pun ljepote, avanture i uspjeha autorice Maye Musk. Žena velikog životnog iskustva u svojoj knjizi vrlo otvoreno progovara o svojem putu od bijede i razočarenja do osobnoga ispunjenja i uspješne karijere modela koja traje i danas. Mnogima je razlog za čitanje ove knjige činjenica da je Maye majka Elona Muska. Njezin izdavač tvrdi da je ovo štivo zapravo namijenjeno ženama kojima treba ‘veliki plan’ kako bi prestale biti zaglavljene u životu koji ih ne ispunjava. 

Ovo je knjiga o nevjerojatnoj ženi, svjetskoj predavačici, nutricionistici i supermodelu, koja i u 72. godini osvaja modne piste te puni naslovnice svjetskih časopisa. Međutim, stvari nisu oduvijek bile glamurozne. Maye Musk, inače majka tehnološkog giganta Elona Muska, prošla je trnovit put do uspjeha. Njezin život obilježio je brak u kojem je bila zlostavljana, razvod u 31. godini te borba za posao i egzistenciju. Usprkos svim nedaćama, sama je podigla troje poduzetne djece te ostvarila uspješnu karijeru dijetetičarke, krećući od nule u osam gradova u tri različite države i na dva kontinenta. Zahvaljujući svojem neslomljivom stavu i neukrotivoj naravi, sada kaže da živi svoje najbolje godine! Svoja bogata iskustva Maye Musk pretočila je u stranice pune životne mudrosti s praktičnim savjetima za karijeru (što više radiš, sreća će te lakše pronaći), obitelj (one koje volite pustite da idu svojim putem), zdravlje (ne postoji čarobna tableta), avanturu (promijenite državu ako je potrebno: riskirajte, uvijek se možete vratiti), ljepotu (bolje je biti zanimljiv nego lijep) i još puno toga. Ovo je priča o snazi i hrabrosti potrebnoj da ponovno nakon mnogih padova pronađemo sebe. Maye Musk govori o prednostima zdravog načina života te o tome kako slijediti vlastitu mudrost, a pritom nije bezvrijedni propovjednik. Ako osjećamo da smo zaglavili u životu i ne vidimo da se može dogoditi nešto bolje, potrebna nam je promjena jer nesretan život nije život. Priznaje kako se i sama valjala u svojim razočaranjima predugo i prečesto, sve dok nije počela planirati promjene. Možda ne možemo kontrolirati sve što se u životu događa, ali sretni, zdravi i ispunjeni možemo biti u bilo kojim godinama, sve što trebamo je dobar plan.

Bolje je biti usamljen, nego živjeti u strahu. Biti nesretan puno je gore. Samoća me nikad nije natjerala da se poželim vratiti u nesretan brak. Financijska borba puno je bolja od svakodnevnog maltretiranja. Ne trebaju mi velika kuća, skupa odjeća, automobili, zrakoplovi, brodovi, farme u paketu sa svakodnevnim jadom. Maye Musk

Louise L. Hay autorica je mnogobrojnih uspješnica i začetnica self-help filozofije. Jedna od njezinih najuspiješnijih knjiga je Kako iscijeliti duh i tijelo iz 1988. godine koja je jednako aktualna i danas, kao i prije tridesetak godina. Knjiga je prodana u milijunima primjeraka, prevedena na 25 različitih jezika, a njezina filozofija primjenjuje se i službeno uči kroz Hay House centre diljem svijeta. Louise L. Hay je svojom filozofijom kroz knjige milijunima ljudi promijenila način gledanja na misli, sebe i općenito na život. Po filozofiji Louise Hay, voljeti sebe i voljeti druge jedan je od najvažnijih zadataka dok smo na ovom planetu, a iscjeljenje pojedinca vodi k iscjeljenju cijele planete.

Zahvalnost, Louise L. Hay

U inspirativnoj knjizi Zahvalnost Louise L. Hay prikupila je uvide i priče te na jedno mjesto stavila mudrosti nekih od najpoznatijih svjetskih učitelja i autora koje poznaje (dr. Wayna Dyera, dr. Doreen Virtue, dr. Bernija S. Siegela, dr. Susan Jeffers, dr. Joan Borysenko i mnogih drugih) – ljudi koji su pokazali moć zahvalnosti u vlastitu životu. Zahvalan stav nam pomaže da vidimo sve više toga na čemu možemo biti zahvalni. Obogaćuje nam ionako obilno ispunjen život. Manjak zahvalnosti ili stalno žaljenje i prigovaranje donose malo toga čemu se možemo veseliti. Ljudi koji se stalno žale smatraju da u svojem životu imaju malo toga dobrog ili jednostavno ne uživaju u onome što doista imaju. Louise L. Hay, motivacijska predavačica i autorica više od 30 bestselera svojim knjigama već više od 30 godina pomaže milijunima u osobnom razvoju, otkrivanju i ispunjavanju vlastitih potencijala u cijelosti.

Vi ste pokretač u ovome svijetu! Dobit ćete sve što odaberete misliti. U ovom trenutku počinje novi život. Svaki trenutak može biti i novi početak. Zato, pustimo da ovaj trenutak odmah i ovdje bude početak za vas. Od sada počinje promjena.” Louise L. Hay

Afirmacije Louise L. Hay za uspješan život

Sve što dotaknem pretvara se u uspjeh.

Ja zaslužujem najbolje i prihvaćam ga sada.

Privlačim bogatstvo svake vrste.

Financijski sam stabilna te imam za sve svoje želje i potrebe.

Imam posao koji me ispunjava i donosi mi obilje.

Autor teksta Antonija Putić

Fotografije Knjižara Knjigica, Bjelovar