Svestrani umjetnik Zdenko Bašić dobro je znano ime na umjetničkoj sceni – on ilustrira, piše, programira, fotografira… Dobitnik je mnogobrojnih nagrada i priznanja, a radovi su mu toliko popularni da se gotovo uvijek traži primjerak više. Knjiga Mjesečeve sjene trenutačno je jedno od najtraženijih izdanja nekog hrvatskog autora koja se danas na tržištu knjiga prodaje po osam puta većoj cijeni od primarne.
Po obrazovanju grafički dizajner, Bašić se danas sve više okreće suvremenoj tehnologiji u svojem radu. Knjigu Sjeverozapadni vjetar objavio je 2011., a godinu kasnije ta je knjiga osvojila Kiklopa za najbolju knjigu u kategoriji za djecu i mlade. Na desetu godišnjicu od izdavanja dobiva i svoju digitalnu višejezičnu verziju na kojoj Bašić s timom kolega upravo radi. U pripremi je i nova Kickstarter kampanja za knjigu Mjesečeve sjene koja će zasigurno razveseliti mnoge.
Tko je prvi otkrio tvoj talent za crtanje?
Ne znam tko je otkrio moj talent, jer nekako znam da volim crtati od kada znam za sebe. Mogu reći da je moj prvi “fan” bila moja teta, koja još danas čuva neke moje prve crteže.
Jesi li bio kreativno dijete?
Mislim da jesam, svakako sam bio dijete za koje je bilo jasno da nije kao sva ostala djeca.
Koliko je važno ostati znatiželjan, zaigran i dijete u poslu koji ti radiš?
Mislim da je to najvažnije, i u ovome poslu to je jako jednostavno, ali u ovome svijetu iznimno teško. Svijet ljudi je jedno toliko surovo mjesto i uvijek se iznova čudim kako to djeca uspijevaju preživjeti, a onda se sjetim da zapravo i ne prežive…
Po čemu pamtiš studentske dane?
Imao sam sreće biti prva generacija animatora na Akademiji likovnih umjetnosti pa je to svakako bio poseban doživljaj i odnos između nas i profesora, jer se sve događalo po prvi put s puno znatiželje i puno očekivanja. Na koncu, to su bila iskustva i prvog filma i prvih profesionalnih angažmana u ilustriranju. Tako da ću to razdoblje pamtiti po Priči o snijegu, prvom animiranom projektu, ali i Vještičjem uredu ambijentalno kostimiranom preformerskom angažmanu na tada Gornjogradskom festivalu, koji je na neki način postao temelj za današnji Perunfest – festival zaboravljenih priča i narodnih predaja.
Perunfest je izrastao u veliki festival. Koliko je zahtjevno svake godine biti iznova nov, drukčiji, a imati istu temu?
S jedne strane, hrvatska nematerijalna kulturna baština je neiscrpno vrelo, tako da kada bi trebalo napraviti stotine Perunfesta, još uvijek ne bi uspjeli predstaviti sva čudesna stvorenja koja su skrivena u narodnim pričama. Ali s druge strane, nije nam cilj, kao festivala i kreativnog tima, biti “drugačiji”. Od početka smo odlučili graditi događaj koji će rasti, nadograđivati se i uvijek biti bolja verzija sebe. Tako da s te strane mi zapravo samo razvijamo našu priču i nadograđujemo je iz godinu u godinu s novim predstavljanjem nekog stvorenja ili događaja na koji vezujemo festival, tako smo i postali prepoznatljivi.
Ima li zavisti među kolegama?
Vjerujem da ima, premda ne volim razmišljati o tome niti se oko toga zadržavati. Ono čega ima više je nekih krivih predodžbi i međukolegijalnih mitova i predodžbi jednih o drugima, a sve zbog nedostatka otvorene komunikacije. U konačnici mislim da to struci šteti više nego zavist.
U svojem radu spajaš više grana umjetnosti. Što ti je najdraže od onoga što radiš?
U radu koristim puno tehnika da bih oslikao priču koju želim izraziti, na kraju se to može nazvati svojevrsnim digitalnim kolažem. Kombiniram crteže, akril, akvarel, fotografiju, lutke i makete. Svaka od tih tehnika donosi mi neki element koji je meni opipljiv i koji mi daje određeni karakter koji mi je bitan kako bih u sebi zaokružio priču koju istražujem. Jednako tako pristupam i medijima. Nekada istražujem kroz slikovnicu ili samo tekst, a onda nadograđujem kroz scenografiju, animaciju ili film. Priča je ta koja je uvijek osnova i način na koji se ona otvara i živi određuje njezin konačni oblik.
Crtaš li svakoga dana?
Ne mogu reći da crtam svaki dan, ali svaki dan stvaram, nekada je to pisanje, slaganje, šivanje, skiciranje, nekada su to lutke ili predmeti…
Slušaš li glazbu kada radiš?
Uvijek, mislim da mi je to pogon i most koji me odvodi i održava u onim svjetovima u kojima želim biti i onda ih istraživati.
Gdje radiš? Imaš li atelje?
Radim često u djedovoj stolarskoj radionici, na velikim stvarima i onome što zahtijeva strojeve i obradu, a zadnje digitalne projekte radim u studiju gdje su me smjestili programeri i suradnici iz Prečko Huba, gdje smo realizirali Kickstarter kampanju i digitalnu interaktivnu verziju Sjeverozapadnog vjetra. A nekad mi je prostor stvaranja i pisanja neko mjesto u prirodi i tamo se najboje mogu izgubiti u mjestu i vremenu.
Može li klasična knjiga biti zanimljiva današnjim generacijama koje odrastaju na mobitelu, tabletu, igricama?
U svakom slučaju da, ali današnje nove generacije kao da gube način kako pristupiti klasiku, kako ga shvatiti i kako to shvaćanje primijeniti na svoju stvarnost, kao da gube komparativnu komponentu, jer svijet shvaćaju samo kao puku informaciju ili konzumerski potencijal. Duhovnost iza kulture i kreacije, iza onoga što zovemo klasik jest nešto što nam svima izmiče i tu ćemo još svi morati puno učiti.
Što ti čitaš? Kakve knjige voliš?
Volim klasike i bajke, ali volim i stručne knjige, tako da jako volim proučavati i istraživati neke meni neotkrivene osobnosti iz povijesti umjetnosti i filma, ali isto tako volim proučavati neke radove iz fizike i astronomije, prirodnih znanosti… A moja profesija kao ilustratora me uvijek dovede do nekog za mene novog otkrića.
Kojih bi pet knjiga svi trebali pročitati?
Uh, ne znam koliko bi svi trebali, ali ako tako odgovaram, onda bi to bile dvije Kozmos od Carla Sagana i Putovanje Heroja od Josepha Campbella, mislim da je sve ostalo slobodan izbor…
Kao dopunu seriji Kozmos: osobno putovanje Sagan je objavio istoimenu knjigu s 13 odgovarajućih poglavlja. Jesi li gledao seriju?
Gledao sam serije, a pratim i njegove učenike, Neila deGrasse Tysona koji je nastavio rad na Cosmosu i napravili su nova izdanja knjige.
Gledaš li nove serije, filmove?
Pratim sve koliko stignem, gutam filmove; animirane, kao i igrane, mogu samo reći da su mi filmovi pogon, kao i glazba.
Kako si došao na ideju da knjigu Sjeverozapadni vjetar pretvoriš u digitalnu verziju?
S jedne strane bila je to motivacija da ga pokušam otvoriti za publiku izvan Hrvatske, ali prije svega stoga što iza svih tih priča postoji dimenzija interakcije, zvuka i glazbe koju sam htio predstaviti s pomoću toga projekta. I konačno omogućiti mu da se može nadograđivati i rasti dalje, s novim stranicama, kartama i ilustracijama…
Kako izgleda rad na digitalnoj verziji? U kojoj ste sada fazi?
Najmukotrpniji programski dio za stvaranje digitalne platforme je sada pri kraju, i u tom dijelu je najviše posla jer kompletni svoj kreativni dio knjige treba prilagoditi programiranju i u suradnji s programerima. Spojiti katkada nespojiva dva svijeta razmišljanja. A sada kada smo pri tom kraju, knjigu smo preveli i na ruski i na japanski jezik pa sada treba dodatno modificirati programsku platformu, jer se u Japanu knjiga čita i lista obrnuto od naše. Zapravo ta mala razlika čini ogromnu količinu posla za modificiranje.
Voliš li imati goste u prostoru u kojem radiš ili više voliš mir, samoću?
Rado imam goste i volim grupne radionice i tu se znamo izgubiti u poslu s ekipom s kojom surađujem. Posebno su to otkvačene i neuhvatljive radionice u kojima pripremamo scene i kostime Perunfesta. Kad se želim osamiti, onda odem u prirodu u svoje vrijeme, a tamo me nikada još nitko nije pronašao niti sam sreo ikoga od ljudi.
Koliko je bavljenje umjetnošću samotan posao?
Na neki način to je samotan i pomalo samostanski posao, koji zahtijeva ulaženje i posvećivanje unutarnjim svjetovima. Svi često pričaju o mašti i idejama, ali sama mašta i ideje nisu dovoljne, ti unutarnji svjetovi zahtijevaju istraživanje i razvijanje, jednako kao i što sama tehnika zahtijeva vježbu i iskustvo.
Koga od umjetnika voliš?
Dugi je popis umjetnika za čiji bih rad mogao reći da mi je inspirativan, spomenimo: Pieter Brojgel, Kay Nielsen i od posljednjih suvremenih Andy Kehoe.
S kime bi volio surađivati?
S nekom kreativnom i maštom neograničenom osobom koja se ne boji predati poslu.
Što te inspirira?
Inspirira me silina prirode, njezina kreativna sila. Tragovi koji ostaju dok oblikuje svijet i nemilosrdnost kojom nam pokazuje da smo njezin sastavni dio bez obzira na ljudsku umišljenu prirodu.
Imaš li omiljenu boju? Koliko je ona zastupljena u tvojem radu?
Imam, to su boje neba kada ga promatraš na širokom horizontu iznad kristalnoga snijega u rano jutro.
Imaš li problema s inspiracijom?
Moram priznati da nemam, čak i kada sam najlošije i kada ne mogu raditi, još uvijek uspijevam vidjeti te boje i mirise koji me vuku u neke druge dimenzije.
Kako izgleda tvoj radni dan?
Jedna stvar koju mogu reći jest da nemam rutinu, niti klasičnu strukturu dana. Mogu reći da kada otvorim oči, a to je vjerojatno jako rano, prije zore, jer tada obično vidim sve što štima ili ne štima u mome svijetu, a onda me to tjera da krenem… u razmišljanje ili kreiranje, i u konačnici u želju da nađem taj svoj trenutak visokog horizonta prije izlaska sunca. Priroda je tu uvijek prisutna i to je jedino s čime mogu povezati sve te dane koji slijede jedan iza drugoga, ostalo ovisi o obiku posla i kreativnosti. Katkada se, kod nekih velikih poslova, dani povežu u jedan dugački koji ne prestaje, nego se samo isprekida povremenim spavanjem. Ali tada opet nakon završetka svane opet ono jutro, kada mi je potrebno popeti se na neku planinu prije sunca i pogledati se gdje stojim u odnosu na taj jutarnji dah prije svitanja.
Poželiš li nešto popraviti u radovima koje si objavio ili se, jednom kad je nešto objavljeno, više ne vraćaš na to?
Nemam potrebu popravljati, jer obično jako dugo radim na tome i pokušavam usavršiti prije “izdavanja”, ali neke priče zahtijevaju vraćanje da bi se nadopisale, nastavile, nadogradile. I to volim, i zbog toga se volim nekima vraćati i dati im novi kontekst i novu dimenziju.
Na koji svoj rad si najponosniji?
Teško mi je to izdvojiti pa često za tako nešto kažem da je to ono zadnje na čemu sam puno radio. S te bih strane sada rekao Perunfest – festival zaboravljenih priča i narodnih predaja, koji je nedavno završio i koji sada već dobiva svoj vlastiti život i neku svoju unutarnju zrelost, bez obzira na sada otežane okolnosti u kojima se održava. Iz godine u godinu, bez obzira na njegovu skromnost, on dobiva svoju publiku i pratitelje u novim generacijama koje žele biti njegov dio. Zbog toga mi je neopisivo drago.
Kakvi su dalje planovi s Perunfestom?
Perunfest će se i dalje nastaviti razvijati, pogotovo s novim i mladim ljudima koji stižu u kreativan tim. Razvijamo i Perunbiblioteku kroz izdanja kojima bismo željeli predstaviti priče koje sakupimo, knjiga Moguti je prvo izdanje u nizu, i tu se nadamo sljedećima. A želja nam je raširiti ga kroz druge periode godine, kao što smo imali PerunBožić, kada smo prezentirali narodne predaje i stvorenja toga razdoblja godine, a tu je i želja napraviti ga i na drugim lokacijama te tako prestaviti neke druge priče iz drugih dijelova Hrvatske.
Na čemu trenutačno radiš?
Upravo pripremam Mjesečeve sjene za Kickstarter kampanju, s novim izdanjem na hrvatskom i engleskom jeziku. Tako da mislim da će se neki ljudi koji već dugo traže izdanje te knjige jako razveseliti. Mslim da je ova knjiga idealna za ponovno listanje.
Kako provodiš slobodno vrijeme?
Nikada nisam imao mogućnosti postavljati granice između slobodnog i neslobodnog vremena. Jednom je netko pametno rekao; ili si slobodan ili nisi, ne može se biti umjereno slobodan, kao ni umjereno živ. Tako da za svoje vrijeme ne želim da ikada bude neslobodno.
Koliko ti je važan balans između rada i odmora?
Ne vjerujem u to i mislim da je to neka priča dokonih ljudi koji život dijele na dosadne i nedosadne cjeline. Mislim da jednom kada se odluči živjeti – živiš, što god to značilo. Radiš, hodaš, jedeš, letiš, spavaš, sanjaš, putuješ – tu nema propisanoga balansa, niti pauze dok ti to život ne pokaže. Ali čak i tada, kada na kraju treba drukčije spavati i letjeti, ideš dalje. Makar tijelo ostaje za tobom. Kreativnost je ta koja oblikuje njegov smjer ili um koji uči promatrati taj smjer.
Autor teksta: Antonija Putić
Autor fotografija: Zdenko Bašić