Irena Jukić – Pranjić

Bjelovarčanka Irena Jukić Pranjić višestruko je nagrađivana crtačica stripa, urednica, ilustratorica i animatorica. Upravo je završila svoj novi film Real Boy koji će zasigurno oduševiti publiku, ali i kritiku. Irenini filmovi redovito dobivaju nagrade na svim festivalima gdje se prikazuju, a broj nagrada ne zna ni ona sama. Jedno je sigurno – radovi Irene Jukić Pranjić oduševljavaju ljude na svim stranama svijeta. Upravo ovaj tjedan u Puli na Sanjam Knjige U Istri, a zatim na Animafestu predstavlja I svoju novu knjigu stripa Dnevnik snivanja i filozofiranja.

Tko je prvi otkrio tvoj talent za crtanje?

– Čini mi se da je bilo više tih otkrivatelja u različitim životnim razdobljima i da su svi bili podjednako bitni jer su me, svaki na svoj način, ohrabrili u razvijanju toga talenta. Jedno od prvih sjećanja vezano je uz niže razrede osnovne škole, kada se moja učiteljica Anđela Horvat divila kako sam nacrtala berbu kukuruza jer sam na crtežu već tada samoinicijativno primijenila perspektivno skraćenje. Sjećam se i da me u to doba čudilo kako to da drugi ne znaju crtati kao i ja, a onda kasnije sam se navikla na tu razliku jer su me druga djeca često tražila da im nešto nacrtam pod odmorom.

Koji ti je bio omiljeni predmet u školi?

– Čovjek bi očekivao da mi je omiljen bio likovni, no imala sam fantastične profesorice hrvatskoga jezika zbog kojih sam zavoljela književnost pa i sada pročitam oko 50 knjiga godišnje. No opet, to i nije tako neobično jer je za strip i animirani film kojima se najviše bavim vrlo važna naracija i najvažnije je da imaju dobru priču.

Kada si shvatila da je crtanje više od hobija?

– U srednjoj školi kada sam odlučila da ću upisati Likovnu akademiju.

Jesu li te roditelji podržavali u odluci da upišeš umjetnički fakultet?

– Mama me uvijek podržavala i brinula se da imam sve što mi treba da bih studirala u Zagrebu.

Kako je izgledao prijemni na Akademiji likovnih umjetnosti?

– Na prijemni sam išla dvaput i svaki put je bio nešto drukčiji. Na prvom se crtao akt i portret ugljenom ili olovkom, po promatranju, i polagao se test iz povijesti umjetnosti, za što je trebalo napamet naučiti cijelu Jansonovu Povijest umjetnosti. Prvi put nisam prošla na prijemnom ispitu, najviše zato što nisam pročitala Jansona i trebala mi je cijela jedna godina da savladam sve što na njegovih sedamstotinjak stranica piše. Neuspjeh na prijemnom je prilično bolno iskustvo, nešto poput opekline prvoga stupnja i svakog tko to doživi jako pogađa, ali svejedno me nije obeshrabrilo pa sam se nakon toga nastavila pripremati za idući prijemni. Na drugom sam prijemnom prošla i upisala fakultet.

Kada si imala prvu izložbu?

– Za to je bio zaslužan ravnatelj moje srednje, upravno-pravne škole, prof. Vojislav Kranželić koji je organizirao izložbu na hodniku škole, vozio me u staklanu da uokvirimo moje radove i bio mi je velika podrška. Tek kasnije sam shvatila koliko su takvi odgajatelji rijetki i bitni. Jako sam mu zahvalna i danas na svemu.

Koja ti je najdraža izložba?

– Najdraža mi je izložba iz 2011., koja se odvijala u Velikoj galeriji Doma kulture Studentskog grada u Beogradu gdje sam izlagala s kolegicom Majom Veselinović. Izložba je bila odlična zato što Maja i ja imamo dosta zajedničkoga u načinu na koji radimo, a i zato što je kustosica Maida Gruden naše crteže printala na samoljepljivu foliju velikog formata i zalijepila ih na staklene zidove galerije. Taj koncept je bio jednostavno predivan, u crtežima su se reflektirale zgrade, drveće, prolaznici, drugi crteži.

Gdje pronalaziš inspiraciju?

– Nisam tip umjetnika koji traži ili čeka inspiraciju, moja inspiracija često dolazi sama, bez kucanja ulazi i u kupaonicu i u spavaću sobu, sačekuje me iza svakoga ugla, u stanju je trčati za mnom 10 kilometara i gnjaviti me cijelim putem sa svojim prohtjevima. Moja inspiracija je mušičava muza koja je ujedno zahtjevna i zabavna i nadam se da me nikada neće napustiti jer bez nje bi mi život bio totalno bezveze.

Kada najčešće crtaš?

– Najviše volim crtati ujutro, kada sam naspavana i odmorna.

Film ili knjiga?

– Knjiga.

Omiljenih pet knjiga koje bi svi trebali pročitati?

– Samo pet? Au, to je baš teško odabrati, ali prvo što mi pada na pamet kao jako jako bitna knjiga jest Gospodar muha Wiliama Goldinga. Dalje mi pada na pamet kako sam nedavno čitala Lolitu Vladimira Nabokova i kako mi je bila totalni vrh, jako volim i Alice Munro i Ethara Kerata. Zadnje dvije godine vodim dnevnik čitanja na Goodreadsu, za više preporuka i antipreporuka možete me potražiti tamo, profil mi je public.

Što je zahtjevnije napraviti – film ili knjigu?

– Film.

Koliko si filmova napravila? Koje su teme filmova?

– Do sada sam napravila četiri autorska animirana filma – Ornament duše, Požuda, Gamer Girl i Real Boy. U svima se na različite načine, ali uglavnom kroz humor, bavim muško-ženskim odnosima. Uz filmove sam radila i dokumentarne televizijske emisije, njih 50 posvećenih hrvatskom stripu.

Kako izgleda rad na filmu? Kako je nastao Real Boy? Tko su ti suradnici?

Na tom filmu najviše sam surađivala s Matijom Pisačićem koji je bio i producent i dramaturg i koji je smislio neke od najsmješnijih kadrova, plus što sam ga mogla nazvati kad god bih zapela s tehničkim problemima vezanima uz programe za animaciju i montažu. Uz njega su u timu bili Hrvoje Štefotić koji je radio glazbu i šumove i s Hrvojem Prskalom napravio apsolutno fantastični hit koji je otpjevala Lara Antić.

Koliko imaš nagrada za filmove?

Nikad ne znam odgovoriti na to pitanje bez da prvo provjerim pa ću tako i sada ići pogledati u dokument u kojem to sve bilježim. Evo, piše da imam 11 nagrada za animirane filmove plus još nekoliko za strip i ilustraciju.

Gdje čuvaš sve nagrade koje si osvojila? Koja ti je najdraža?

Real Boy mi je donio najviše novčanih nagrada i kipića, njih držim na polici u dnevnom boravku. Najdraža mi je nagrada Vedran Šamanović koja mi je dodijeljena pred auditorijem Pula film festivala u pulskoj areni. Nagrada je sama po sebi jako bitna, plus taj ambijent i ta publika… bilo je super. Gamer Girl je do sada najuspješniji film, prikazan je na oko 120 festivala diljem svijeta, osvojio je i mnoge nagrade.

Donose li nagrade i novac, sponzore, ugled?

Nagrade često donose i lijepa putovanja na mjesto održavanja festivala, primjerice u Pompeje u koje sam išla s Gamer Girl (tada sam i dobila ovu lijepu haljinu u kojoj ste me fotkali, poklonio mi ju je hrvatski modni dizajner Igor Dobranić jer je taj festival imao crveni tepih).

Voliš li putovati na festivale?

Volim, osim ako to znači da moram putovati 12 sati u autobusu, to mi je fizički naporno.

Koliko se crtanje promijenilo dolaskom tehnologije? Crtaš li više na papiru ili na ekranu?

Koristim prednosti jednog i drugog. Na papiru crtam osnovne stvari – kompoziciju kadra i charachter design jer je papir pregledniji, a na računalu tuširam i bojam jer je za taj dio posla vrlo dragocjena opcija undo.

Imaju li svi talent za crtanje?

Ne, ali svi imaju neki talent – za sport, za matematiku, za izradu kolača, za mehaniku, za vrtlarenje, medicinu, izradu piva ili kobasica, svatko ima talent za nešto i to pomaže da jedni drugima učinimo život ljepšim i praktičnijim.

Gotovo je nemoguće da dosad niste vidjeli neki od Ireninih crteža jer njezini radovi krase mnogobrojne slikovnice, knjige, udžbenike. Za novi nastavak knjige o neustrašivim hrvatskim ženama ilustrirala je portrete Magde Dulčić, Mirjane Rakić i Dubravke Ugrešić. Mlade generacije poznaju je i kao izvrsnu profesoricu likovnoga koji je predavala u OŠ Rovišće i OŠ Štefanje. Irena vodi i brojne radionice stripa i animacije za djecu i mlade, a od 2017. predaje Strip na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu.

Na službenoj stranici http://irenajukicpranjic.blogspot.com nalazi se velika lista svih Ireninih radova koje preporučujemo za pogledati.