Zadranka Irma Unušić plesna je umjetnica i pedagoginja zahvaljujući kojoj mnogi mališani otkrivaju ljepotu suvremenoga plesa. Umjetničku organizaciju SHOOMA osnovala je 2017. s glavnim ciljem stvaranja umjetničkog sadržaja za djecu i mlade s velikim naglaskom na inovativnost i angažiranost. Osim plesom, bavi se edukativnim, koreografskim, izvođačkim i producentskim radom u području suvremenog plesa. Profesionalno plesno obrazovanje stječe u Umjetničkoj školi Franje Lučić (2014.) u Velikoj Gorici. Studirala je Predškolski odgoj (2011.) na Učiteljskom fakultetu i Etnologiju i kulturnu antropologiju (2015.) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predstava “Astronauti” u režiji Maje Zećo (2018.) su prva predstava za djecu u produkciji SHOOMe u kojoj ima ulogu koreografkinje i izvođačice.
Kako objasniti što je to suvremeni ples onima koji još uvijek vjeruju da je to samo neko deranje i valjanje po podu?
Suvremeni ples je umjetnička grana izvedbenih umjetnosti koja podupire osobno izražavanje pojedinca, podržava istraživanje i slobodu u odabiru načina kretanja i izražavanja, potiče na promišljanje i propitivanje te se trudi postavljati pitanja o onome što je aktualno, što nas okružuje… To bi bilo jedno generalno objašnjenje što je suvremeni ples, no naravno da u njemu pronalazimo još mnogo stilova i zapravo kod svakog plesnog umjetnika ili umjetnice može se osjetiti specifičan stil.
Suvremeni ples jedna je velika igra i to je ono što je divno u njemu. Igra sama po sebi znači bivanje u trenutku i uživanje u procesu same igre, to se sve dakako može prenijeti i na suvremeni ples.
Ima li pomaka s percepcijom što je to suvremeni ples?
Teško je reći! Bilo bi dobro napraviti istraživanje o tome kako se percipira suvremeni ples, koliko je u društvu prisutan i prihvaćen. Kroz svoje djelovanje kao plesna umjetnica i pedagoginja puno radim na području razvoja publike kroz razne projekte te se tako trudim djelovati na promjene u percepciji i shvaćanju suvremenog plesa.
Suvremeni ples je u prilično teškoj situaciji u odnosu na druge umjetnosti jer je umjetnost koja se najmanje spominje unutar obrazovnog sustava, što je također jedan razlog zašto je većini nepoznata. Nažalost, iznimno je malo zastupljen u redovnim programima kazališnih kuća, gotovo pa da ga i nema, puno govori i to da ne postoji samostalna plesna institucija u Hrvatskoj (osim Zagrebačkog plesnog centra o čijoj problematici ne bih sada pisala).
Jesi li oduvijek znala da će ples biti tvoja profesija?
Oduvijek sam uživala u plesu, ali nisam znala da će to biti moja profesija. Studirala sam predškolski odgoj i kulturnu antropologiju, a paralelno sa studijem pohađala umjetničku školu za suvremeni ples. Uglavnom je ples cijelo vrijeme bio hobi i podloga mojem temeljnom obrazovanju. Znala sam se naći u razmišljanjima i sanjanju o tome kako imam svoju plesnu dvoranu, stvaram predstave, vodim plesne radionice, no nekako sam to uvijek sramežljivo čuvala za sebe. Moguće je da sam to sve zapravo potajno htjela, ali nisam se fokusirala na to da se i ostvari.
Čini se da se ipak ostvarilo! Nakon završenog studija i odrađene jedne godine stažiranja u dječjem vrtiću, shvatila sam što zapravo želim. Dogodio se preokret i sretna sam zbog toga!
Zapravo, sada kako se čini, spojila sam svoja akademska obrazovanja s plesom i djelujem u tom području, rad s/za djecu i mlade u, rekla bih, društveno-angažiranom kontekstu jer i umjetnost dakako utječe na promjene u društvu.
Kada si otkrila strast prema plesu?
Mislim da ne znam odgovor na ovo pitanje. Oduvijek! Baš živim ples otkad znam za sebe…
Nisam se nikada pitala mogu li ja bez plesa. Nekako je oduvijek dio mene.
Strast baš prema suvremenom plesu rodila se početkom studija u Zagrebu kada sam počela odlaziti na predstave i radionice, postupno sam upoznavala scenu suvremenog plesa i shvatila sam da je to ono što me zanima.
Ima li u tvojoj obitelji plesača/umjetnika?
U mojoj obitelji nema profesionalnih plesača. Moja sestra trenutno studira na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Vjerujem da nam je pozitivna obiteljska atmosfera prema umjetnosti stvorila senzibilitet i želju za umjetničkim djelovanjem.
Kada i gdje si se počela baviti plesom?
Sjećam se da su prvi satovi plesa bili još u vrtiću dok sam živjela u Biogradu na Moru, nakon toga sam započela svoje prve baletne korake u Osnovnoj glazbenoj školi “Blagoje Bersa” u Zadru kod predivne plesne pedagoginje Sanje Petrovski za koju sam sigurna da je najviše utjecala na moju predanost plesu.
U međuvremenu sam pohađala satove raznovrsnih stilova plesa, pa tako i sporta, a dolaskom na studij u Zagreb doznala sam da postoji srednjoškolsko obrazovanje u području suvremenog plesa pa sam se uz studij odlučila na veoma neočekivan pothvat, s 20 godina upisala sam prvi razred srednje Umjetničke škole Franje Lučića – plesni odjel u Velikoj Gorici. Bile su to divne četiri dobro iskorištene godine, puno dobivenog znanja, iskustva i želje za nastavkom rada u plesnoj umjetnosti. Uz formalno obrazovanje stjecala sam iskustvo i znanje na mnogim radionicama, projektima u državi i inozemstvu.
Kako izgleda obrazovanje plesača u HR?
Što se tiče formalnog obrazovanja plesača u Hrvatskoj, u mnogo gradova postoje osnovne, u nekoliko srednje škole suvremenog plesa, a od 2013. godine postoji i studij suvremenog plesa pri ADU u Zagrebu. Osim formalnog obrazovanja, postoji mnogo studija, tečajeva i radionica koje se odvijaju tijekom godine.
Koje je najbolje doba da se počne baviti plesom?
Bilo koje! Šalim se malo, ali da, zaista nije toliko važno s koliko se godina netko počinje baviti s plesom. Za suvremeni ples je dosta važna zrelost koju osoba ima kako bi na što svjesniji način pristupio svojem tijelu, no ako se s takvim pristupom krene što ranije, onda i tim bolje. Začarani krug… No sigurno je da određeno doba ne uvjetuje da se netko počne baviti plesom niti uvjetuje uspješnost u tome.
Ima li vani više prilika za plesače?
Ovisi na kakve se prilike misli i na kakve je životne uvjete netko spreman. Sigurno da ima više ponuda za poslove, audicija, radnih mjesta… Moguće na prvu da je to istina, no voljela bih navesti kako je neprocjenjiva međusobna podrška koju imamo na našoj maloj, ali velikoj plesnoj sceni u Hrvatskoj. Vjerujem da svatko nađe svoje mjesto gdje se osjeća najbolje, što želi raditi i na koji način ostvaruje svoje ciljeve, bilo to u Hrvatskoj ili vani…
U Bjelovaru si vodila plesni laboratorij.
U Bjelovar sam se preselila 2015. godine i iste godine u sklopu Kulturnog i multimedijskog centra Bjelovar pokrenula sam Plesni laboratorij. To je živjelo tri godine. Trenutačno ne vodim kontinuirane edukacijske programe, već se uglavnom baziram na povremene radionice u raznim gradovima i u suradnji s različitim institucijama (knjižnice, vrtići, škole, festivali…).
Mislim da bi za jedan grad poput Bjelovara puno značilo da djeca, mladi i dakako odrasli imaju mjesto gdje mogu doći, vidjeti i isprobati što je to suvremeni ples. Vjerujem da će se otvaranjem novoobnovljenog Doma kulture stvoriti mogućnosti za mnogo novih i suvremenih modela edukacije i organiziranjem raznovrsnih umjetničkih sadržaja za različite uzraste, pa tako i za pokretanjem edukativnih, ali i izvedbenih progama suvremenog plesa.
U ljeto 2017. godine osnovana je Umjetnička organizacija SHOOMA [‘ʃumʌ/šuma/forest] koja je inspirirana šumom, kao savršenom ekološkom tvornicom, zamišljena kao kreativna tvornica u kojoj se susreću i igraju plesna umjetnost s različitim umjetničkim područjima u cilju stvaranja raznovrsnih inovativnih umjetničkih formata. Polazi od tijela, pokreta i plesa kao inspiracijskog momenta i pristupa stvaranju sadržaja s fokusom na mladu publiku.
Umjetnički formati koji su nastajali od početka djelovanja su:
- plesne predstave
- site-specific predstave
- mali izvedbeni formati
- scenska događanja
- online kreativni sadržaj
- projekt razvoja publike
- raznovrsne radionice za djecu, mlade, obitelji i odrasle
Odnedavno organizacija ima svoju službenu mrežnu stranicu koja je kreirana u sklopu projekta Shoomski Brlog koji financijski podržava Ministarstvo kulture i medija. Zavirite u Brlog i ostale radove iz naše SHOOMe!
Kako promoviraš ples u gradu Bjelovaru?
Trudim se na razne načine, vodila sam već spomenuti Plesni laboratorij u KMC-u, suradnja s Udrugom invalida Bjelovar gdje sam održavala inkluzivne plesne radionice, plesne radionice u knjižnici, vrtićima, školama, premijernu izvedbu plesne predstave “Astronauti” održali smo u Gradskom muzeju 2018. godine, na prošlogodišnjem Bjelovarskom kulturnom ljetu održano je mnoštvo događanja (radionica, site-specific predstave, obiteljskih plesnih druženja).
Posebno smo ponosni na projekt razvoja publike “Korak za ples” koji se održavao u ljeto 2020. godine u suradnji s Centrom za cjeloživotno učenje i kulturu Bjelovar kojeg nažalost zbog epidemioloških razloga i promijenjenih potreba u kulturi nismo mogli održati jer u 2021. godini nije bilo posebnog natječaja za razvoj publike, no ideje smo spremili i čekamo prvu priliku da grad ponovno zaživi plesom.
Imaš li tremu prije nastupa i kako se nosiš s njom?
Imam uvijek i volim ju, ako ju nemam zapravo mi je jako neobično i kao da mi nešto nedostaje. Ona traje vrlo kratko, polagano raste prije same izvedbe, pojača se jako desetak minuta prije početka, na najjače ju osjetim u samom momentu izlaska na scenu i onda kao da odjednom nestane, nema je više, a nakon nje dolazi predivan osjećaj bivanja u plesu.
Koliko su učestale ozljede?
Sigurna sam da u svakom profesionalnom bavljenju nekom intezivnijom fizičkom aktivnosti ozljeda ima, pa tako ima kod bavljenja suvremenim plesom, no kako je suvremeni ples jako okružen raznovrsnih somatskim tehnikama i tijelu se pristupa na drukčiji način – rekla bih svjesniji, često pažljiviji, čini mi se kao da je kod profesionalnih plesačica i plesača suvremenog plesa to ipak nešto rjeđi slučaj.
Kad si imala prvi nastup?
Ako se računa prvi neprofesionalni onda je to bilo s pet godina.
Što bi savjetovali mladima koji se počinju baviti plesom?
Vjerujte u ono što želite! S velikom pažnjom prema sebi, svojem tijelu, dozom igre krenite u ostvarenje toga što želite!
Tko su plesni umjetnici koje voliš?
Matija Ferlin, Silvia Marchig, Julyen Hamilton, Kirstie Simson, Pina Bausch… Ma joj, ima ih puno, ali evo, makar nekoliko…
Kakva je plesna scena u Hrvatskoj?
Jako raznovrsna, šarena, malena, hrabra, nepokolebljiva, borbena, ustrajna i jako zanimljiva.
Na ovom portalu objavljuju se recentne kritike, osvrti i intervjui s plesne scene:
Kakvi su uvjeti rada za plesače u Hrvatskoj?
Uvjeti rada su takvi da bi mogli biti puno bolji. Za početak bi bilo dobro promijeniti stav o tome da mi “samo plešemo” i educirati društvo o tome koliko je puno posla, vremena, volje, truda i ljubavi uloženo u to “samo plesanje”. Često naiđemo na to da nama nije potreban honorar za izvedbu ili je on izričito malen. No svakodnevnim borbama trudimo se učiniti promjenu.
Od prosinca 2020. godine ponosna sam članica Upravnog odbora strukovne Udruge plesnih umjetnika Hrvatske (UPUH) u kojoj zajedno s ostalim članicama promišljamo, planiramo i djelujemo za bolje sutra.
Koliko je otvaranje plesne akademije popravilo stanje na plesnoj sceni?
Mislim da će se to tek vidjeti nakon još nekoliko godina. U svakom slučaju, jako je zašarenilo već raznovrsnu plesnu scenu i postavilo dobre temelje za konačno prepoznavanje plesne umjetnosti kao ravnopravne drugim umjetnostima.
Može li se u Hrvatskoj živjeti samo od plesa?
Ima dobrih primjera da može, no nažalost rijetki su gdje je to samo jedan smjer djelovanja umjetnice/ka. Uglavnom se kombinira s raznim drugim područjima rada poput pedagogije, produkcije, koordinacije, administracije, marketinga, promidžbe… Rijetko se netko može samo baviti izvođenjem ili samo koreografiranjem i posebno posvetiti tom određenom području. No čini mi se da je to tako i u drugim umjetničkim poljima i da nije tako samo u Hrvatskoj. Plesni umjetnik je danas mali multipraktik koji zna puno toga: o tijelu, anatomiji, koreografiji, izvedbi, produkciji, postavljanju plesnog poda, rasvjeti…
U Hrvatskoj imamo nekoliko plesnih festivala. Imate li najdraži?
Ima ih čak više od nekoliko, svaki je poseban i ima neku svoju specifičnost. Meni jako dragi su Kliker festival plesa, pokreta i igre u Varaždinu i Monoplay – festival sola u Zadru.
Što biste radili da se ne bavite plesom?
Dobro pitanje! Da se ne bavim plesom, vjerojatno bih se opet bavila plesom… Sigurno bi to opet bio neki oblik rada s tijelom i s ljudima za njihova tijela, jako me zanimaju alternativne metode poput shiatsu prakse, osteopatije, body mind centeringa.
Za vrijeme lockdowna u proljeće 2020. godine, često sam se našla u promišljanju o tome što ako bih se morala prestati baviti plesom u obliku u kojem se sada bavim pa sam ovako to vidjela: zavukla bih se u svoj vrt, uživala u vrtlarenju, pekla kruh, pripremala hranu, sušila bilje za čajeve, živjela u potpunosti u skladu s prirodom i naravno plesala u vrtu…
Kako izgleda jedan Vaš tipičan dan? Plešete li svaki dan?
Svaki dan je prilično drukčiji jer je takva priroda posla. Svaki projekt zahtijeva neki drukčiji raspored, uključuje dosta putovanja i nemam klasičan radni raspored od 8 do 16 h.
Plesač mora biti uvijek u formi – kako ju održavate?
U tome mi najviše pomaže praksa yoge. Kako sam majka dvoje male djece, svoju formu također održavam svakodnevnim aktivnostima s njima koje znaju biti dosta intezivne. Također, pri svakom radu na nekom određenom projektu uključujemo vježbe održavanja forme pa se tako oslonim i na to.
Što trenutačno pripremate?
Puno toga. Ovoga ljeta bila sam na nekoliko umjetničkih rezidencija na kojima su se pripremale dvije plesne predstave za mladu publiku (“Tajni vrt” i “Koja si ti planeta?”) za koje se nadamo premijeri u 2022. godini.
Jako se veselim konačnom premijernom izvođenju moje prve samostalne autorske plesne predstave za bebe do 18 mjeseci naziva “Ninabu », koja je ujedno i prostorna instalacija i događaj za roditelje i bebe. Predstavu “Ninabu”koprodukcijski vode UO SHOOMA i Kazalište Mala Scena, a premijera će biti 9. 10. na Kliker festivalu u Varaždinu. Trenutno sam u pregovorima da se predpremijera održi u rujnu u Bjelovaru.
Svoje djelovanje jako sam usmjerila na stvaranje radova za mladu publiku. Uključena sam u međunarodnu Generator platformu za razvoj suvremenog plesa za mladu publiku s kojom uskoro putujem u Berlin na sedmodnevni laboratorij o participativnim modelima rada u izvedbenim umjetnostima.
Zadnji tjedan u kolovozu vodim plesne radionice u Grubišnom Polju, očekuju nas još dva gostovanja s plesnom predstavom “Astronauti” u rujnu, pisanje projekata za natječaje, pokretanje novog projekta “Brlog album”…
Ples je dobar za dušu i tijelo.
Dobro je svaki dan barem malo plesati. Ples otpušta, hrani, liječi… Plesom ode u zaborav puno toga što nam ne treba. Ovo bi bila generalna poruka svima. Vjerujem da se neki ne bi složili jer također postoje oni kojima plesanje stvara nelagodu. Tu temu možemo ostaviti za sljedeći put jer je dugačka i opširna. U svakom slučaju, ples je zaista ono što pripada čovjeku i s čim je rođen, mislim da nema bebe koje ne zapleše spontano kada čuje glazbu ili čak kad nema glazbe, nego kada istražuje načine na koje se može kretati, i to je već ples. Slobodno kretanje tijela u kojem uživamo! Bez osuđivanja!
Autor teksta: Antonija Putić
Autori fotografija: Marina Ćosić, Luka Šiprak, Tara Ivanišević, Tanja Kanazir
