Zagrepčanka Marija Lopac 2009. je godine diplomirala na Akademiji
likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ines Krasić. Velika je
zaljubljenica u putovanja, koja su i obilježila njezinu bogatu karijeru u
kojoj se strast za putovanjima neprekidno isprepliće s onom za
umjetnošću. Marija Lopac sudjelovala je u nizu umjetničkih rezidencija
u inozemstvu (Tajland, Vijetnam, Francuska, Belgija, Island, Sardinija,
Kina, Indija) koje su puno utjecale na njezino poimanje umjetnika,
umjetnosti i utjecaja koje umjetnost ima na zajednicu. Autorica je i
voditeljica projekta „Open space – art eco residency“, zahvaljujući
kojemu je u Hrvatskoj boravio i izlagao veliki broj stranih umjetnika.
Autorica je i kustosica programa iznimno važnoga projekta „The Other
side project“, u sklopu kojega svake godine jedan vijetnamski umjetnik
ima izložbu u Hrvatskoj, a hrvatski umjetnici predstavljaju se na grupnoj
izložbi („Memories“) u inozemstvu (Vijetnam, Indija, Japan). I sama
Marija dugo je boravila u Vijetnamu za koji ju vežu posebne veze, a čiju
kulturu i umjetnost iznimno cijeni.
Danas živi i radi na Malom Lošinju i u Zagrebu gdje je 2020. godine
upisala dvogodišnju edukaciju iz ekspresivne art terapije po metodi dr.
Avi Goren-Bara. Nedostaju joj putovanja, novi ljudi, upoznavanje novih
kultura.
Koliko putovanja utječu na tvoje slikarstvo?
Putovanja dosta utječu na moj rad, osjećam kako se najviše na
putovanjima i razvijam profesionalno. Svako putovanje ostavi duboki
trag. Cijeli život volim putovati, još kao mala sam s mamom putovala
svako malo i to mi je nekako postalo normalno. Kasnije na fakultetu sam
otkrila low lost letove i hostele te couchsurfing. Tako sam sama sebi
zadavala zadatke da obilazim državu po državu Europe. Bila sam
stvarno sretna što sam mogla toliko puno putovati, i toliko jeftino. Samo
backpacker na leđima, često sam spavala i po svotovima, autobusnim
kolodvorima ili aerodromima, sve je to bilo samo da putujem što više i
više… Tako sam sama prošla cijelu Europu s oko 20 godina, samo s
backpackerom na leđima i malo novca i to me jako veseli. Smatram da
su to uspomene koje ne blijede.
Kada si obišla Europu, krenula si putovati još dalje.
Kasnije sam tijekom života odlučila upoznati i druge krajeve, zapravo je
dugo to čekalo, tako da sam 2013. odlučila na isti način putovati Azijom.
I opet se dogodila čarolija, sama sam proputovala cijelu jugoistočnu
Aziju i odlučila se zadržati u Vijetnamu. To je zemlja koja me potpuno
obuzela. Upoznala sam toliko divnih ljudi i počela su mi se otvarati vrata
značajnih ustanova u vidu izložbe.
U Vijetnamu si ostvarila i sjajan uspjeh, tamo si dobro znano ime u
svijetu umjetnosti.
Ostala sam u Vijetnamu kojih šest mjeseci i pripremala veliku
samostalnu izložbu „Imagination of disappearing“ u galeriji New space
art foundation u gradu Hueu. Mogu samo reći – jedno prekrasno
iskustvo. Toliko potpore, toliko pomoći i sve ono o čemu sam u
Hrvatskoj samo mogla sanjati pružio mi je Vijetnam. Jako sam im
zahvalna na svemu. Izložba se sastajala od otisaka linoreza, koje sam
radila u formi krugova, tako da je to bila instalacija s više od 4000
različitih krugova. Jako mi je ostalo u sjećanju koliko su studenti s
Likovne akademije i drugi lokalci dolazili u moj studio i zanimao ih je
moj rad. U Vijetnamu je zastupljen drvorez, tako da im je linorez bio
nepoznanica.
Dio te dobrodošlice i ti si pružila umjetnicima iz Vijetnama kod nas
u Hrvatskoj. Kako je nastao program „The Other side project“?
Zbog ljubavi prema Vijetnamu! Od 2015. do 2018. kroz program „The
Other side project“ iz Vijetnama su u Hrvatsku došli mnogi umjetnici,
imali su svoje izložbe uz pokroviteljstvo Grada Zagreba i Ministarstva
kulture, bio je to izvrstan projekt. Izložbe održane u galeriji Prsten
HDLU 2015. „Le Brothers“ (to je njihova prva samostalna izložba u
Europi) Galerija PM 2016., „Mai Nuygen“, galerija Pikto 2017., „Tran
Trong Vu“ i Dioklecijanovi podrumi 2018., Linh Phuong. Bila sam
autor, kustos i suorganizator tih izložbi i vrlo sam ponosna na to
iskustvo. Iz projekta „The Other side project“ izrodio se još jedan
projekt gdje sam povezala svoju želju za putovanjima i predstavljanje
naše likovne umjetničke scene. Kao drugi dio projekta krenula je grupna
izložba hrvatskih umjetnika pod nazivom „Memories“, opet u gradu
Hueu u Vijetnamu 2016.
Ta prva izložba „Memories“ 2016. je bila jako dobro prihvaćena s obje
strane, hrvatske i vijetnamske, tako da su krenule nove izložbe novih
autora i drugih gradova u Vijetnamu, zatim u Indiji i Japanu. Do sada
smo imali osam izložbi i predstavilo se pedeset suvremenih likovnih
umjetnika.
Na projektima si i organizatorica, kustosica, autorica, rekli bi
„Katica za sve“. Koliko je zahtjevno raditi sve to istodobno?
U poslu sam naišla na mnoge tehničke probleme o kojima malo znaš i
teško se za njih pripremiti. Ali se nekako snađeš, budeš oprezniji
kasnije. Npr. u Vijetnamu su držali na granici radove i na dan otvorenja
su pristali pustiti nekoliko paketa, a drugi paketi su prošli bez problema,
zapravo su htjeli da im se plati. U Indiji su bili slični problemi, dok je
zadnja izložba na kojoj je sudjelovalo najviše umjetnika bila već u
pandemijsko vrijeme (veljača 2020., Vijetnam). Ja sam tada živjela u
Indiji i nisam ni bila još svjesna što se događa. Javili su mi tada iz
galerije da moraju zatvoriti, ne samo oni nego svi, i da će biti izložba, ali
ne smije biti javna – tu smo također imali problem s dostavom radova i,
dapače, neki radovi dan-danas nisu ni stigli u galeriju, niti su se vratili u
Hrvatsku. To su veliki izazovi s kojima se nosim kao organizatorica, nije
uvijek jednostavno naći rješenje. Povratkom u Hrvatsku i dolaskom
lockdowna, shvatila sam što su mi Vijetnamci objašnjavali.
Nedostaju li ti putovanja u ovoj pandemijskoj godini?
Teško mi pada ovo pandemijsko vrijeme jer sve što sam radila zadnjih
godina sada je na čekanju (putovanja, izložbe, projekti). Moram reći da
su umjetničke rezidencije izvrsna prilika za umjetnike za likovno
usavršavanje u raznim gradovima, ustanovama. To je odlična stvar za
svakoga jer validiramo svoj rad, uspoređujući s drugima na rezidenciji i
učimo mnogo. Imala sam sreću što sam bila na mnogo likovnih
rezidencija, s prvom u Vijetnamu je i krenula moja priča s tom zemljom,
bila je to rezidencija u New space art foundation u Hueu, Vijetnam
2013., zatim Makong art space, Chaing Mai Thailand, Sardinija – Italija,
Francuska, Island, Kina, Belgija… To bih svako preporučila svima,
prijavljuje se na rezidencije i svakako će vam to pomoći.
Kada si shvatila da će slikarstvo biti tvoj životni put?
Otkad znam za sebe slikam, uvijek sam doma nešto slikala, šarala i
srednja škola primijenjene umjetnosti i Likovna akademija bile su
nekako logičan slijed. Zapravo sam nakon srednje upisala arheologiju i
povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu, ali sam vrlo brzo shvatila
da je Akademija ono što želim.
Kako je izgledao prijemni na Akademiju likovnih umjetnosti?
Prijemni je vrlo stresan, traje pet dana, sastoji se od crtanja portreta,
akta, slikanja i teorijskog djela te intervjua. Prethodni dio je i predaja
likovne mape te oni kojima prođe mapa idu na drugi dio, što je sam
prijemni.
Sjećam se prekrasnoga osjećaja na prijemnom koji je trajao pet dana po
nekoliko sati. Sjećam se kako sam se osjećala kao da sam doma i odmah
su stvorena prijateljstva koja traju i dan danas. Bilo nas je 16 na godini,
ja sam bila na nastavničkom smjeru gdje smo usporedno imali i
predavanja na Filozofskom iz povijest umjetnosti.
Kažu svi da je prijemni iznimno stresan proces. Što bi savjetovala
mladima koji idu na prijemni?
Savjetovala bih im ih da se krenu na vrijeme pripremati, vježbati crtanje
i slikanje, raditi, pripremati se za prijemni i neće biti problema. Također
je bitno opustiti se jer trema može zeznuti dosta toga.
Gdje su i što rade kolege s kojima si studirala?
Najviše mojih kolega trenutačno radi u osnovnim i srednjim školama.
Ima li ljubomore među vama ili ste ostali prijatelji?
Ljubomora je jedan širok pojam koji ne bih stavljala u priču kolega s
Akademije. Mi svi upijamo sve oko sebe i tako reflektiramo. Biti likovni
umjetnik u Hrvatskoj vrlo je stresno jer nemamo razvijeno tržište, a sve
je više i više svježe diplomiranih umjetnika godišnje. Prije je
funkcionirala samo Likovna akademija u Zagrebu, sada su tu i splitska,
riječka i osječka. Sve su to mladi diplomirani ljudi puni elana i želje za
pokazivanjem svoje umjetnosti. Također, tu je i dalje veliki problem o
kojem se počelo govoriti, ali se stalo. To je ne plaćanje honorara za
autore izložbi. Moram reći da svega nekoliko galerija u RH daje honorar
umjetniku. I taj honorar nije velik. Neću nikad zaboraviti kako na jednoj
od mojih izložbi gdje sam prije dosta godina izlagala ja kao autorica
nisam dobila honorar, niti me se pitalo, to se podrazumijevalo da je tako,
tj. da honorar ne ide, dok su trojica glazbenika koja su svirala na mojem
otvorenju dobila odlične honorare. Kada sam pitala zašto ja nisam
dobila, odgovor je bio da to nemaju u godišnjem troškovniku. Tako da
cijela ta priča ide u krug. To je bilo prije dosta godina, vjerujem da su se
neke stvari pomakle, ali ne dovoljno.
Koja ti je najdraža izložba?
Teško mi je reći koja mi je izložba najdraža. Svaka mi je draga i bitna.
Ali, evo, izdvojila bih svakako samostalnu izložbu „Imagination of
disappearing“ u Vijetnamu o kojoj sam već pisala, izložba „Indian
diary“ u galeriji David Hall u Fort Kochiu, u Indiji. Zatim izložba u
Lošinjskom muzeju pod nazivom „Infinity“ prošle godine. Tu su i
grupne izložbe „Memories“ u Vijetnamu, Indiji i Japanu, zatim u
organizaciji Guanlan printmaking base NR Kina niz izložbi u Kini i
Europi pod nazivom „Belt and road“…
Izložbe u Hrvatskoj se uglavnom ne plaćaju, ali režije svejedno
dolaze. Koliko se može živjeti samo od slikarstva?
U Hrvatskoj je vrlo teško živjeti od prodaje slika i grafika. Tu sam u
istoj poziciji kao i moji kolege jer svi mi radimo i druge poslove, držimo
radionice, ilustriramo… Također, kako sam završila nastavnički smjer
na Akademiji, znam raditi u nastavi. Do sada sam radila u gimnaziji,
učeničkom domu, osnovnoj školi, Narodnom sveučilištu – centru za
kulturu, Dječjem kazalištu Dubrava… Sve u svemu, uvijek poslovi u
artu. Osobno jako volim raditi s djecom, učenicima, ali mi je slikarstvo,
tj. grafika ipak prva ljubav. Također, uz pedagoški rad u artu volim i
kustoske koncepte, organizacijske, menadžerske poslove koji se rade u
sklopu mojega projekta grupnih izložbi hrvatskih umjetnika u Aziji. Uz
art, jako volim putovati, upoznavati druge kulture i jako volim boraviti
sa životinjama u azilima i utočištima (orangutani i proboscis majmuni na
Borneu, slonovi u Tajlandu i Indiji, tigrovi u Indiji, majmuni u Indiji…).
Sve su mi te životinje pokazale ljepotu prirode. Druga moja ljubav je
more, jako volim roniti i plivati. Među životinjama i u prirodi crpim
najviše inspiracije za prikazivanje osjećaja mira i univerzalne ljubavi.
Stvaram nefigurativne prikaze, apstraktne, i najveći mi je kompliment
kada publika kaže da im moj rad daje dobro raspoloženje.
Imaju li svi talent za crtanje?
To mi je teško odgovoriti jer smatram da je talent i sama želja da crtamo,
to je ono nešto što nas vuče da baš to radimo. Ali, uvijek, ali baš uvijek
je bitan trud i kontinuitet! Kao kod svakog posla.
Imaš li svoj atelje?
Trenutačno svoj atelje nemam jer sam do ove pandemije stalno bila u
putovanjima/seljenju/rezidencijama i tamo sam slikala i otiskivala
grafike. Trenutačno u Zagrebu, u stanu, u drugoj sobi slikam i cijelo
vrijeme planiram unajmiti neki prostor.
Koje sve tehnike koristiš? Imaš li najdražu tehniku?
Najčešće kombiniram različite tehnike, uvijek sam u nekom
međuprostoru slikarstva i grafike. Kod grafika najčešće napravim samo
jedan otisak i moji otisci su dosta ekspresivni, a često i ne mogu pogoditi
dva ista otiska jer matrice slažem različito po feelingu… S druge strane,
često na već gotove slike otisnem drvorez ili linorez, tako da je opet i to
kombinacija… Također, volim se predstavljati i istraživati kroz
instalacije u prostoru, na neki način kao da „oblačim“ prostor/galeriju.
Dosta mojih radova su velikih dimenzija, stvaraju dugačak friz koji se
proteže kroz cijelu galeriju.
Ima li razdoblja u kojima ne crtaš?
Ima vremena koje mi prođe kada ne crtam, ne slikam. Doživljavam to
kao intervale i ne treba se siliti. Dugo mi je trebalo da to prihvatim, jer
sam se osjećala loše ako nisam radila u ateljeu.
Koliko su društvene mreže važne za samopromociju?
Mislim da društvene mreže puno pomažu u predstavljanju nas
umjetnika.
Koga bi trebalo zapratiti na društvenim mrežama?
Od suvremenih umjetnika najviše volim Yakoi Kusamu i Kiki Smith, ali
zapravo ih ima puno više.
Tko su kupci tvojih slika?
Moji kupci su većinom stranci. Zadnja slika koju sam prodala išla je
jednoj američkoj odvjetnici. Svidjela joj se kombinacija akrila i grafike s
motivima slonova.
Što radiš u slobodno vrijeme?
U slobodno vrijeme dosta boravim u prirodi, kada sam na moru dosta
plivam i to me jako opušta.
Film ili knjiga?
Uvijek izabirem knjigu prije nego film, ali nekako mi se uvijek potrefi
da samo ljeti čitam u vrtu zavaljena u hammock. Uvijek čitam knjige
spiritualne, duhovne tematike ili pak psihoterapijske.
Koliko dugo pripremaš izložbu?
Svaku izložbu pripremam na drugi način, vremenski. Za neku mi treba
dosta vremena jer radim novi koncept, a ako je sve već razrađeno, onda
je postupak puno brži. Moram reći da vani, na putovanjima, baš dobijem
inspiraciju i dosta slikam. Jedno vrijeme sam dosta i oslikavala murale
po hostelima u Tajlandu, Vijetnamu, Španjolskoj, na Islandu. Prvi veći
mural (10 m) koji sam naslikala bio je u Dubrovniku još 2010. u
tadašnjoj udruzi Orlando. Dok slikam kod kuće, najčešće slikam noću,
više sam takav tip osobe. Slike/grafike su posvuda tada.
Imaš li tremu prije izložbe?
Prije otvaranja izložbe uvijek imam tremu. Sada u pandemijsko vrijeme
kada nema pravih otvorenja, samo se postavi izložba – meni to i
odgovara jer nemam više tu tremu na otvorenju.
Voliš li imati društvo kada slikaš?
Društvo mi nikako ne odgovara dok slikam jer mi treba potpuna tišina i
koncentracija..
Na čemu trenutno radiš?
Trenutno radim u svojem ateljeu (u stanu). Ne bih otkrivala tematiku
ciklusa, ali bih rekla da imam želju krenuti u figuraciju, i to isključivo
planine, mora ili šume. Zanima me gdje će me to odvesti, jer sam autor
koji inače radi apstraktne ekspresivne forme.
Uz to, trenutno je u pripremi organizacija i dogovaranje 9. izložbe
„Memories“, ovoga puta u Meksiku i Južnoj Americi.