Bjelovarska spisateljica Marijana Dragičević upravo je izdala svoj drugi roman – Špalir za raj. Roman koji s nestrpljenjem čekaju mnogobrojni zaljubljenici u njezino pisanje nahvalio je i Goran Tribuson, poznati autor i ime koje i sama Marijana često navodi kao osobu od autoriteta. Ljubavni prvijenac Rock strana bajke oduševio je i sve koji vole dobru glazbu, a tim putem mogao bi i Špalir za raj. Naime, roman ima ukupno 21 poglavlje, svako poglavlje nazvano je po pjesmama kultnog bjelovarskog punk rock benda Petar Punk. I sam naslov romana – ime je jedne od pjesama. Radnja romana počinje pronalaskom tijela ravnatelja muzeja Viktora Deda u muzejskom bunaru. I tu je još jedna poveznica s Marijanom koja i sama radi u muzeju, doduše, ne ovom iz romana, već u Muzeju Bjelovar.
Posao kao inspiracija?
Tako nekako.
Ali likovi u romanu nisu kolege iz Muzeja Bjelovar?
Ne, nisu, nikako. Iako se možda čini da jesu.
Otkad pišeš?
Kada sam zavoljela čitanje, još u vrijeme osnovne škole, pomislila sam da bih i ja mogla nešto napisati. Zanimalo me je li to teško i kako funkcionira. U školi su mi omiljeni predmeti bili hrvatski i povijest. Ostalo sve je bilo nužno zlo. I tako sam davne 2000. godine počela pisati roman o bijelom konju kojega se više od mene sjeća brat nego ja jer sam ga tjerala da ga pročita. Nisam bila jedna od onih koja je išla na Lidrano, novinarske skupine itd. Meni je bilo najvažnije čitanje i po tom pitanju pisanja sam samouka. Volim knjige, povijest, rekla bih – oduvijek.
Tko je prvi pročitao roman? Roditelj? Prijatelji?
Moji roditelji i brat su totalni nečitači i nisu pročitali roman. Što se tiče prijatelja, rekla bih da je omjer 50 : 50. Neki su ga odmah pročitali, a kod nekih je i dalje na polici i čeka svoje vrijeme. Suprug sve pročita.
Tko ti je najveći kritičar?
Najveći kritičar mi je definitivno suprug i na tome sam jako zahvalna. A onda Goran Tribuson. Goran Tribuson je, osim što je fenomenalan pisac, odličan čovjek. Katkad još uvijek ne mogu vjerovati da sam tolika sretnica da nađe vremena, pročita što mu pošaljem i pomogne mi tamo gdje treba promijeniti dio u knjizi. Kada se čujemo oko pisanja, on je jedini koji me baš razumije na toj nekoj razini, oko onoga što sam putem romana željela reći. Uvijek kao da pogodi epicentar romana koji gotovo svima promakne. Ne mogu to objasniti, ali samo znam da bolje savjete ne bih mogla dobiti. Puno toga sam naučila i učim, jer kada mi napiše što bi bilo bolje, uvijek mi navede i konkretan primjer pa nešto naučim i iz teorije književnosti.
Jesi li od onih pisaca koji čekaju inspiraciju? Što te inspirira?
Iskreno, nemam pojma što me inspirira. Ako imam baš dobru priču u glavi, onda ju ne zaboravljam jer mi se konstantno vraća u misli. Ove koje sam zaboravila i nisam zapisala, premda u oblik bilješke, vjerojatno nisu bile toliko dobre.
Dogodi li se da imaš neku dobru priču u glavi, ne napišeš ju i onda ju zaboraviš? Kako krećeš pisati roman?
Prvo vidim o čemu bi se u romanu moglo raditi. Krećem od radnje i onda razmišljam tko bi bili nositelji radnje. Kada otprilike to znam, onda krećem s razradom likova. Likove uvijek prvo ja moram upoznati, kao i cijeli roman, i tek onda krećem pisati. Meni je priprema sve.
Imaš li neko određeno vrijeme kada najviše pišeš?
Nemam neko određeno vrijeme jer pišem u ciklusima. Ako imam ideju za roman, počinjem pisati pripremu i tek kada sam gotova s tim, onda počinje pravo pisanje. Kada počnem pisati prvu verziju romana, pišem svakoga dana, minimalno jedno poglavlje, i nije važno u koje vrijeme iako mi najviše odgovara prijepodne.
Postoje li razdoblja u kojima uopće ne pišeš?
Većinu godine ne pišem. Ako računam na to da napišem jedan roman godišnje, pišem u prosjeku oko mjesec dana. Ovo ostalo ode na pripremu i kasnije prepravljanje grozne prve verzije koja je jedino za moje oči.
Možeš li bez pisanja?
Između prvog i drugog romana prošlo je gotovo četiri godine da nisam ništa pisala. Slobodno mogu reći da mogu jer se onda posvetim drugim stvarima. Ako nemam ideju za roman, neću pisati jer mi je to gubljenje vremena. Nikad ne pišem samo da pišem. Jako sam praktična što se tiče korištenja svojega vremena i ne volim ga gubiti na nešto što mi u konačnici nije do kraja izvedivo.
Mnogi pisci imaju neke rituale prije nego što počnu pisati. Imaš li ti pripreme prije nego što počneš pisati?
Ritual mi je da bez Miquelrius bilježnice pokraj sebe ne mogu pisati. Ona sadržava kompletnu pripremu i bez toga ne mogu napisati nijednu riječ. Uz nju, tu je oko stotinu kemijskih i flomastera raznih boja jer uvijek nešto križam ili nadopisujem u nju kako teče pisanje poglavlja.
Pišeš na računalu?
Da, pišem na laptopu.
Tko su ti omiljeni pisci?
Ja sam u duši zapravo najviše klasičar iako čitam sve i svašta jer mi to daje širinu. Najdraži su mi Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Victor Hugo, Mihail Bulgakov, Thomas Hardy, Jane Austen… Od suvremenijih volim Markusa Zusaka, Salmana Rushdiea, Murakamija. Od domaćih prvi je svakako Goran Tribuson, a nakon njega Kristian Novak. Od mladih nada istaknula bih Miru Morovića koji zasad ima napisan samo jedan roman i s nestrpljenjem očekujem drugi.
Kojih bi pet knjiga svi trebali pročitati?
Ne mogu reći kojih bi pet knjiga svi trebali pročitati jer je to vrlo individualno, ali mogu reći kojih su pet knjiga meni najdraže (Dostojevski – Braća Karamazovi, Hugo – Jadnici, Bulgakov – Majstor i Margarita, Hardy – Tessa iz porodice D’Ubervilles, Goran Tribuson – Povijest pornografije)
Što je teže pisati – krimić ili ljubić?
Definitivno mi je teže bilo pisati krimić od ljubića.
Aktivna si na svojoj službenoj FB stranici (https://www.facebook.com/marijanadragicevicauthor) Koliko ti je važan taj kontakt s čitateljima?
Važan je jer razgovaramo o različitim knjigama, a ne samo o mojima. Ja njima nekad nešto preporučim što čitam, isto tako i oni meni. Mislim da je razmjena dojmova o čitanju važna jer kroz njih vidimo koji nam book blogeri, ali i sami autori odgovaraju. Posebno jer postoji hiperprodukcija pa treba ipak malo sporije birati ono što čitamo kako se ne bismo razočarali.
Radiš li na novom romanu? Što nam možeš otkriti o njemu?
Radim, idući na redu bit će dječji roman. To je sve što ću reći.
Autor teksta: Antonija Putić
Autor fotografija: Delimir Hrestak ( privatna arhiva )