U Zagrebu,
7. 11. 2021.
Draga Dubravka,
Već dugo razmišljam kako ti trebam napisati pismo. I eto jedan trenutak je bio presudan da to bude baš sad.
I dok mi u ušima odzvanjaju stihovi stare pjesme Novih fosila, „Kako je dobro vidjeti te opet…“, razmišljam o svemu što ti želim, a možda i trebam reći.
Da, dobro je vidjeti te opet. Izgledaš dobro, nisi se nimalo promijenila.
Kao što i sama znaš, nedjelja nije dobar dan za pisanje, previše je radoznalih očiju oko mene. Zato ću nastaviti pisati tijekom tjedna kada radoznale oči budu na nekim drugim mjestima, kad odu za svojim obvezama.
8. 11. 2021.
Nisam napisala ništa.
9. 11. 2021.
Nisam napisala ništa.
10. 11. 2021.
Ako si pomislila da će ovo biti dugo sentimentalno pismo vezano uz zajednička sjećanja, moram ti reći da se varaš. Kao što vidiš, zadržavam tvoje modele ponašanja. Ako se nešto ne mora učiniti danas, ostavi to za sutra. Tako je i s ovim pismom.
Probat ću biti draga i ljubazna, puna razumijevanja, ali neke ti stvari jednostavno moram napisati.
Osvrnimo se na napisano 7. 11. 2021.: ti znaš kad ti ljudi vele da izgledaš dobro… Naravno, kad si se udebljala. Naravno, ti imaš isprike i razloge, te potres, te korona, te…
Moram te podsjetiti da zaboravljaš. E, sad ćeš me pitati što to zaboravljaš . Dakle, idemo redom:
- Zaboravila si da si samo prije dvije godine trebala birati između jesti ili hodati. Pa si odlučno izabrala da ćeš hodati. Eto, ide ti super, vrlo spretno hodaš od kreveta do stola pa do frižidera. Rezultat je 10 kilograma za samo godinu dana. Pitam se koliko namjeravaš živjeti. Kolko se sjećam, postavila si si cilj 84 godine, što je hrvatski prosjek za žene. Dakle, čestitam, do kraja života ćeš imati 284 kilograma. Bit ćeš preslatka okruglica.
U nastavku slijede kratko pobrojene ostale stvari koje si zaboravila.
11. 11. 2021.
Bravo, jučer si potukla vlastiti rekord u zaboravljanju. Zaboravila si koliko je sati i unuku odvezla u školu jedan sat kasnije, tako da je jadno dijete markiralo prvi sat.
A sada da nastavimo s nabrajanjem.
- Zaboravila si da si u studentskim danima svoju sestru tinejdžericu odvratila od samoubojstva zbog ljubavne boli opisujući joj u pismu kako će to izgledati kad će po njezinom mrtvom tijelu puzati bube i štakori. Ni danas se toga ne bi sjećala da ti ona to nije nedavno ispričala.
- Zaboravila si što je tvoja prijateljica Gordana napisala na panou koji je visio na zidu njezine studentske sobe, na koji je stavljala misli i izreke poznatih autora. Dobro se sjećaš razgovora dan poslije:
- Tko je ovo rekao?
- Znam. Goethe.
- Tko je ovo rekao?
- Znam, Aristotel.
- A ovo?
- E, to pojma nemam…
- Pa to si ti jučer rekla…
- Neki dan si zaboravila kliknuti na „send“ na mailu svojim poslodavcima. Dakle, da te nisu zvali i podsjetili, mogla si biti uzrokom nedostatka medicinskog kisika u svim bolnicama u Sloveniji, i to u doba pandemije Covida 19. Jer bez tvojega potpisa distribucija ne smije ići.
12. 11. 2021.
Slijede jednostavnija zaboravljanja
- Isključiti peglu. Ok, razumijem da ti je to stresna situacija jer si peglala, a peglanje smatraš neekološkim.
- Uključiti sušilicu rublja. Zanimljivo, jer se u njoj suše upravo majice i hlače koje je muž ujutro namjeravao obući na posao. Rješenje? Uvjeriti ga da su mu baš super one koje već vise u ormaru.
- Otići u dućan samo po mlijeko i vratiti se s dvije pune torbe, ali bez mlijeka.
- Otići u podrum po nešto i zaprepašteno stajati na sredini. Dati psu poslastice i vratiti se.
- Zaboraviti dijete u vrtiću.
- Zaboraviti unukinu školsku torbu na pločniku.
- Zaboraviti poslovni laptop kod roditelja. Vraćati se 100 kilometara po njega.
- Zaboraviti koji automobil voziš, misleći da si u maloj Corsi parkirati se bočno na mini mjesto za parkiranje. Shvatiti da si to napravila u duplo većem Ventu.
- Zaboraraviti provjeriti koju putovnicu imaš. Ostati piti kavu na madžarskoj granici dok je muž u šopingu, jer si umjesto svoje važeće ponijela muževu poništenu.
- Zaboraviti provjeriti imaš li osobnu. Na granici s deželom kopati da ju nađeš po autu bez potegnute ručne i pritom se lagano sudariti s mercedesom bjelovarskih registracija.
- U javnoj garaži zaboraviti gdje si parkirala.
U tu skupinu idu i izgubljene stvari.
- Prosječno 3 puta dnevno izgubljene naočale.
- 2 puta dnevno izgubljen mobitel.
- 3 puta tjedno izgubljeni ključevi od automobila.
- 2 puta u životu izgubljena djeca. Srećom, bila su dovoljno velika da se sama nađu.
- Izgubljene rezervne vreće za kiseljenje kupusa.
- Izgubljen ribež.
- Izgubljen vrtni alat.
No ne zamjeram ti ja što zaboravljaš i gubiš stvari. Zamjeram ti to što si zaboravila i izgubila NAS.
Dakle, sad je konačno vrijeme da ti otkrijem tko sam ja. Ja sam jedna od tisuću glasova koji žive u tvojoj glavi i rade neizrecivi dar-mar. Premataju priče i ideje, bore se, svađaju, ne daju ti spavati. I to nas nisi zaboravila slučajno, nego namjerno. Da bi izbjegla komunikaciju s nama, pušiš, do besvjesti na mobitelu igraš sudoku ili nešto slično, a navečer popiješ tabletu samo da nas ne čuješ.
Zaboravljaš na dane kad smo te navele da usred dvorišta pokušavaš uhvatiti pahulje snijega jezikom, da voziš po mraku iza motociklista koji vozi cestom ravno prema velikom svijetlećem mjesecu i da u čast njemu s 50 pokušaš naučiti voziti motor (srećom, to je završilo samo sa šivanjem i bez gipsa).
Zaboravljaš dane kad smo se zajedno divile cvijetu, ptici, oblaku i bile zahvalne stvoritelju na takvoj ljepoti.
Zaboravljaš da je tvoj odgovor na pitanje „Kako si“ uvijek bio „Sve bolje i bolje“. Neki sam te dan uhvatila da kažeš „Odlično“. Odlično je tako konačno kao kraj, sve bolje i bolje znači da ideš dalje, da nije kraj, da još ima prostora pred tobom.
Zaboravljaš da je najdragocjenija stvar na svijetu vrijeme.
No nisi zaboravila baš sve.
Još uvijek možeš recitirati Jesenjina i Anu Ahmatovu na ruskom. Barem u glavi. Iako priznajem da ti bolje ide Ježeva kućica.
Još uvijek znaš većinu Dicta et sententiae.
Sjećaš li se kad si ljudima govorila da se ne bojiš mirovine, jer imaš još za napraviti stvari koje su dovoljne za četiri života?
Hic Rhodus, hic salta!
Ili, da budem nježnija, otpjevat ću ti Balaševićevu “Ma daj okreni taj ringišpil u svojoj glavi…”
Jedna od tvojih
Dubravka
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koju je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.
Moderator radionice Antonija Putić.