Draga Sanja Pilić,
mogla sam pisati pismo bilo kome. Otac, majka i brat me dobro poznaju i vole. Znaju koliko i ja njih volim. Odlučila sam napisati ovo pismo baš tebi. Tko sam ja? Ima li smisla pisati jednoj vrsnoj književnici? Trebalo mi je puno vremena i snage. Imam li dovoljno hrabrosti? Pišem ti pismo ispunjeno toplinom i osjećajima.
Htjela bih ti toliko toga reći. Neizmjerno mi je drago da smo se uspjele sresti na literarnoj radionici. Mislila sam da se nećemo sresti. Ah, valjda su naši putevi ukršteni. Rođena si 1954. Znaš li zašto volim zvuk te godine? Poput violine je. Predivan je i nosi me u visine. Te iste godine rodila se i moja Marijana. Moja mama. Rekla si o mamama sve najbolje. Potpuno se slažem: Mame su najbolje! Niotkuda, poput vihora, izronile su moje riječi koje sam čuvala – baš za tebe.
Kako su rasli moji učenici, čitajući tvoja djela, tako sam rasla i ja. Naučila si nas čitati i razmišljati, povezivati nastavu Hrvatskoga jezika i biologije. Izliječila si nas od raznih bolesti i ovisnosti. Nadahnuti tvojim djelima, prestali smo prepisivati lektirna djela s interneta i bježati od knjiga i čitanja. Otvorili smo knjigu i čitali… Baš smo sretni nakon čitanja tvojih knjiga! Sasvim smo poludjeli i popubertetili! Poistovjetili smo se s Lukom i ostalim likovima. Muče nas obiteljski problemi. Moramo upisati srednju školu i što prije odrasti.
Gdje su granice dječje mašte? Često pitanje! Ti si jedna od onih koja želi da se ne stvaraju granice. Osoba si puna suosjećanja i pravednosti. Gradiš prijateljstvo i međusobno razumijevanje među ljudima. Izgradila si mostove koji spajaju učenike, učitelje i književnice.
Svojim osmijehom uništila si oluje beznađa i prolaznosti. Osjetila sam veličinu postojanja jer sam bila u tvojoj blizini. Previše si me zaokupila lijepim riječima i mislima koje su izronile iz tvojih djela. Podarile su mi snagu i hrabrost. Prekinule su moju dugogodišnju šutnju.
Slušaj, ja vičem! Ja sam Petrinjka! Ponovno koračam smjelo i uzdignuta čela uz nasipe Petrinjčice i Kupe! Očarana zelenilom i ljepotom svojega zavičaja, slušam njihov glasni žubor. Odupirem se potresima i epidemijama današnjice!
Molim te! Napiši i ti meni bar dvije rečenice! Vjerujem da ćeš mi napisati jer ne možeš ostati ravnodušna. Moje rečenice šiknule su iz mojega srca, zato su tako jednostavne, iskrene i istinite. Zagrijale bi one i najhladniju osobu. Književnica si i znaš da ništa ne može ugušiti ljepotu svitanja novoga dana. Moćna si jer si svijet mojih učenika obdarila razboritošću, zanimljivošću i radošću.
Mnogi su ti pisali i pohvalili tvoja djela. Bilo bi mi jako žao da ti nikad nisam rekla koliki si neizbrisiv trag ostavila u mojem životu. Moji učenici toliko vole tvoja djela! Nadam se da ćemo se opet sresti na jednoj od radionica. Nećemo prestati pisati i čitati, niti tragati za znanjem, baš sada u ovom trenutku kada su nam srca velika kao kuće, iz kojih se raspršuju balončići pozitivne energije i lepršavoga optimizma na sve strane.
Tvoja Đurđica
U Petrinji, 13. studenoga 2021.
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koju je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.
Moderator radionice Antonija Putić.