Draga Scarlett,
Pokušavam u ovom apsurdnom vremenu zaposliti moždane vijuge. Svoj život pretvorila sam u veliki ormar i odlučila napraviti inventuru. S većine polica pobrisala sam prašinu i posložila ih bez većih problema. Polica s tvojim imenom je ogromna. Presložila sam ju više puta, ali uvijek se urušila. Shvatila sam što remeti simetriju. Iako čudno zvuči, ali postoje teme o kojima nikada nismo razgovarale.
Poznajemo se iz osnovne škole. U to vrijeme sam iz prigušenih glasova u stanu shvatila da je moj brat zaljubljen u tebe. Prolazile su godine, a šaputanja su se pretvorila u stvarnu osobu, koja je počela dolaziti u naš dom. Prošlo je trideset i pet godina od vašeg vjenčanja. Od dana kada sam dobila sestru, koju sam oduvijek željela.
Bile smo tako različite. Ti, bez dlake na jeziku, nikad nisi imala problem izreći svoje mišljenje i dignuti glas. Bila sam čista suprotnost. Tiha, povučena i nesigurna.
Nakon ljubavnih brodoloma tješila si moje slomljeno srce, ljutila se na moje prijateljice ako si osjetila da su me iskoristile ili povrijedile.
Mislim da ti sa svima nama nije bilo jednostavno, ali prihvatila si način života na kojem je moja mama inzistirala. Ponekad sam se pitala tko je od nas dvije njezina kćer. Ni danas ne znam jeste li vas dvije oduvijek imale isti mentalni sklop ili si u ime ljubavi prihvatila njezin način razmišljanja.
Tvoju beskompromisnost sam obožava i mrzila. Držala si mi predavanja, koja su bila duža od maminih. Mama je, za razliku od tebe, birala riječi kako bi ublažila kritiku.
Ispucale smo tone metaka jedna u drugu, ali smo se kao dvije ovisnice uvijek vraćale jedna drugoj. Noći i noći provele smo u preglasnoj diskusiji, probudili ukućane. Povremeno nas je moj brat pokušao rastjerati, ali smo ga zajedničkim snagama spremno otjerale.
Ne znam je li takav odnos tipičan za šogorice, ali ne bih mijenjala niti dan. Mislim da smo obje razmislile o svakoj žučnoj diskusiji. Nakon što smo se ohladile, uvijek smo nastavile dalje. Kako je vrijeme prolazilo često sam se sjetila tvojih tvrdnji i postupaka, koje sam tada doživljavala kao apsurdne i neprihvatljive. Valjda sam odrasla.
Naučila si me prihvaćati kritiku i istinu. Surovu beskompromisnu istinu koja ruši samopouzdanje, pogađa u srce i pretvara te u ranjenu zvijer. Osobito kada je izrečena od osobe koju voliš. Boljelo je, zaista je boljelo. Ali kad zaliječiš povrijeđeni ego, ponovno raširiš krila i letiš, jer znaš da postoji netko tko će ti iskreno reći – promijeni smjer, čekaju te vjetrovi. Ponekad vjeruješ i okreneš se, a ponekad se vratiš sa slomljenim krilima. Ali znaš što je bitno? Da se imaš komu vratiti.
Koristim ovu priliku da ti se iskreno zahvalim.
Kada sam znala biti bijesna na tebe, ljudi oko mene čudili su se kako još uopće razgovaramo. Uvijek sam imala isti odgovor. Nikad se na tebe nisam mogla ljutiti jer je za mene u tvojem domu uvijek postojalo mjesto za stolom na koji si stavila tanjur i pribor za jelo, bez obzira na to jesmo li bile u ratu ili miru.
Pošto je tvoj životni put bio potpuno drugačiji, vjerojatno nikad nećeš razumjeti taj osjećaj, da kod nekog uvijek postoji mjesto za tebe. Taj osjećaj prihvaćenosti i pripadnosti neprocjenjiv je za osobu koja nije u vezi.
Godine su prolazile, ja sam se udala i odselila. Ti si ostala s mojim roditeljima, koji su trebali sve više brige. Bila si s njima, brinula se za njih, bez velikih riječi i očekivanja, na štetu svojih roditelja, za koje ti nije ostalo vremena. Danas im zapališ svijeću umjesto mene.
Danas, kad nas dvoje dolazimo, uvijek postaviš isto pitanje – hoćete li ostati na ručku? Za tvojim stolom postavila si još jedan tanjur.
Iskreno hvala što si bila sa mnom tijekom mojeg odrastanja i što si našu obitelj održala na okupu. Zvuči patetično, ali sjeti se naše obiteljske krize prije šest godina. Izgovorili smo toliko ružnih riječi. Potrudili smo se međusobno povrijediti i srušili most između nas. Najtiša i najtužnija godina u mojem životu. Osjećala sam se kao da mi je otrgnut dio tijela, a prazninu ne mogu s ničim popuniti.
Bila je subota kad smo se srele. Duboko u sebi znala sam kako postoji vjerojatnost, ali svejedno sam izabrala točnu tu trgovinu. Prva sam te vidjela, ukopala se na mjestu. Kopala si po torbi i konačno digla pogled. Došla si do mene i zagrlila me. Tako mi je nedostajao osjećaj da sam dio obitelji, da nisam sama u ovom odvratnom licemjernom svijetu. Ponovno nisi odustala od mene. Uspjeli smo sagraditi novi most između svih nas. Nismo se upisali u statistiku obitelji koje se u kritičnim trenucima nisu snašle pa danas prolaze na cesti jedni kraj drugih bez riječi.
Ne viđamo se često, ali imamo naše razgovore nedjeljom navečer. Baš me zanima koja će od nas ove nedjelje izgovoriti „Baš sam te htjela nazvati.“
Voli te tvoja Šogi
Darka Grković Zelnik
Radionica “Pišem ti pismo”, 12. 11. 2021.
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koju je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.
Moderator radionice Antonija Putić.