Moje pismo
PISMO A. B. ŠIMIĆU
Dragi A. B. Šimiću,
hvala Vam za sve vaše snove,
snove koje ste htjeli
s nama podijeliti.
Hvala za vaše iskustvo
uslijed kojega ste spoznali
što je važno u životu.
I ja sam. Konačno.
Hvala Vam za svaku poruku
koju ste nam poslali,
poruku ohrabrenja.
Nije lako,
i nije lako vratiti se,
povratiti se.
Znate kad imate
osjećaj stida
zbog propuštenog,
zbog neostvarenog,
zbog iznevjerenog,
zbog uludo
potrošenih godina.
Oholost nije ni mogla
drukčije završiti.
Sav prožet zvijezdama
koje gledam krajičkom oka
(jer se ne usudim
dignuti pogled prema gore
a moje zvijezde su krijesnice
koje lete oko mene),
osjećam se kao da me
pritišću dolje,
kao da mi kažu
k zemlji pogni glavu
i gledaj dolje, otrpi sram.
Htio si biti veliki
veći od nas,
a iznad nas se ne može,
bar ne sa zemlje
i zato si naglo
i s velike visine pao.
I da, tako je, imaju pravo
svi koji su Vas poslušali
i “ne idu maleni ispod zvijezda”,
ali ne smiju ići ni veliki.
Mnogi na zemlji
imaju svoje zvijezde
i uzdižu ih u nebesa.
Mnogima je opet Zemlja
početak i svršetak.
Nikuda da se pomaknu.
Mnogi su zadovoljni onime
što im ona pruža
a neki nisu, neki znaju
da postoje predjeli
u njihovoj duši na Zemlji
koji ga mogu vinuti
u zvjezdane visine.
Samo ne smiješ biti bahat.
Samo ne smiješ biti ohol.
I zato, slažem se s Vama
A. B. Šimiću,
ne treba ići malen ispod zvijezda,
ali ne ni prevelik (kao ja).
Milena, ljeto 2021.
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koju je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.
Moderator radionice Antonija Putić.