6. studenoga 2021.
Godinama želim doznati nešto o Tebi. Više puta sam Ti napisala pismo, stavila ga u omotnicu i držala u ruci razmišljajući kako ćeš reagirati kada vidiš moju adresu na poleđini omotnice. Hoćeš li se iznenaditi? Obradovati? Postati znatiželjan? Ili ćeš samo odmahnuti rukom. Onako neodređeno. Nezainteresirano. Nešto poput: prošlo vrijeme. Na kraju sam sva ta napisana i zapakirana pisma odlagala u ladicu vitrine, u kutiju među otpusna pisma primljena pri izlasku iz operacijskih dvorana. Ta je kutija godinama čuvala moje tajne, bitne životne informacije.
Ljubav. Kako čudno zvuči ta riječ danas pri kraju životnog puta. Sve godine života sam negdje u dubini duše nosila uspomenu na Tebe. Ne možeš zamisliti kako ta slika s protekom vremena nije blijedila. Osobito naš susret na dan mojega vjenčanja. Sjećaš se, sreli smo se na stubištu drugoga kata. Slučajno. Šutke smo stajali zagledani jedno u drugo. Privukao si me k sebi i pitao: „Jesi li ispravno izabrala?“ Ništa nisam odgovorila. Šutjela sam kao i onoga dana kada smo prohodali.
Bila je to druga godina studija. Upoznali smo se i kliknuli. Ti si imao djevojku, a ja dečka. Zato su naši susreti obilovali neizgovorenim riječima i samozatajnim dodirima. Privlačnost nismo mogli skriti ni sebi, ni pred našim prijateljima. Kao kradljivci nježnosti izmišljali smo slobodne trenutke i nalazili se na skrivenim mjestima, lažući srcima. Svojima i njihovima. Varali smo sebe da je to tek tako, nešto površno, slučajno. Prijateljski. A nije bilo. U mojem srcu traje i danas.
Da je tome tako, život mi je na vidan način razotkrio pravu istinu. Kada je počeo rat u Varaždinu i iz jedne vojarne pucalo se na drugu koja je bila u blizini Tvoje kuće, morala sam provjeriti jesi li živ, je li sve u redu s tvojom obitelji. Sjećaš se, nazvala sam telefonom. Jako si se iznenadio. Rekla sam – opet prazno i suzdržano, u velikom strahu da se na telefon ne javi Vesna: „Samo želim znati jeste li živi.“ Drugo si jutro ti nazvao mene. Iako u mojem gradu nije bilo rata. Od onda se nismo ni čuli ni vidjeli. Mirjana mi je znala reći da si pitao za mene. Ništa nisam odgovorila. U proteku vremena bili smo lojalni bračni partneri i roditelji svoje djece. Strogo familijarni ljudi. Mladenačka žudnja se pretvorila u čežnju, čežnja u svakodnevicu.
Sada sam starica, sijedih lasi, ne znam koliko mi je vremena ostalo i zato Ti želim, onako ljudski iskreno, priznati: Cijelo si vrijeme bio u mojim mislima. U danima kada je tuga zaprijetila, pomisao je uvijek išla prema Tebi. Svaku svoju samoću provodila sam s Tobom. Želim da to znaš. Ovo priznanje ne može ništa izmijeniti u našim životima, ali može zabljesnuti tračak staračke radosti zbog iskreno izgovorenog priznanja koje se davno trebalo na glas izgovoriti.
Tebi i Tvojima želim sreću i Božji blagoslov.
Ankica
Ankica Bistrović
Moderator radionice Antonija Putić
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koju je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.