Nismo si nikada govorili takve stvari, poput: volim te, ljubavi, sunce, zlato, kao što se danas govori u mnogim obiteljima. Bilo je lijepih riječi poput: milo ili miško, možda zlato, ali doista nisam sigurna, doista se ne sjećam, žao mi je, prošle su godine otada, a tebe već dugo nema da bi me podsjetio. Prečesto se danas nekome govori “ljubavi”, nekako se olako izgovara, ali to nije nikakav dokaz ljubavi, mnogima je izgovaranje te riječi samo navika i često svoju riječ ne potkrjepljuju gestama, a srcem pogotovo. Također se djecu danas previše mazi i previše im se brblja i oko njih oblijeće, a sve što im treba je jednostavnost i iskrenost. Hvala ti što si mi to pružio. Što ste mi pružili. Ali, da sam te barem više slušala…
Bilo je to najljepše razdoblje mojega života. Ne kažem da i drugi nisu pozitivno utjecali na moj odgoj, ali s vama sam proživjela djetinjstvo kakvo se može poželjeti. Svakodnevno sam, kroz trideset i šest godina zajedničkog života, upijala dobrotu, blagost, marljivost, promišljenost, čestitost, osjećaj za potrebe drugoga, odgovornost.
Iz prirode sam crpila energiju za senzibilnost, a snagu i izdržljivost za moral i odlučnost iz vjere u Boga kojemu sam se svakodnevno molila. Voljela sam babu jako, puno od nje naučila, kako biti skromna i vrijedna, organizirana, kako se truditi da bi se nešto u životu imalo. Ona se nije voljela isticati, a voljela je društvo. Koliko se ja sjećam, nikada nije u selo susjedama otišla, osim ako je išla pomagati, ali su zato one dolazile k njoj i uvijek je za njih našla vremena. Ona me otpremala u školu, brinula se o meni i puno mi je značila, ali ti, ti si mi nekako po naravi bio bliži, ti, dragi moj deda. Ti si bio veseljak, znao si često po dvoru fućkati, pa i zapjevati, rado si se šalio sa šaljivcima, ali si isto tako i bio strog prema neradnicima i psovačima. Ti nisi psovao pa nisi dao niti da tebi psuju, pogotovo majku, zbog čega si čak zaradio policijsku prijavu i uvjetnu kaznu jer si psovača udario štapom. Pomagao si siromašnijim susjedima. Bio si tada, šezdesetih i sedamdesetih, poprilično gazda. Imao si krasne konje koje si obožavao, brižno se za njih skrbio i uvijek ih četkao. Nije ti bilo teško hodati nekoliko desetaka kilometara do sajma gdje bi kupovao ili prodavao stoku, konje i krave. Kasnije si kupio traktor Štajer, žabu, kojega još i danas imamo i čeka svoju obnovu. Ne bih ga dala nikome. Sedam sam godina imala kada sam prvi put sjela na mali crveni traktor i ujko me učio voziti, a s osam sam već vozila naš, zeleni. On ima posebne, velike zadnje gume tako da je bio brži od svakoga i svakoga je izvukao iz grabe. Tata ga je precizno pofarbao s maslinastom bojom da ne bude kričavo zelen i ukrasnim slovima ispisao njegovo ime: Steyr-30 Diesel. Puno toga smo ja i ti voljeli raditi zajedno, više sam voljela biti vani i raditi muške poslove nego s babom u kući.
Kako je sve počelo…
S četiri godine sam ostala s vama, jer su mi roditelji, zbog problema u braku, htjeli pokušati zajedno živjeti u drugoj državi. Ustvari, mama je otišla, a tata je otišao za njom. Nakon malo manje od četiri godine vratili su se, na maminu žalost, jer nije ni tamo išlo. Rastali su se.
Pošto ste vi bili mamini roditelji, tata je otišao, ne u svoju roditeljsku kuću koja se nalazila u susjednom selu, nego u Zagreb. Mama se trudila (uz vašu pomoć) da podigne mene i sestru jer od tate koji je bio boem i umjetnički tip, nije tražila alimentaciju. Vjerujem da si mu oprostio, da si ga bar malo tijekom godina pokušao razumjeti, jer on nije nikada imao ružne riječi za vas. Dapače, uvijek se interesirao za vaše zdravlje, kad god bi se našli u Zagrebu. Znaš da je imao i puno dobrih osobina. Eto, prenio je na mene smisao za humor. Kažem ti, znao je da smo ja i sestra u dobrim rukama i istina, nikada nam ništa nije nedostajalo. Mama se borila, nosila je robu na plac u Zagreb, sir, jaja, perad. Našla se s tatom i opet su probali i opet im nije uspjelo. Tata je nakon toga imao neku nezgodu, ali Zagreb mu je do kraja života bio dom, jer ga je volio. Mama je našla muškarca, dobrog, marljivog, koji se brinuo za mene i sestru, ali kada je došlo do svađe s vama i nakon što je ona pristala uz tog čovjeka, potaknuta tvojim neodobravanjem, otišla je iz roditeljske kuće. Sestra je bila mala, ali ja, s dvanaest godina, dobro sam znala što hoću, a i mama je znala. Zahvalna sam joj do groba. Pitala me želim li ostati ili poći s njima, na što sam ja, naravno, rekla da želim ostati. Nikada nisam požalila, ali nikada nisam ni pitala kako je vama bilo, kako ste se osjećali kad sam odlučila ostati, a kako bi vam bilo da sam otišla. Ali ja znam da ste bili sretni.
Tada je počeo moj život. Bez svađa, bez ljutnje, u miru i redu. Važan je bio razgovor i dogovor o onome što se treba raditi. Nije se proturječilo jer nije bilo potrebe, o svemu se dobro promislilo i nije se zabušavalo. Svi smo radili kada je trebalo, a ako sam htjela nešto za sebe, uvijek sam pitala tebe jer bi mi ti više dozvolio, npr. voziti se biciklom s prijateljicom, otići kod nje, ili kasnije, na seoske zabave. Mogli ste imati povjerenja u mene, znali ste da neću upasti u probleme.
Posjećivala sam svoje u susjednom selu, tatu u Zagrebu, a kasnije i njih kada su se tamo preselili. Bila sam tako sretna što sam s vama! Radila sam s tobom u polju, s traktorom sve poslove, i uvijek bih pjevušila. Imala sam gramofon s pločama iz Švicarske iz koje sam kao uspomenu na jedan posjet mami i tati imala i puno slika jer je tata, hvala Bogu, sve to zabilježio fotografijom. Puno je slikao dok smo živjeli zajedno, a da nije, vjerojatno se dosta toga ne bih ni sjećala. Kasnije sam, kada sam već otišla mami u Zagreb u srednju školu, imala kazetofon jer su bile popularne kazete. Do tada sam već imala i neke ljubavi pa sam pisala pjesme. Svakog bi se petka vraćala kući, a tek nedjeljom, često i ponedjeljkom ujutro, išla bih u Zagreb kako bih što dulje bila doma. Moj je razrednik tada jednom rekao mami da kad dođe petak, ja sam već odsutna, već sam u mislima kod kuće. Tako je nekako i bilo. Ali nisam tu važna ja, važni ste vi, jer sam se iz Zagreba, umjesto da se nakon škole zaposlim, vratila s namjerom da ostanem s vama dok ste živi. Da se ja brinem o vama, vozim vas liječniku i u svemu pomażem. Zato je sad neizvjesna moja starost, zato nemam, na nečije zgražanje, niti dana radnog staža, osim nedovoljan broj godina poljoprivrednog staža. No nije mi žao, opet bih sve slično, ako ne i isto činila. Zato sam čekala muža koji će htjeti živjeti s nama i koji će voljeti našu kuću. Nažalost, nije ispalo tako i ponovno ste morali slušati svađe kojih sam vas htjela poštedjeti. Nisam mogla. Čuo si i jednom si me ujutro gotovo plačljivim glasom pitao: “Milena, a šta ste se sinoć svađali?” Promrmljala sam, a ti me ništa dalje nisi pitao. Hvala ti. Deset godina ste bili svjedocima neslaganja, a onda još ti pet, baba sedam.
No, bilo je između i lijepih trenutaka, šale i smijeha, bar sam se trudila uljepšati svaku naizgled lošu situaciju. Žao mi je, oprostite mi. Oprosti mi za svaku bol i neugodnost koju sam skrivila. Ispričavam se u svoje ime, nisam željela da tako bude, ali mojega supruga niste vi odgajali, a ja nisam odgajana poput njega. Teško mi je i zbog djece, oni su puno oštećeni. Sretna sam samo što ste ih vi upoznali i čuvali prve godine njihova života. Njih dvoje, a trećega nisi upoznao, rodio se dvije godine nakon što si ti umro. Ljutio mi se muž, ali ja sam mu dala tvoje ime. I opet bih, bez obzira na sve uvrede, jer mi je oporavak nakon carskog reza bio jako težak i nema toga tko bi mi zabranio da dam djetetu ime koje želim. Zar mu nije dosta prezime?
No, sve to nije važno. Želim ti reći da se borim, da ne odustajem od dobra, da i tome učim djecu, koliko god mi bilo teško, koliko god me ne slušaju niti uvažavaju, znam da me u dubini duše vole, a meni je to zadatak, to mi je cilj, da postanu jednoga dana prijazni ljudi, časni poput tebe i da imaju vrline koje si ti prenio na mene. I biti uvijek na strani dobra, makar to značilo žrtvu i borbu. Ne brini se za mene, ne dam se ja, samo moram napisati pismo, a da nitko ne vidi. Ovaj najmlađi, tvoj imenjak, izgleda da bi to mogao razumjeti, ali još uvijek mu ne vjerujem, sve govori tati. Teško mi padaju i ruše koncentraciju teške riječi i kako je sve što radim bezvrijedno, kako nisam u stanju zaraditi novac. Zato, što manje znaju, to bolje, jer me nitko od njih trojice zasad ne podržava. Moje žensko dijete nadam se da bi, ali još ne zna što sve točno radim, a radim i volim ono što mi ne donosi novac – pišem. Međutim, nismo gladni, ni gladni ni žedni. Tata zarađuje i kupuje svojoj djeci i većinom ne gleda na cijenu. Nadam se da će oni jednoga dana razmišljati svojom glavom kada osnuju obitelj, a ne očevom.
Znaš da imam unuka, sreću malu, kći mi se mlada odlučila udati. Želim im puno, puno sreće u tom također neizvjesnom životu u stranoj zemlji. Na moju žalost, nije htjela ostati u vojsci. Sretna je s bakom što joj čuva dijete i što je zdrava i to s voljom čini. Zlato malo neka mi dolazi što češće da ga mogu učiti gdje su mu korijeni, tko su mu bili predci. Ako je već morao zbog roditelja otići, da se može jednoga dana vratiti, da ga čeka njegov dom. I ja, koja se nikada nisam mogla maknuti odavde (tu sam valjda na babu jer ni ona nije htjela kad si ti predložio da idete) i koja sam bila odsutna samo za vrijeme školovanja. Tu sam i tu ostajem, sa svojim dragim uspomenama, sa starim predmetima koje ne želim ni baciti ni dati. Oni su mi poveznica s vama, podsjetnik da čovjek može biti sretan. Ako ih ne mogu popraviti, renovirati, neka trunu, neka stare i kopne zajedno sa mnom, svi naši alati koje više nema tko koristiti, a możda bi se i koristili da nisu izgubljeni. Sad znam za četiri čekića, od kojih sam dva ja sačuvala, ako mi kad zatrebaju da se i oni ne izgube, a znaš li koliko si ih imao? Četrnaest. Jednom sam ih poslagala u lepezu od najvećeg do najmanjeg i slikala. Ne znam, možda postoji onaj najveći, ako nije i on negdje slomljene držalice. Naučila sam spremiti alat koji koristim, tako ću ga sačuvati. Lako je bilo kad si ti odmah sve popravljao i gotovo se ništa nije do kraja potrgalo, a sad moram moliti za gotovo svaku dasku koju treba zabiti ili nešto popraviti. Eh, bolje da ne vidiš i ne znaš kako ti je oko kuće. Mladi danas imaju svoj način rada, ili nerada, ne znam. Trudim se, ali ne mogu to razumjeti, mnoge stvari su njima nepotrebne, sve se gleda kako da se pojednostavni, da oduzme što manje vremena… Ali da se to vrijeme onda barem iskoristi kako treba. Neka oproste, ali oni omalovažavaju vrijeme, ne znaju ga cijeniti. Tako je to i često sam očajna i isplačem se, a moje mačke i psi su moji prijatelji u tuzi, veoma suosjećaju sa mnom gledajući me tužnim očima i meni odmah bude bolje, vrlo brzo me prođe tuga i nastavim dalje sa smiješkom u nove životne zadaće.
Nisam htjela otići tako daleko u pisanju, ali toliko je detalja koje je važno spomenuti, prisjetiti ih se. No, najvažnije je da vas nisam zaboravila. A i kako bih zaboravila ljude koji su bili u braku sve do svoje smrti, pune šezdeset i tri godine? Kako bih mogla zaboraviti tebe kada mi je još svježe sjećanje kako ležim s tobom u krevetu, imam četiri ili pet godina i držim te za uho, kako da zaboravim da si me uvijek branio kad bi se baba ljutila, a imala je razloga. Porezala sam joj vrhove pelargonija, a rekla sam da sam uredila cvijeće (kasnije je i sama priznala da joj je toga ljeta cvijeće bilo najljepše). Zatim sam posipala, tj. začinila pepelom pile spremno za pečenje, počupala zelenu salatu iz vrta i njome napunila kopanju kod bunara, a rekla da su je odnijeli birkaši (čuvari ovaca koji su iz Bosne dolazili preko zime u naše krajeve pasti svoja stada, ali ti to znaš). Štitio bi me i kada sam izgubila pojam o vremenu i s dvije se prijateljice zadržala poslije škole sve do mrkloga mraka, a onda se doma skrivala iza kukuružnjaka dok ti prvi ne izađeš van pred mene. I kada sam s biciklom pala u grabu, jednom u polju u trnju gdje su se pušile cigarete… Bilo je to lijepo vrijeme, tih sedamdesetih i osamdesetih, iako nije bilo ulične rasvjete, nisam se ničega bojala u selu. Osim veterinara s čezom i jednoga susjeda koji nas je plašio da će nam porezati prste ako pofarbamo nokte.
Kako da zaboravim tebe, kojemu kad sam rekla: “Deda, treba mi polica za cvijeće”, ti si istoga časa ustao i išao ju raditi. Kad sam rekla: “Išla bih se u vrt na ležaljku odmoriti” (a nisam se odmarala, nego čitala), rekao si: “Odi, more ti bit!”
Konačno, kako da zaboravim nekoga tko je sa sedamdeset godina, nakon dvije operacije u dva tjedna, nakon kratkoga oporavka, sam pripremio teške daske, obradio i napravio stol i dvije klupe, rekavši: “Evo, radim vam stol da imate dok mene ne bude.” Ako se on danas i ne uklapa u ambijent, neće iz kuće, nego ću ambijent prilagoditi njemu, pa dakle – vidjet ćemo. U svakom slučaju što se tiče mene, kao ogrjev neće završiti.
Jako mi je žao za svaki put kad sam te rastužila, a ti bi uvijek radije šutio nego se posvađao sa mnom. Primjerice, kao kad si mi ne znajući koliko mi je to vażno, uništio popis svih mojih mačaka dotad i ja sam te u ljutnji špotala. Ti si samo mirno rekao: “Viči dok imaš na koga.” Naravno, odmah sam zažalila, no bila sam jako tužna i ljuta pa sam ti odbrusila. Tako je bilo više puta. Osobito kad si otpravio psa ili mačku kad su načinili štetu.
Nisi volio ulje i uvijek bi salatu jeo s rastopljenom mašću i smetalo ti je kad bismo nešto pržili na ulju, pogotovo pomfrit i palačinke. Baš nisam htjela shvatiti to protivljenje i kad si rekao: “Pecite s uljem dok mene ne bude”, tada sam shvatila da ti je to jako važno pa sam te tražila pojašnjenje. Bilo je to zato što si kao zarobljenik u Drugom svjetskom ratu u Mađarskoj danima jeo kruh premazan uljem. Otada sam bila uviđavnija, a imali smo svojih omiljenih jela, zar ne? Sir s vrhnjem i češnjakom, domaće makarune s mašću i jajetom, ili s vrhnjem, žgance svih vrsta, bijele s vrhnjem, kukuruzne, s čvarcima ili mlijekom, kukuruzni kruh s bijelom kavom ili pogaču, kukuruznu kašu koju sam ja šećerila, a ti jeo s kruhom, što mi je bilo neshvatljivo. Mogao si pojesti puno knedli sa šljivama. Po košticama smo znali koliko ih je tko pojeo, ali i šrajtoflini s vrhnjem su nam bili fini. Voljeli smo jesti i pražetinu s koricom i prežganu juhu u koju si ti rezao kruh na kockice, što mi je bilo zakon pa sam tako i ja. A babine pemske knedle? Sos od hrena? Pa još oko Božića domaće kobasice s hrenom, sušeni svježi kravlji sir koji smo onda znali naribati po žgancima. Mmm… Uvijek je u štali bilo krava pa nismo oskudijevali mlijeka i sira. Za žgance se sadio domaći kukuruz koji se sušio na vidljivom mjestu.
I ne smijem zaboraviti kestene, koliko smo samo njih pojeli! Tada ih je bilo na sepete. Naš stari kesten ispred kuće, čiji panj i danas postoji, uvijek je rodio i bilo ga je i za susjede. Baba je voljela kuhane jer nije imala zube, a mi pečene. Ti si sa šezdeset godina imao bolje zube od mene prije dvadesete, a u mladosti si njima otvarao boce, drobio lješnjake, čak i orahe. I ja sam drobila lješnjake, a da nisam, sada bih imala više svojih – ali bilo mi je fora. Tebe se svakoga dana moglo vidjeti da nešto režeš svojim preklopnim nožem koji si uvijek nosio u džepu. Zarezao bi tvrdu, sušenu svinjsku kožu na uske trakice i onda žvakao kao žvaka
u. Ili si u vrtu iščupao mrkvu, malo je postrugao i jeo. Ili pak jabuku.
Pečurke si ubrao, posolio i pekao na tabli štednjaka, zaprljao tablu, usmrdio kuću pa te baba špotala, ali nisu bile loše. One su rasle posvuda po livadama i kukuruzištima, kao i matovilac. Samo smo trebali izaći iz kuće i eto nas u šoping centru. Oraha je znalo biti toliko puno da ih nismo stigli sve pokupiti.
Bio je užitak raditi poljoprivredne poslove, jer se radilo smireno, bez žurbe, a opet se sve stiglo. Kad sam bila mala, održavali ste čijanje perja, ručno branu kukuruzu nanijeli ste u kuću u ljusci, a potom čistili klipove i dizali ih kroz rupu na tavan. Kroz taj si otvor provukao štrik i meni u kući, tj. u kuhinji, napravio ljuljačku. Bože, da to danas mladi vide, što bi rekli! Ili da imaju male piliće u kući? Ionako mi djeca govore da sam iz pretprošlog stoljeća, ali drago mi je, kažem, bar sam upoznala svojega djeda i babu. Tako je to onda bilo na selu, to su bile te godine. Već godinu poslije, nije se, ne kukuruz, nego kukuruza, tako je mi zovemo, nosila u kuću, nego istrpavala u kukuružnjak do kasno u večer, a onda bi se ispekli kesteni i pio se mošt.
Sve sam radila s vama. U proljeće smo trpali stajski gnoj, vozili ga i razbacivali po polju, orali, sadili, ljeti kosili travu i sušili sijeno, slagali voz, stavljali na njega žrdo da poveže, vezali štrikom… Onda bi se djeca vozila na vozu i bili smo svi veseli, još pogotovo ako smo stigli prije kiše. Skupa smo ja i ti kosili (opkašali) travu ondje gdje traktor nije mogao, kao i bankine, ručnom kosom. Danas više malo tko zna kositi, samo hvale kosilice, a njima treba i flaks i ulje i gorivo, a nama je trebalo samo malo onih žganaca. I ja i danas ljepše i ravnije pokosim tom kosom veću travu. Prvi put, sjećam se, uzela sam ju u ruke kad sam imala osam godina, a ti si imao povjerenja u mene i naučio me kositi. Slagala sam i stog slame što ti nisi htio, pilili smo svake godine drva na cirkular spojen remenom na traktor, a ja bih ti drva dodavala. To sam jako voljela, ali i peći rakiju s tobom, te kako si sve pažljivo radio. Nisi pušio ni pio rakiju od 1951. godine, ali si volio imati i svakome ponuditi. Izmjenjivali smo se kod kotla i mjerili grade. Na tavanu je bilo po nekoliko velikih boca. Jednu si odvojio 1966. godine kad sam se ja rodila i napisao mi gore ime. Ta se rakija čuvala do moje udaje, dakle trideset i jednu godinu, a i još je malo ima, za posebne prigode. Tako sam i ja uradila i mojoj kćeri na vjenčanju potočila njezinu rakiju. Ovih godina ima jako malo šljiva, ali sam ipak spremila dvije litre svojem unuku one godine kad je rođen.
Da, da, vežu nas lijepe uspomene. Sretna sam što smo vam proslavili šezdeset godina braka točno na dan kad mi se krstilo prvo dijete, vaša praunuka, i što su novinari to zabilježili. Vaša slika sada krasi Monografiju naše općine. Franjo i Marija.
I još se moram prisjetiti našeg zadnjeg susreta. Oprostili smo se, deda, onoga dana u nedjelju, na Uskrs, u bolnici Dubrava, gdje si ležao na svojem zadnjem krevetu. Nisi išao u crkvu, ali si bio bogobojazan, ne znam kad si se jako davno ispovjedio i ja sam znala da ti moram omogućiti ispovijed, ali kako da te pitam. Nekako jesam, nadam se da si shvatio i da mi se nije učinilo da si kimnuo glavom jer si već teško govorio. Odmah sam poduzela sve kako bi te posjetio svećenik. Sutradan, kad smo primili vijest, bio je to sami prvi April; poželjela sam da je vijest lažna, ali nije bila. Morala sam ispitati što je bilo, kako je bilo. Nakon dulje potrage javio mi se osobno svećenik koji je bio kod tebe. Rekao mi je da si mu očima dao znak da ste se razumjeli. Koliko mi je bilo lakše, puno lakše nego kad smo dan prije odlazili od tebe. Kanili smo doći sutradan, i to sam ti rekla sjedeći na stolcu pokraj tvog kreveta. A što si ti meni rekao? “Ne treba… nitko”, promrmljao si. Tada sam, napuštajući zgradu, shvatila da sam podbacila, osjetila duboku bol što sam toliko puno stvari o tebi mogla zapamtiti, zapisati, sve tvoje muke i patnje, događaje i ljude u tvojem životu, samo da sam te više slušala. A koliko si puta samo započinjao temu rata, događaja i situacija u kojima si bio, nudio mi informacije, možda si čeznuo da ih ispričaš, a ja, slušala sam te, ali nisam pamtila. Mislila sam da ću, sjećajući ih se, zapamtiti, ali nisam. Kako bih voljela sada da mogu napisati knjigu o tebi, a pišem, puno pišem, no ta će nepostojeća knjiga biti moj grijeh, moj propust za koji još trebam tražiti odrješenje. Prvo tebe molim da mi oprostiš, jer ja ću sebi teško, a dvadeseta se godina bliži. Te tvoje priče su negdje u meni, ali niti jednu ne znam u potpunosti. Polovično se sjećam njih nekoliko koje si često pričao, a bile su mi zanimljive. Npr. kad si negdje u Bosni trebao ući u prostoriju u kojoj
e biti četiri stolca, a bilo ti je rečeno ako na sva četiri sjede, ne znam, vojnici ili civili, onda uđi, a ako sjede samo na tri, onda se okreni i otiđi. Mislim da si ušao. U Bjelovaru si pred nekom vojskom, kao domobran, išao u koloni na identifikaciju. Znam da ste trebali moliti, a ti si vojnika iza sebe, valjda partizana, hodajući u koloni naučio moliti Očenaš i tako mu spasio život. Kad ste bili u Dalmaciji, ti i još netko, u gostioni ste naručili litru crnoga vina zbog čega su vas čudno gledali jer je bio običaj popiti jednu čašu vina. Kada ste to ispili, htjeli ste ustati osjećajući se trijezno, ali niste mogli. Eto, bezbroj sam priča mogla znati koje su nastale unutar šest godina rata, koliko te zakačilo. Kad je rat završio i svi koji su trebali vratili se, tebe nije bilo. Baba je već izgubila nadu, a onda su joj dojavili: “Marija, eno ti ide Franja!”
Bilo je to vrijeme kad se nije čovjeka toliko uvažavalo i nisu mogli ostvariti sva svoja prava. Nakon Domovinskoga rata, branitelji su imali potpunu medicinsku pomoć i zaštitu, imalo se razumijevanja za PTSP, a tada te nitko nije pitao, snalazio se svatko kako je znao. Ti si se godinama mučio i u snu govorio i ne jednom noću skakao iz kreveta pripravan za borbu. No snagom volje si pobijedio i nastavio s normalnim životom. Kad sam te nagovorila da vidiš za neku penziju, rekli su da si trebao biti ranjen, a rane na duši nisu bitne. Odmahnuo si rukom i zaključio da je bolje od novca to što si čitav. I ja tako kažem.
Čini mi se da sam ovim pismom djelomično okajala svoj grijeh i isplakala preostale suze. Možda mi je ovo pismo lijek, ali svejedno oprosti za sve ono što nisam. Nisam se uspjela bolje pobrinuti za imanje, da mi kuća bude na ponos, nisam još stavila na zid neke slike koje sam planirala, ali vaša slika u vjenčanim odijelima, s vjenčanja dvadeset i trećega studenoga 1938. godine, koju smo ja i sestra uvećale i poklonile vam za šezdesetu godišnjicu braka, i dalje stoji na zidu, kome krivo, kome pravo. Nije se još nitko bunio.
Teško ću si ikada te sve svoje propuste oprostiti, no s obzirom na to da godine lete, sve sam bliže vama, jer kod vas će biti moje mjesto. Koliko god ja voljela mamu, ne želim ići u Zagreb gdje ona već ima za sebe pripravljeno mjesto. Želim ostati s vama u našem zavičaju. Ja ti nisam pored cvijeća dala napisati posljednji pozdrav, nego “do ponovnog susreta”. A možda si i oprostim jer i ti bi to htio, da se još i time ne opterećujem. Baba je bila mirna i spokojna jer ti je ispekla dva jaja na oko što si ju tražio onoga jutra uoči odlaska iz rodne kuće na liječenje, na putovanje s kojega se više nećeš vratiti. Često je to spominjala, da je dobro da ju ništa nije spriječilo u tome jer je to bila tvoja zadnja želja njoj upućena. A koja je bila meni? I jesam li ju izvršila? Mislim da znam. Htio si da budem sretna. Vjeruj mi da se trudim u tome, ne bih rekla da mi je pala s neba, ali ti to znaš. Neka, proći će loši dani, povući će se magla, ja imam strpljenja čekati sunce. Znam da vam je teško gledati kako se sa mnom postupa, ali ne brinite se, ja imam čvrsti temelj, imam spoznanje koliko je obitelj važna i zato im sve opraštam. Ne prođe dan, a da ja, iako tužna ili povrijeđena, ne izvedem šalu i nasmijem ih, ali baš svaki dan. Time što njima činim dobro i meni je lakše, jer kad smišljam šale, ja sam na svojem terenu.
Ne brini se, deda, za mene i moju djecu, bit će sve dobro. Pružila sam im jako puno veselja i zabave, bar sam se malo i njima iskupila za njihove boli, nadam se. Svake smo godine išli u mačkare, radili smo predstave, snimili s nećacima nekoliko filmova. Možeš biti miran, talentirani su i duhoviti. Družimo se i aktivni smo. Ja, iako sam domaćica, nikako nisam tipična ni dosadna. Pišem pjesme i članke, kad imam prilike sudjelujem u radionicama i to mi jako puno znači, iako me pitaju koja mi korist od toga. Hoću li uspjeti od svega toga donijeti kakvoga novca obitelji, to samo Bog zna, no bila bih presretna da mi se isplati ono što radim, a što volim, da me se prestane omalovažavati jer sam oduvijek bila drukčija i svoja, to znaš – nisam se baš u svemu uklapala.
Vidiš, drugi pišu knjige o tajnovitosti negdašnjeg života jer svaki kraj ima svoje junake, svoje vile. Sjećam se da ste pričali o raznim utvarama i svjećarima koji su hodali po polju. I ja sam mogla opisati i napisati neku svoju Čaroliju, i mogla sam točno znati broj dana u logoru, i šnita pouljenoga kruha… Da sam te barem više slušala…
Do ponovnog susreta – tvoja Milena
Pobjednički rad Literarne radionice Pišem ti pismo koji je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.