Saša Pjanić fotografijom se profesionalno bavi od 1995. godine, surađujući s brojnim tvrtkama, časopisima i agencijama za oglašavanje, a već sljedeće godine, putovanjem u Turkmenistan, započinje i svoje putne projekte.
Za putopisnu reportažu Pedalom po Bilogori – Ljepota slobodnog spusta, objavljenu u proljetnom broju putnog časopisa Croatia Airlines 2016., kao autor teksta i fotografija Saša Pjanić dobio je nagradu Grand prix Marko Polo za najbolju turističku reportažu u 2016. godini. Ista je od školske godine 2019./2020. uvrštena u udžbenike hrvatskoga jezika za prvi razred srednje škole. Piše za Meridijane, tportal i niz uglednih medija u kojima redovito objavljuje i autorske fotografije.
Trenutačno završava putopis o svojim overland putovanjima zemljama zapadne Afrike (Mali, Senegal, Gambija, Sijera Leone, Gvineja, Mauretanija) od 2016. do 2020. godine, u sklopu projekta My Life4Kids i najvećeg humanitarnog auto-relija na svijetu Budimpešta – Bamako, tijekom kojega su pomogli ruralnim zajednicama podsaharske Afrike, prije svega djeci.
Koliko ti je važna ta humanitarna nota u tvojem radu? Čini mi se da uvijek balansiraš između rada za druge i rada za vlastitu dobit.
Rad za dobit je jedno, charity nešto sasvim drugo. Nema tu balansiranja. Projekt My Life4Kids našao je mene i u njega sam zagrizao svim srcem. Oko humanitarnih projekata općenito zna biti dosta kontroverzi, a tu je i pitanje koliko uistinu nekome pomažemo. Ne smatram da sam projektom My Life4Kids u tom smislu napravio neko iznimno i veliko djelo, još manje promijenio svijet. No osvijestio sam potencijal koji, čini mi se, postoji u mnogima – da pomognemo potrebitima bez da ih doživljavamo kao nemoćne, hendikepirane, ugrožene i siromašne. Da ih doživljavamo kao neke “egzotične” pojave drukčije od nas. I da ne tražimo zasluge za to. U projektu My Life4Kids posebno mi je drago bilo družiti se s osnovnoškolcima i srednjoškolcima kroz razna putopisna i edukativna predavanja u kojima sam im prenosio svoja putna iskustva, anegdote, informacije te budio svijest da tamo daleko, u ne baš lijepim uvjetima, žive njihovi vršnjaci s istim emocijama, željama, snovima i potrebama.
Koliko su ti važne društvene mreže? Koliko si aktivan?
Prilično važne, i to iz više razloga. S jedne strane tim kanalima promoviram svoj rad, dajući pratiteljima informacije o sebi, svojem fotografskom i putopisnom djelovanju te projektima. Tu je i galerija koju svakodnevno osvježavam novim objavama, bilo da se radi o tek snimljenim fotografijama ili onima iz arhive. A povrh svega, odličan je prostor za dvosmjernu komunikaciju te brisanje granice između autora i publike.
Koga pratiš na društvenim mrežama?
Ne znam što bih odgovorio na ovo pitanje. Pratim mnoge, možda ne pretjerano redovito, već više spontano pa ne pamtim profile ponaosob.
Kad si se i gdje počeo baviti fotografijom?
Fotografijom sam se počeo baviti tijekom prve srednjoškolske jeseni, 1988. kao polaznik fotoškole i član Fotokluba Iris iz Bjelovara.
Koja je bila tvoja prva kamera?
Zorki 4. Ruska (lošija) verzija Leice M3. Radilo se tu i s klupskom Prakticom BC1, a poslužila je i djedova Exakta. Fina kolekcija istočnolagerskih aparata. Onda sam od rođaka iz Švicarske dobio na poklon Minoltu x300. Kasnije su došli Nikoni, Mamyje i Rolleiflexi.
Čuvaš li još uvijek tu kameru i radi li? Koju kameru sada koristiš?
Zorki 4 ima zanimljivu priču. Nisam bio nešto ludo zaljubljen u taj aparat. Imao sam ga zato što je već otprije bio u obitelji. Zapravo, nisam ni imao drugog izbora osim klupskih aparata. Bila je to moja jedina kamera s kojom sam počeo, a kada sam se domogao Minolte, posudio sam je ili čak trampio za nešto s prijateljem koji ga je onda mijenjao ili dao nekom trećem. Taj treći čovjek, ispostavilo se naknadno, počeo se baviti fotografijom zahvaljujući upravo tom Zorkiju 4 koji je, izgleda, lutao od ruke do ruke. Njegovo ime je Siniša Uštulica, moj vrlo drag i blizak prijatelj, kolega fotograf i suputnik s putovanja po Indiji s kojim sam radio već nekoliko izložbenih projekata. Dakle, priča o mom Zorkiju 4 mogla bi se sažeti onom o jednom udarcu i dvije muhe.
Koja je iduća kamera koju planiraš kupiti? Još ne planiram, ali vjerojatno će i dalje biti Canon.
Znaš li koliko vrijedi oprema koju koristiš? Kada sam je nabavljao novu, sva oprema s kojom radim stajala je nešto malo više od desetak tisuća eura.
Jesi li ikad imao problema s opremom na snimanjima?
Koliko se mogu prisjetiti, i nisam. Otkako se profesionalno bavim fotografijom, u posjedujem najmanje dvije kamere pa back up nikada ne manjka. Štoviše, kada su u pitanju visokobudžetna snimanja, ako fotograf i nema dva tijela, pametno bi bilo unajmiti drugo.
Koje programe koristiš za obradu fotografije?
Za obradu fotografije koristim pretežno Adobe Photoshop te Photomatrix za HDR generiranje.
Koliko je dolazak digitalnih aparata i mobitela s kamerama utjecao na popularizaciju bavljenja fotografijom?
Revolucionarno, rekao bih, bez previše dvoumljenja. Pojavom senzora i memorijskih kartica te softvera za obradu fotografija (image editing software) filmove i fotolaboratorij učinio je dostupne svima. Osim toga, uz internet i fenomene poput YouTube tutoriala, transfer znanja postao je besplatan i lako dostupan. A maksima “Ako nije bilo na Facebooku i Instagramu, kao da se nije ni dogodilo” koja gotovo već svima zadire u živote, samo zatvara taj čitav krug i nagoni nas na fotografiranje kao nikada do sada.
Analogni ili digitalni aparati – što je bolje?
Malo vuče na pitanje je li bolji Jean-Michel Jarre ili Chopin. Oboje je dobro. Odrastao sam na analognoj fotografiji i nakon gotovo dvadeset godina bavljenja njome, prešao na digitalnu. Priznat ću, trebalo mi je više od dvije godine da se otkalupim od filma i ukalupim u senzor. Postoji značajna razlika u dinamičkom rasponu tonova od potpuno crnog do potpuno bijelog na negativ filmu i senzoru u korist ovog potonjeg. Slikovito rečeno, senzorom možete odsvirati tri i pol oktave, a filmom jedva dvije. Dijapozitiv film, koji sam često rabio, još je užeg raspona od negativa pa je pri snimanju potrebno vrlo precizno mjeriti svjetlo. Nadalje, kontrast između dva uzastopna tona manji je kada ga definiraju binarni pikseli nego analogno srebrno zrno. Da se ponovno poslužim primjerom klavijature, zamislite da se jedna crna tipka polustepena razlomi na još dvije. U prijevodu, lice s ožiljcima, borama, aknama i miteserima, neusporedivo će se bolje isticati na digitalnom mediju nego analognom. Moj je zaključak stoga da s obzirom na spomenute performanse, gotovo da govorimo o različitim medijima. Mislim da je ogromno bogatstvo poznavati i analognu i digitalnu fotografiju. Većina milenijalaca, za razliku od moje generacije, prve fotografske korake napravila je s digitalnim kamerama, bilo DSLR ili mirrorles fotoaparatima, bilo kamerama u mobilnim telefonima pa se onda eventualno zainteresirala i za klasiku. Takav pristup, suprotan od mojega, obogaćuje fotografiju te svjedoči kako je analogija, tamna komora i uvećavanje negative na srebrobromidnim fotopapirima itekako živa i kreativna. Ukratko, nisam fotografski purist koji žali za crvenim svjetlom i isparinama od kemikalija tamne komore.
Može li mobitel biti konkurencija aparatu?
Da i ne. Ako je imperativ slika visoke kvalitete tonova, boja, detalja, ispisana ili otisnuta u različitim publikacijama, na velikom formatu, oglasu ili jumbo plakatu, senzori punog formata (36×24 cm i veći) koji se ugrađuju u DSLR kamere, nezamjenjivi su, ali i znatno skuplji. Usto, tu je još i cijelo čudo opreme, objektiva, tronožaca, rasvjete itd. Ako pak fotografije ili videoklipove pregledavamo online, kvalitetna kamera ugrađena u mobitel više je nego dovoljna. Ugrubo, to bi bilo negdje tako. Recimo da profesionalno bavljenje fotografijom nužno znači i orijentaciju na kamere velike pikselaže i senzora punog formata. No postoji i ona druga strana medalje. I najskuplja oprema još uvijek nije jamac dobre, zanimljive, kretivno osmišljene i likovno kvalitetno izvedene fotke. Tko vlada tim vještinama, napravit će dobre fotografije i mobitelom i DSLR fotoaparatom. Ako sve to još proširimo na umjetničku i konceptualnu fotografiju, između mobitela i “ozbiljnih” kamera moglo bi se reći da vlada egalitarizam.
Koliko su fotografije koje objaviš dorađene?
Nema unificiranoga pravila. Ovisi o ideji kako sam pojedinu fotografiju zamislio. Neke obrađujem satima. Neke maksimalno pet minuta. Kroz temeljnu obradu, dakle crna i bijela točka, korekcija boje i tona, saturacija te unsharp mask prođe svaka fotografija prije objave.
Često se zna dogoditi da se mjesta na fotografijama i u stvarnosti jako razliku jer fotografi previše koriste alate za obradu programa. Gdje je granica koju ne bi trebali prijeći?
Da i ovdje opet ne relativiziram, rekao bih da je granica tamo gdje se fotograf u obradi počinje gubiti te od prvobitne zamisli, ako ju uopće ima, nasumce isprobava različite alate. Iza dobro obrađene fotografije stoji vizija o konačnom izgledu, ne slučajnost.
Koliko ti treba da pripremiš izložbu?
Budući da je većina mojih izložbi vezana uz putovanja, najprije trebam otići nekamo. Opet i ovdje sve ovisi o temi. Izložbu vezanu uz moj afrički overland koja bi popratila promociju putopisa koji upravo pišem pripremam već petu godinu. Ako izuzmemo odlazak na određenu destinaciju te osigurani budžet i izložbeni prostor, vrijeme potrebno za pripremu izložbe je oko dva mjeseca.
Imaš li tremu prije izložbe?
Nemam. Volim izložbe, govorancije, otvorenja, moving, razgovore, razglabanja, prepirke.
Do čijeg mišljenja ti je stalo, tko ti je najbolji kritičar?
Želudac, tj. leptirići u njemu. I svi koji vide neku moju fotografiju.
Koliko si fotografija do sad snimio? Ne pamtim im broja. Kada bih ga znao, i meni bi vjerojatno zvučao golemim. No kada se prisjećam svojih fotografija, u glavi mi ih je uvijek svega nekoliko. Proganja me osjećaj da sam ih zapravo snimio premalo.
Ima li dana kad uopće ne fotkaš? Ima čak i tjedana. Nisam opterećen s redovitim dnevnim kondicioniranjem. Slično iskustvo vjerojatno dijele i drugi profesionalni fotografi. Kada na setu provedete tjedan dana, od jutra do mraka, zadnje što nakon toga želite je prčkanje po opremi. Radije popijete pivo, pročitate knjigu ili otpješačite u prirodu bez fotoaparata. Na taj način vam se i um regenerira i postane ponovno podatan za kreativna fotografska promišljanja. Fotka nastaje u glavi, ne u fotoaparatu. Nakon puno fotografiranja ne boli kažiprst na okidaču, već glava.
Kako odabireš motive? Vraćaš li se istim motivima, mjestima? Ljudi su moja najveća fascinacija i predmet fotografskog promišljanja. Dovoljno je da se nađete na nekom mjestu s ljudima, susjednom selu ili megalopolisu udaljenom tisućama kilometara i pokušate biti njihov, jedan od njih. Onda sve sjeda na svoje mjesto. To je kao i kod trčanja. Važno je pravilno disati. Često se vraćam istim mjestima jer ono što si snimio prije pola sata više ne postoji. Za mene ne vrijedi ono I was there. Tamo sam gdje jesam i nisam tamo gdje nisam. Samo sadašnjost. I prošlost na slikama.
Imaš li omiljeno godišnje doba kada fotkaš? Moje omiljeno godišnje doba, nevezano uz fotografiranje, jest ljeto jer volim vrućinu. Paradoks je da je ono najmanje fotogenično godišnje doba i nezahvalno za bazanje na visinama ispod 1000 metara. Zimska bjelina iznimno je pitoreskna i pruža mogućnost iznimnih grafizama. Problem je pak što ne mogu smisliti hladnoću, premda bih i od svojih zimskih pejzaža mogao napraviti izložbu. Jesen je notorna po svojoj toploj paleti uvelog lišća i izmaglica. Ostaje još proljeće. Ono mi je najdraže. To, naravno, vrijedi za naše podneblje. Geografske širine kojima vladaju monsuni nemaju godišnja doba poput nas. Ono se dijeli na suhu i kišnu sezonu, tj. razdoblje između prve, druge ili čak treće žetve. Sezona monsuna za mene je najimpresivnije stanje atmosfere za fotografiranje.
Surađuješ s Hrvatskom turističkom zajednicom za koju si snimio veliki broj poznatih i manje poznatih dijelova Hrvatske, a koji se nalaze u mnogobrojnim promotivnim materijalima kojima se naša zemlja predstavlja. Koji dio Hrvatske najviše voliš fotografirati?
Obožavam fotografirati i švrljati onim manje poznatim ili potpuno nepoznatim krajevima koji, za divno čudo, još postoje. Bilogora, Papuk, Spačva, Cvelferija, srednja Podravina, Ćićarija, Lička Plješivica, Gornje Pounje, onih petnaestak kilometara Une od vrela kod Donje Suvaje do granice s BiH. Rijeka Una mi je zapravo već dugo opsesija. Volio bih napraviti fotomonografiju, priču ili čak putopis o toj rijeci i životu uz nju, od vrela do ušća. Tim više što po očevoj strani vučem podrijetlo iz Cazinske krajine koja je blizu Uni.
Upravo radiš na putopisu o svojim overland putovanjima zemljama zapadne Afrike (Mali, Senegal, Gambija, Sijera Leone, Gvineja, Mauretanija). Kako napreduješ?
Izvrsno. Sporo, ali temeljito. Jako sam zadovoljan s tih četiri, pet poglavlja koja sam dosad napisao. Veseli me sve ono što bi ta knjiga mogla donijeti. Čak me i zima prvi put u životu veseli jer to će biti ključno razdoblje u pisanju ove knjige. Drva spremno čekaju u šupi za ogrjev.
Koliko je pisanje samotan posao? Gdje pišeš? Kad pišeš? Mislio sam da je, dok nisam počeo pisati svoj putopis. Meni zasad ne djeluje samotno. Ili bolje reći, samoća pisanja, uz ostala događanja tijekom dana, dođe kao poslastica. Pišem u prosjeku dva do tri sata dnevno. Ostalo vrijeme ispunjeno je obvezama, poslovima, komunikacijom s mnogo ljudi tako da mi bijeg u spisateljsku izolaciju i duga pješačenja prirodom djeluju poželjno. No kada u studenom i prosincu pojačam tempo, vjerojatno ću imati o tom pitanju što za dodati. Kada pješačim, često naglas razgovaram sam sa sobom. Mobitel nosim kako bih zapisivao misli, rečenice, ulomke koji mi tada naviru. Onda ih dorađujem u svojoj radnoj sobi na računalu.
Kako se nosiš s tim da se u ovo pandemijsko vrijeme mora biti doma i samo doma?
Pisanje putopisa ponaosob pruža mi blagoslov da probleme vezane uz ograničeno kretanje ni ne osjetim. Ne preglavljujem o nekim novim putovanjima, već o poglavljima. No nadam se da kada knjiga bude objavljena, prilike oko toga ipak budu normalnije.
Autor teksta: Antonija Putić
Autor fotografija: Saša Pjanić