Sopranistica Valnea Vretenar odrasla je u malom istarskom mjestu Pićan podno Učke.
Nakon završetka srednje glazbene škole u Puli upisuje Umjetničku akademiju u Splitu, u klasi
prof. Nelli Manuilenko. Iako je u srednjoj svirala klavir i bila uvjerena da će postati
pijanistica, ljubav prema pjevanju bila je jača. Mlada sopranistica iza sebe ima niz uspješnih
nastupa, a Istru i Dalmaciju zamijenila je mirnim obiteljskim životom u Bjelovaru.
Koliko si danas povezana s mjestom odrastanja?
Dosta sam emotivno povezana sa svojim rodnim krajem. Dolazim svega dva ili tri puta
godišnje kod mojih i mogu reći da mi jako nedostaje moja Učka i sva mjesta u kojima sam
provela cijelo svoje djetinjstvo. Da ne pričam o Puli, tamo sam završila svoje srednjoškolsko
obrazovanje i provela najljepše trenutke sa svojom ekipom s kojom sam dandanas u super
odnosima.
Kad si otkrila da te zanima glazba/pjevanje?
Glazba me počela zanimati već u ranom djetinstvu, dakle prije nego što sam išla u osnovnu
školu. Sjećam se da sam jednom na TV-u gledala jednog pijanista s velikim zanimanjem kako
svira klavir i meni je to bilo mrak. Jako mi se sviđala boja instrumenta i te tipke, ma sve.
Onda sam gnjavila roditelje da mi kupe klavijaturu i tako je sve počelo. Počela sam vrlo rano
skidati pjesme po sluhu koje sam čula na radiostanici i tu su zapravo moji roditelji odmah
reagirali i upisali me u glazbenu školu.
Voljela sam ja i pjevati. Sjećam se kako su me susjedi zvali „slavuj“ jer su me uvijek slušali
kako pjevam po cijele dane po selu i njima je to bilo zanimljivo pa su me zvali da im nešto
zakantan.
Kad si počela pjevati/svirati?
Osnovnu glazbenu školu, smjer klavir, upisala sam kasnije, s nekih 12 ili 13 godina, više se ne
sjećam. Obično djeca klavir upišu s recimo 9 godina. Ja sam dosta kasno krenula s klavirom.
Sva sreća pa postoji opcija akceleracije pa sam u nekoliko godina završila klavir. Doticaj s
pjevanjem dogodio se kad sam upisala srednju glazbenu školu u Puli. Zapravo, meni je cilj
bio postati pijanistica, ali kako smo na upisu za srednju glazbenu školu morali odabrati još
jedan smjer (uz obavezan smjer – klavir), odlučila sam se za solo pjevanje. Solo pjevanje
upisala sam sa 17 i pol godina. Nisam ništa ozbiljno htjela postići s pjevanjem, već samo
naučiti neke elementarne stvari o disanju, što mi koristilo za pop pjevanje.
No, kako sam tada dobila super nastavnika, prof. Cvetan Pelčić koji mi je bio veliki
motivator, usadio mi je ljubav prema pjevanju i nakon par godina srednje znala sam da je
pjevanje moj poziv i da se s time želim baviti cijeli život. Tako da je klavir pao u drugi plan,
mada ja dandanas klavir vježbam za svoju dušu i koristi mi za moju profesiju. Svakako sam
na dobitku.
Što sviraš sebi za dušu na klaviru?
Volim svirati Bachova i Chopinova djela. Ponavljam dio repertoara koji sam svirala na
maturalnom koncertu iz klavira. Sviram dječje pjesmice kćerki jer to obožava. Posvetila sam
joj jednu skladbu koju sam skladala. Volim svirati Olivera i tako neke baladice. Svašta
pomalo. Nekad se i jazza uhvatim. Volim vježbati i korepeticiju. Često uzimam djela koje
pjevamo mi solo pjevači pa vježbam klavirsku pratnju. To me opušta.
Kojih pet skladbi klasične glazbe koje bi svi trebali poslušati?
1.S. Rachmanjinov: Koncert za klavir i orkestar op. 18 br. 2 u c-molu
Doduše, možda je težak za laike, ali nekome tko općenito voli klasičnu glazbu, ovo djelo je
zaista melem za uši.
2. Figarov pir, opera W. A. Mozarta
3. Klavirska djela F. Chopina.
4. Traviata, opera G. Verdija
5. Debussyjeve solo pjesme i klavirski komadi.
Netko tko je ljubitelj impresionizma (kao ja), Debussy je definitivno pun pogodak. Mada i
Faure ima zanimljiva djela.
Ima li u tvojoj obitelji glazbenika?
U mojoj obitelji nema profesionalnih glazbenika. Moj pradjed i djed su bili harmonikaši
amateri. Znali su ovako svirati po feštama i sebi za dušu. Mada imam u Sloveniji daleki rod i
također se profesionalno bave glazbom.
Vjeruješ li da postoji gen za glazbu?
Hm, pa valjda postoji. Ja nekako gledam po sebi. Nitko od mojih doma nije školovan. Tata je
antitalent za pjevanje, dok je mama čista suprotnost. Jedino su se moji nonići bavili glazbom
pa sam možda pokupila njihov gen. Nisam se nešto previše bavila tom tematikom, ali svakako
mislim da ima nešto u tome. Recimo, moja sestra i brat također imaju sluha i lijepo pjevaju,
ali ne bave se glazbom, možda je to stvarno stvar gena.
Kako su roditelji reagirali kada si im rekla da želiš studirati pjevanje?
Odmalena sam imala njihovu podršku i znali su koliko volim klavir, općenito glazbu, i tu nije
bilo nikakvih problema. Tata je možda više priželjkivao da upišem studij klavira, ali je imao
razumijevanja za moju želju da upišem studij solo pjevanja. Bilo im je bitno da radim ono što
volim.
Koliko je bilo teško upisati akademiju u Splitu?
Niti jedan prijemni na bilo kojim akademijama nije lagan. Sve ovisi o tebi, o tvojoj kvaliteti
glasa i talent, i naravno, koliko si se spremio za taj prijemni. Puno je tu faktora koji presuđuju,
a i stvar sreće.
Ja sam dala sve od sebe, što mi je bilo najvažnije, a rezultati su došli sami po sebi. To je što se
tiče samoga pjevanja. Drugo, morala sam položiti i solffeggio (teoretski dio). Mogla bih reći
da je najteži dio bio psihička priprema jer tebi nitko ne jamči da ćeš proći. Sve ovisi o tebi,
kao što sam gore navela. Kako ćeš se držati sa stresom, kakva će biti konkurencija, hoćeš li
biti dovoljno dobar. Sve su to pitanja koja nam se vrte po glavi.
Koji ti je bio najdraži, a koji najteži predmet?
Naravno da mi je najdraži predmet bio solo pjevanja. Nema veće radosti nego kad ideš na taj
predmet s veseljem. Obožavala sam tražiti novi repertoar, otkrivati nove glasovne
mogućnosti… Jako je bitna i dobra komunikacija s profesorom, jer profesor je tu da te
podupire, motivira i da vjeruje u tebe. Bez toga sve pada u vodu.
Apsolventsku godinu sam upisala na Akademiji za glasbo u Ljubljani (6. godina studija) i
tamo sam upisala pjevanje u klasi red. prof. Pie Brodnik. S profesoricom Piom imala sam
super odnos. Obožavala sam njezinu energiju i način na koji me motivirala i poticala za
daljnji rad. Nakon diplome i dalje sam surađivala s njom. Žena je fantastična.
Što se tiče najtežeg predmeta na faksu, možda bih izdvojila Glazbene oblike (analiza
glazbenog djela). S obzirom na to da smo imali profesora koji je bio pun razumijevanja prema
nama, nije bilo problem pohađati taj predmet. Svaki predmet je specifičan na svoj način i
zahtijeva neku vrstu napora.
Od pjevača se zahtijeva i znanje stranih jezika. Znaju li oni samo pjevati na stranim
jezicima ili ih uistinu govore?
Za jednog opernog pjevača je poželjno i veoma važno da govori što više jezika. Zašto? Zato
što se mi pjevači uglavnom susrećemo s francuskim, ruskim, talijanskim i njemačkim
opernim repertoarom. Kad dobiješ ulogu, prvo moraš prevesti svoju ulogu pa onda ostale
uloge iz te opere. Puno ima dijaloga i ako ne razumiješ ono što pjevaš, onda tu nastaje veliki
problem. Naravno, ima pjevača koji ne govore tečno jezike pa moraju sve sami prevesti i
veliki je tu napor, ali i na takav način učiš jezik. Ima poznatih opernih pjevača koje pratim
putem društvenih mreža i vidim kako jako dobro barataju s različitim jezicima. Praktički ih
pričaju kao da im je materinji jezik. To stvarno puno znači. Nažalost, na našoj akademiji u
Splitu nismo imali mogućnost učiti francuski i ruski jezik, što je po meni veliki minus jer tek
sada vidim koliko bi mi to značilo. Mada recimo na Ljubljanskoj akademiji studenti solo
pjevanja imaju priliku učiti sve te jezike koje sam vam navela.
Tko su umjetnici koje bi nam preporučila da zapratimo na društvenm mrežama?
Mladi hrvatski operni pjevači Leon Košavić i Toni Nežić, te svjetske popularne operne
pjevačice Diana Damrau, Anna Netrebko, Nadine Sierra, Olga Peretyatko, Pretty Yende.
Imamo i našu izvrsnu opernu pjevačicu, koloraturku Ivanu Lazar.
Po čemu pamtiš dane na akademiji?
Definitivno po druženju s mojim kolegama i po svemu što smo skupa prošli. Najviše ću
pamtiti svoju prvu debitansku ulogu Sunčice iz opere Turia i Plamenko mojega prijatelja
Borne Ercega. Tada sam prvi put zapjevala na kazališnim daskama. Opera je praizvedena u
šibenskom kazalištu. Na 5. godini faksa prošla sam u polufinale renomiranog međunarodnog
natjecanja Magda Olivero u Milanu. To mi je bilo prvo veliko natjecanje. Također se rado
prisjećam jednog pjevačkog natjecanja u Austriji u Deutschlandsbergu. Bilo je tu naravno
puno koncerata na razini akademije i van akademije koji su mi ostali u lijepom sjećanju.
Mnogi umjetnici kažu da je iznimno stresno razdoblje kada se završi akademija i mladi
se ljudi nađu na tržištu rada.
To je istina, da. U tom razdoblju si praktički nigdje. Krećeš iz nule i normalno je da se bojiš
za svoju egzistenciju i karijeru. No dođe vrijeme kada se sve poklopi i dođe na svoje. Treba
imati samo strpljenja i biti jako uporan, ne odustati od sebe, od svojih ciljeva.
Ja sam taman nakon diplome bila u visokoj trudnoći pa sam sve svoje misli fokusirala u tom
smjeru. Ali da, kada je prošao porodiljni, isto sam se brinula kako ću i što ću. Nakon nekoliko
mjeseci dobila sam posao kao nastavnica klavira u glazbenoj školi Vatroslav Lisinski u
Bjelovaru.
Bjelovar ima puno talentiranih glazbenika. S kime surađuješ? Gdje si do sada nastupala
i koje su ti najdraže uloge?
Do sada sam surađivala s bjelovarskim pijanistom Vedranom Milićem. Prošloga ljeta imala
sam solistički koncert u Atriju muzeja u povodu Glazbenog kultunog ljeta i Vedran me pratio
na klaviru. Imam u planu održati nekoliko tematski solističkih koncerta, ali više o tome kada
dođe pravo vrijeme.
Na jednom vjenčanju surađivala sam s violinisticom Vandom Novoselec. Jako su dragi i
talentirani glazbenici s kojima mi je uvijek gušt surađivati.
Gdje si do sada nastupala i koje su ti najdraže uloge?
Do sada sam nastupala u Austriji (Freyung), Sloveniji, Italiji, Zagrebu, Puli, Splitu, Šibeniku.
Osobno, najzanimljivija i najizazovnija uloga bila mi je uloga Kraljice noći iz opere Čarobna
frula skladatelja W. Amadeusa Mozarta. Učila sam tu ulogu tijekom studija i učiš ju i radiš na
njoj cijeli života. Tu bih izdvojila još nekoliko Mozartovih uloga Constanza, Blonde (Otmica
iz Saraja), Susanna (Figarov pir), Lakme (Lakme, L. Delibes), Olympia (Hoffmanove priče, J.
Offenbach), Cunegonde (Candide, L. Bernstein – opereta ).
Da sada ne nabrajam, ima tu dosta meni dragih uloga koje su skladali talijanski velikani poput
Bellinija, Donizettija i Rossinija.
Koji bi savjet dala roditeljima koji žele upisati svoje dijete u glazbenu školu?
Preporučila bih roditeljima da slobodno upišu svoju djecu u glazbenu školu jer biti glazbeno
dijete ima mnogo prednosti. Recimo, pjevanje i sviranje instrumenta omogućuju djetetu da
doživi uspjeh, a nastupi pred publikom uče ga važnim životnim vještinama – svladavanju
stresa i pobjeđivanju treme. Čime god se kasnije bavili u životu, to će im svakako ići u prilog.
Glazba je veoma važna za razvoj svakog djeteta. Ona pozitivno utječe na djetetove fizičke i
umne sposobnosti te omogućuje razvoj estetskog odnosa prema glazbi i umjetnosti općenito.
Svi znamo da se kod osoba koje se aktivno bave glazbom poboljšavaju glazbene sposobnosti,
ali manje je poznato da se razvijanjem glazbenih sposobnosti i općenito razvija pojedinac.
Istraživanja su pokazala kako djeca koja se glazbeno obrazuju postižu bolje rezultate na
pojedinim testovima od djece koja nisu recimo glazbeno obrazovana. Dakle, djeca koja čitaju
note, redovito vježbaju sviranje nekog instrumenta i pjevaju, mogu pokazati znatno bolju
spacijalnu percepciju, verbalne i matematičke vještine te kreativnost.
Autor teksta: Antonija Putić
Autor fotografija: privatni album
