OGNJEN MILOVANOVIĆ
Od pozornice Bjelovarskog kazališta došao je do svjetla velikih reflektora. Ognjena Milovanovića gluma prati od malih nogu. Igrajući u Bjelovarskom kazalištu i na amaterskim festivalima, shvatio je da ona postaje više od hobija. Diplomirao je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2018. Glumio je u seriji „Crno-bijeli svijet“ i u filmu „Koja je ovo država?“. U raznim kazalištima do sada je izveo više od deset predstava. Uz glumu na pozornicama i pred kamerama, bavi se sinkroniziranjem animiranih filmova. Na prošlogodišnjoj dodjeli Nagrade hrvatskog glumišta osvojio je nagradu za najbolje muško ostvarenje u drami do 28 godina za ulogu u predstavi „Mačak u vreći“. Odnedavno je zaposlen u Kazalištu Komedija. Mladoga glumca Ognjena Milovanovića čeka svijetla budućnost, a u nastavku možete pročitati kako je tekao put njegove karijere od samoga početka pa sve do danas…
Zašto gluma?
Držim da se sve lijepe stvari u životu dogode slučajno. Malo klišej, ali tako je. Gluma me pratila kroz cijeli život, pa i onda kad toga nisam bio svjestan. U mojoj ulici nije bilo puno djece tako da sam se često igrao sam i razvijao maštu. U svojem velikom dvorištu zamišljao sam Indijance i kauboje, a ja sam igrao sve uloge i glasove. U toj dobi razvijaš nešto što ni ne znaš da će ti u budućnosti trebati. Konkretan razlog koji me potaknuo da se profesionalno bavim glumom je vanjski podražaj profesionalaca i voditeljice Bjelovarskog kazališta Margarete Fabičević. Prilazili su mi profesionalni glumci i profesori s akademija i pitali me jesam li razmišljao da se profesionalno počnem baviti glumom. To mi je bila buba u uhu. Nije bilo puno prebiranja. Srednju u koju idem, volim li ja to? Volim, ali glumu volim više. To je onaj pravi osjećaj za koji mogu reći da sam bio siguran od samoga početka.
Gdje si se prvi put susreo s glumom?
U osnovnoj školi morali smo odabrati izvannastavnu aktivnost. Mojoj mama je imala presudnu ulogu zašto sam izabrao baš glumu. Bio sam živahno dijete, a na glumi se puno skače i priča te joj se to činilo kao dobra opcija za mene. Na svakoj školskoj priredbi izvodio sam igrokaze ili monologe, a mama se šalila da sam znao cijelu priredbu napamet. U petom razredu osnovne škole krenuo sam u Bjelovarsko kazalište, također na mamin poticaj.
Kada se dogodio presudan trenutak u kojem si shvatio da gluma više nije samo hobi već da svoj život želiš provesti pod svjetlima reflektora?
U trećem razredu srednje škole prijavili smo se na smotru amaterskih kazališta na kojoj su mi prišli profesori s akademija i pitali me jesam li razmišljao o tome da se počnem profesionalno baviti glumom. Tada sam počeo više razmišljati o tome i bez mnogo prebiranja shvatio sam da to stvarno želim.
Je li gluma posao ili poziv?
Gluma je poziv. U današnje se vrijeme na van više čini da je posao i mora se više tako shvaćati jer su ekonomske potrebe postale važnije u čovjeku nego sama umjetnost. Kad se sve skupi na kraju, kad dolazim na predstavu, znam da ću ju sad igrati, stojim sam na sceni, govorim tekst, ništa od toga nikad ne odrađujem. Ima svakakvih dana, ali koliko god se loše osjećao, u tih sat i pol vremena ću naći 10 minuta u kojima ću znati da je to poziv. Osobno nikad nisam na sceni da mi je u glavi još jedna scena, još pet minuta i sl. Na sceni se vidi imaš li strast ili radiš bez volje.
Što te najviše privlači u tvojem poslu/pozivu?
Najviše me privlači to da pokušavam iznenaditi svoje ja. Pokušavam biti iskren na sceni, ali kroz emocije koje nemam priliku iskusiti privatno.
Što nikad ne bi napravio za ulogu?
Sve bih napravio, ako postoji dovoljno dobar razlog za to.
Imaš li neki skriveni talent?
Znam jako puno tekstova pjesama, pogotovo rap. Volim freestyle. Katkad u razgovoru kada netko kaže neku riječ ja počnem pjevati pjesmu.
Koji ti je omiljeni domaći, a koji strani glumac?
Na domaćoj sceni ima puno dobrih i kvalitetnih glumaca. Radio sam s Ljubimirom Kerekešom i Stojanom Matavuljom koji su glumačke legende. Alma Prica je divna glumica. Ima još puno ljudi s kojima bih volio raditi. Neki od njih su Živko Anočić, Matija Čigir, braća Goran i Bojan Navojec.
Najdraži strani glumac mi je Tom Hanks, a najbolji strani glumac mi je Daniel Day Lewis.
Koja ti je najdraža kazališna predstava?
Helverova noć.
Opiši svoje studiranje u tri riječi.
Divlje, predano, neočekivano.
Koji osjećaji te ispune kad se prisjetiš studentskih dana?
Osjećaji su zaista pomiješani.
Kako je tekao tvoj put do Akademije u Zagrebu? Jesi li išao i na druge prijemne?
Prvo sam išao na prijemni u Osijek. Tamo sam prošao u uži krug pa ispao zbog lutkarstva. Zatim sam otišao na studij „Gluma i mediji“ u Rijeci. Tamo mi se svidjelo i bio sam zadovoljan prijemnim. Tjedan dana kasnije bio je prijemni u Zagrebu. Bio sam siguran da neću proći. Stigli su rezultati iz Rijeke da nisam prošao, a istoga dana i iz Zagreba da sam prošao. Da nisam išao u Rijeku i Osijek, mislim da te godine ne bih upisao Akademiju u Zagrebu. Ovako sam već bio opušten. Na kraju sam upisao Akademiju u Zagrebu koju sam najviše htio, a najmanje joj se nadao.
Jesi li imao podršku obitelji?
Da, apsolutno! Otac mi je pričao da pazim jer nije siguran posao, ali je vidio da sam ja odlučio i podržao me. Sugerirali su mi što su mislili da je pametno za mene, ali su vidjeli da sam zreo i da je to u redu. Uvijek sam imao podršku, pa i dan-danas.
Kako ti je bilo nakon završetka studija?
Dva mjeseca nakon završetka Akademije shvatio sam koliko sam slobodan. Tek tada sam mogao isprobati neke stvari i upoznati Zagreb. Sloboda mi se jako svidjela. Na Akademiji su nam pričali da to mora biti ovako-onako, a kad sam došao na scenu i glumio s ostalim glumcima, shvatio sam da ti ljudi imaju iste probleme kao ja. Ljut sam na Akademiju jer mislim da smo nepotrebno toliko dugo bili tamo. U kazalištu imaš neki okvir u kojem znaš kako i koliko radiš, a na Akademiji je to dosta drukčije. Tamo slijepo vjeruješ jer si student. Pametniji si kad odeš i da mi se sada vratiti, ne bih više nikada dopustio neke stvari. Ima ljudi koji su odustali i otišli jer su im profesori srušili samopouzdanje.
Želiš li se u budućnosti više posvetiti kazalištu ili glumi pred kamerama?
Film me više zanima jer sam ga manje radio i tu želim stjecati iskustvo, ali sam otvoren za sve stvari.
Gdje se vidiš za deset godina?
Vidim se tu gdje jesam, s još većom dozom optimizma.
Ognjen Milovanović dokazao je kako se iz dječje ljubavi može razviti karijera. U početku je gluma bila samo hobi, a kasnije se radom, trudom i upornošću pretvorila u mnogo više. Zato je važno vjerovati u svoje snove, raditi na sebi i usavršavati svoje talente jer nikad ne znaš što će ti budućnost donijeti i u kojem će smjeru ona ići.
Autor teksta: Anamarija Lovrić
Fotografije: Mane Sergoyan – IMPRESS