Ako ste se u zadnjih tridesetak i više godina u Bjelovaru bavili glumom, zasigurno ste se susreli s dramskom pedagoginjom Margaretom Fabičević, koju svi od milja zovu Maja. Ona je i dugogodišnja voditeljica Bjelovarskog kazališta kroz čije je glumačke radionice i predstave prošao impozantan broj malih i velikih Bjelovarčana (uključujući i autoricu teksta koji čitate). Točnu brojku nitko ne zna, jednako tako treba vremena da se izbroje sve predstave koje je jedno od najnagrađivanijih amaterskih kazališta u Hrvatskoj izvelo. Okvirno, u vrijeme prije pandemije izvodili su tri predstave tjedno.
Kad se puno radi nema se vremena za sve to brojanje, govori Maja dok zbraja sve grupe polaznika koji su prije dolaska pandemije svakodnevno bili u prostoru kazališta. Ova je pandemija sve promijenila naglavačke, napominje Maja, ali i tu smo se snašli, te uz veliku podršku naših stalnih suradnika, čak i u ova teška vremena za kazalište, kreativno smo radili neke potpuno nove stvari. U ovoj izazovnoj godini za umjetnost napravili smo sedam online radiodrama za djecu. Prvo smo ih emitirali na županijskom Alfa radiju, a zatim su naše drame preuzele i druge radio stanice. To nam je bio pravi vjetar u leđa da još snimamo i radimo.
Snimili smo film “Kamo dalje?” u suradnji s Hrvatskim zavodom za zapošljavanje, a plan nam je osnovati i dvije filmske grupe u kazalištu jer vlada veliki interes za film kod naših mladih ljudi. Trenutačno imamo osam dramskih skupina i dvije lutkarske skupine.
Tko najviše posjećuje kazalište?
Našu publiku najviše čine djeca i srednjoškolci jer imamo sjajnu suradnju sa školama. Dolaze i roditelji naših glumaca, redovito smo imali izvedbe i za umirovljenike. Bjelovar ima dobru publiku, puno je tome pridonio i Bok fest, uistinu ljudi rado idu u kazalište. Mi organiziramo Komedija fest kad u Bjelovar dovodimo najbolje amaterske komedije iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja. Imamo 120 mjesta, ali tad se u dvoranu zna stisnuti i 200 ljudi. To je poseban doživljaj za sve koji su na sceni. Bjelovarčani vole nagraditi pljeskom dobre izvedbe, glumci to jako cijene. Pogotovo mladi glumci, glumci koji su prvi put na sceni.
Prije nego što si postala voditeljica Bjelovarskog kazališta i dramska pedagoginja, bila si i glumica. U kojem si trenutku znala da se želiš baviti glumom?
Od najranijeg djetinjstva. Moji kažu da sam glumatala otkad sam se rodila. Već u osnovnoj školi išla sam u dramsku skupinu, a kasnije sam u Bjelovaru išla u amatersko kazalište BOK. Tada sam imala 12 godina i bila sam najmlađa. Moja prva uloga u kazalištu zapravo je bila zamjena za sve one koji zbog drugih obveza nisu mogli doći na probe, izvedbe. Ljudi su radili, nisu stizali baš na sve. Dosta je vremena prošlo dok nisam dobila svoju prvu važniju ulogu u predstavi Jesenja kiša od Branislava Nušića. Tada sam imala 16 godina, u predstavi je igralo puno glumaca, a režirao je Marinko Ivanišević, tada jako ugledni redatelj u našem kazalištu. On je kasnije otišao iz Bjelovara, radio je kao urednik na Radio Đurđevcu i tamo je osnovao amatersko kazalište koje i danas djeluje.
Rad na toj predstavi s velikim ansamblom i dobrim redateljem me se jako dojmio. I uloga koju sam imala bila je važna, igrala sam damu koja je ubila svojega muža pa su mi svi sudili. To je za mene bio jako veliki izazov, morala sam naučiti hodati u visokim petama, imala sam haljinu, morala sam djelovati puno starije. Bilo je to divno iskustvo i tada se rodila ta nevjerojatna ljubav prema kazalištu koja i danas traje. Jedno vrijeme u životu nisam radila u kazalištu, kad sam se udala i postala mama. Ali sudbina je htjela da sam baš u vrijeme kad se osnivalo današnje Bjelovarsko kazalište ja slomila nogu i nisam mogla raditi posao koji sam radila u Zagrebu. Djeca su već porasla, ja sam za vrijeme oporavka imala vremena i nekako sam na štakama došla na jednu od proba i pitala treba li im pomoć. I evo, do danas pomažem.
U to je vrijeme i osnovano Bjelovarso kazalište koje su uglavnom činili odrasli ljudi. Tko su bili članovi?
Bila je to skupina odraslih ljudi koji su voljeli kazalište i odlučili su ponovno pokrenuti kazališnu scenu u Bjelovaru jer im je svima nedostajala, a stare družine su prestale s radom. Bjelovarsko kazalište službeno je osnovano 1997. godine, ali Bjelovar ima dugu tradiciju bavljenja kazalištem, puno poznatih kazališnih imena. Tako nekako smo preko njih i došli do profesionalne redateljice Nine Kleflin koja je u narednim godinama postala naš kućni redatelj i koja je i do danas ostala važna karika u našem umjetničkom stvaranju i osoba od povjerenja.
Nina Kleflin je osoba od koje sam ja najviše naučila, ona je iznimna redateljica i osoba koja može najviše izvući iz glumca. I svi mi smo uživali radeći s njom. I već na samom početku kazalište je dobilo profesionalne smjernice jer nas je Nina naučila mnogo toga. Mi smo odmah s prvim predstavama počeli osvajati nagrade, tu se onda okupila i skupina mladih ljudi, uglavnom gimnazijalaca koji su samoinicijativno radili predstave. Kazalište je iz godine u godinu raslo, dobili smo i prostor od grada, a Mirko Benkus i ja smo se nakon godina i godina volontiranja zaposlili u kazalištu gdje i danas oboje radimo. Ja sam tada krenula na sve moguće edukacije, stekla sam titulu dramske pedagoginje, u kazalište je počelo dolaziti sve više mladih ljudi, angažirali smo i profesionalne glumce, redatelje, kostimografe … Tada je Goran Navojec pokrenuo i Bok fest, krenule su u okviru festivala i mnogobrojne radionice za amatere, bilo je to jedno divno vrijeme učenja i stvaranja. Tako da sam ja iz glumice prešla u voditeljicu kazališta, zatim dramsku pedagoginju. Ali ovih dana intenzivno radim na svojoj monodrami “Kuharica za zmajeve”. Jako se veselim jer ću ponovno glumiti nakon dugo vremena.
Bjelovarsko kazalište osvojilo je mnogobrojne nagrade, ali jednu od najvažnijih nagrada dobila je upravo Maja osobno – to je Nagrada centra za dramski odgoj za doprinos kulturi i dramskom odgoju na razini Hrvatske. Koliko ti znače nagrade?
Ova mi je nagrada vrlo važna i jako mi puno znači. Ona je meni potvrda da je sve ovo što ja radim netko prepoznao i izvan našeg grada, županije. To je veliko priznanje struke i dokaz da i male sredine mogu biti izvrsna baza za postići vrhunske rezultate. Mi svuda s ponosom možemo izgovoriti ime Bjelovarskog kazališta jer ono predstavlja sinonim za kvalitetu. Dokaz tome su i bjelovarski glumci Ivan Ožegović, Ognjen Milovanović i Erna Rudnički, svi troje naši članovi i glumci s diplomom Akademije dramske umjetnosti Zagreb. S nama je od samih početaka i Goran Smoljanović, glumac i lutkar s diplomom Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Uspjeh tih mladih ljudi su najveće nagrade koje naše kazalište ima.
Tko sve radi u kazalištu?
Uz mene još radi Mirko Benkus kao tajnik i Marijana Hanževački koja je kostimografkinja. Ali zapravo nas troje uz pomoć naših polaznika i njihovih roditelja – radimo sve. Mirko radi scenografiju, bavi se tehnikom, zadužen je za sve popravke, dočekuje publiku i sve što treba. Svi održavamo ovaj prostor, krečimo, pofarbali smo pozornicu sada kada nije bilo programa uživo. Mi nemamo čistačice, sve radimo sami, naši polaznici isto pospremaju iza sebe, tako nauče cijeniti ovaj prostor, brinuti se za njega, poštovati druge koji također koriste garderobu, pozornicu … Kazalište je timski rad.
Dugi niz godina naš suradnik je Alen Bigač, kantautor za naše predstave. Djeca pjevaju songove koje snimimo kod njega u studiju. Od dramskih voditelja s nama su dugi niz godina Marko Dragičević koji vodi srednjoškolsku skupinu i Jelena Ivezić.
Lutkarska pedagoginja Anita Malek radi s lutkarima, a jako smo ponosni jer imamo i lutkarsku sekciju odraslih, tu skupinu vodi Slobodanka Martan.
Pojavio se i veliki broj mladih ljude koje zanima rad na filmu, Petar Klinac upravo je završio svoj prvi film, plan nam je svakako ponuditi više filmskih radionica mladima.
Ana Perković je mlada dramaturginja na Akademiji dramskih umjetnosti, inače naša članica i Bjelovarčanka, ona nam drži radionice dramaturgije, a predivno surađujemo i s mladim glumcima koji su iz našeg kazališta otišli na Adu i tamo diplomirali glumu – Erna Rudnički, Ognjen Milovanović i Ivan Ožegović. Edukacije za lutkare vodi nam naš Goran Smoljanović, jedne godine radionice nam je držala Marijana Matoković, isto ugledna lutkarica, tu je i kazališna producentica Antonija Putić, isto s diplomom Akademije dramskih umjetnosti. Važno nam je imati suradnje s profesionalcima, od njih svi puno upijamo. Velika smo ekipa, rado si pomažemo i stvaramo zajedno, ja sam jako ponosna jer su nam se vratili gotovo svi koji su svoje prve kazališne korake napravili kod nas.
Mladi na dramskim radionicama osim glume mogu steći i druge vještine. Koliko je važan talent za sudjelovanje u dramskim skupinama?
Mogu puno toga, mi se trudimo da oni nauče, mi ovdje ne radimo glumce, već im pomažemo da postanu glumci. Naš je cilj da svi naši polaznici provode svoje slobodno vrijeme na kvalitetan način, da nisu u lošem društvu, u kafiću. Osim same glume, potičemo ih da razviju svoje sposobnosti, promišljaju o umjetnosti, propitkuju sve oko njih. Dramska je prilika za socijalizaciju, zajedništvo, učenje. Mi na radionicama ne radimo od mladih ljudi glumce, ali im pomažemo da to postanu, ako je to njihov san. Na dramsku se može ići i zbog drugih razloga, neke zanima režija, pisanje, tehnika … djeca kroz dramsku steknu samopouzdanje, nauče se nositi s tremom, pobijede strah od javnih nastupa. To su sve vještine koje će im trebati u životu.
Nama je važno da djeca budu složna i da nauče komunicirati, izraziti se, zagovarati svoje mišljenje. Naš slogan glasi – svi za jednog, jedan za sve. Jako je važno da djeca osvijeste jer rad na predstavi je kolektivni zadatak.
Ako Vas zanima kazalište, film, gluma – onda je dolazak u Bjelovarsko kazalište kao ulazak u neki drugi svijet. Mnogobrojni rekviziti i kostimi koji se brižno paze govore svim posjetiteljima o nekim prošli predstavama Bjelovarskog kazališta. Iako sada ne izvode predstave, više o online programima koje Bjelovarsko kazalište ima možete potražiti na njihovoj službenoj Facebook stranici https://www.facebook.com/BjelovarskoKazaliste a uskoro uživati i u novim kazališnim projektima.
Autor teksta : Antonija Putić
Autor fotografija: Mane Sergoyan – IMPRESS