Poculica – žensko oglavlje Bilogore
Udane žene na glavu su povezivale poculicu koja se i danas smatra najljepšim dijelom naše nošnje i ima vrlo karakterističan oblik. Poculica je istodobno i ukrasna kapa i statusni simbol udane žene. Poculica se sastojala od nekoliko dijelova: ovrljača, kolobara ili oglavka, zatim kapice ili poculjetka te poculice. Oglavak je drveni okvir četvrtastog oblika najčešće dimenzija 18×18 centimetara, koji je ovisno o veličini glave mogao biti veći ili manji za koji centimetar. Izrađivali su ga muškarci od tankih drvenih daščica spajajući ga u njegov konačni oblik. Četvrtasti oblik oglavka daje konačni izgled poculice. Te drvene letvice žene su omotale uskim, dugim komadom platna kako ih oglavak ne bi žuljao.
Ispod oglavka žene su vlasi češljale po sredini ili na stranu, samo što su plele četiri pletenice u koje se pri njihovoj polovici upletala špaga ili deblji konac. Kada su se isplele sve četiri pletenice sa špagama, one su se omatale oko oglavka i špagama čvrsto privezivale za njega kako se ne bi pomicao. Na tako uređene vlasi na složeni oglavak žene su stavljale poculjetak. Prednji, čeoni dio kose u starije vrijeme bio je samo zalizan. U novije vrijeme se brenovao brenajzlinom, žabao klamerima, slagali su se caklini s pomoću šećera i vode ili pak velne.
Poculjetak je kapica od bijelog, domaćeg tanjeg platna. Imao je stražnji, četvrtasti dio i oko njega je bilo prišito platno na koje su se pak prišivale špice. Poculjetak je s prednje strane ukrašen heklanim špicama od domaće pređe ili špicama na drot, a u novije vrijeme od kupovnog konca. Osim heklanih špica, u novije vrijeme ukrašava se kupovnim špicama ili kupovnom šlingom. Polagao se preko oglavka i s pomoću dugih špaga na zatiljku vezao i učvršćivao. Poculjetak se postavljao tako da se, na čeonom dijelu glave ispred njegovih špica, vidjelo još barem dva prsta široko uredno počešljanih vlasi ili složenih u neku od navedenih frizura. Zanimljivo je da su žene oglavak postavljale subotom i nisu ga skidale do druge subote. Subotom se nekada odvijala sva higijena tijela, posebice kose, kako bi bilo sve čisto i uredno za nedjeljnu misu. U poculjetku su također spavale, ali ujutro bi ga popravljale i ponovno učvršćivale. Svakodnevno se nisu nosile poculice pa su se na oglavak i poculjetak povezivale peče i rupci koji su služili za svakodnevno nošenje ovisno o dobu godine i poslovima koji su se odvijali.
Na poculjetak se zatim stavljala poculica. Poculica, iako se u razgovoru s kazivačicama čuje kako one ne izgovaraju samoglasnik „i“ pa za poculicu kažu poculca ili pak poculjca, jest kapica od domaćeg platna, koja je na stražnjem dijelu našita vunicom. Na našitom dijelu poculice prevladavaju geometrijski oblici i dominirala je crvena boja, iako ima i iznimaka. Postojali su mnogi motivi, mustre poculica pa su tako neke dobile i imena. Poculica gnjidanka je bila najcjenjenija jer je njezin vez bio toliko sitan da je podsjećao na gnjidu (uš). Zato se i nazivala gnjidanka. Poculica u klas je karakteristična mustra za sela u okolici Svetog Ivana Žabna. To su zapravo krugovi, točnije njih pet većih i nekoliko manjih, nepotpunih sa svake strane, koji čine stilizirani oblik žitnog klasa. Zašto takav naziv? Taj krug je zapravo zrno koje se vezlo čim veće kako bi žito bilo bogatije, odnosno bolje rodilo. Samim time se željelo privući na ženu koja nosi poculicu, sve dobro, najbolje osobine za ondašnje vrijeme; jaka, čvrsta, rumena, deblja žena koja bi mogla puno raditi i rađati.
Osim našitih, postojale su i natkane poculice. Motivi su tada bili cvjetnog uzorka ili životinjskog. Natkivale bi se poculice s uzorkom dvaju pijevaca, dvaju goluba ili pak dvaju pauna. Ponovno su to motivi lijepih, snažnih osobina.
U novije vrijeme vezu se poculice šlingovezom i svilenim koncem, zadržavajući starinske mustre. Tada u modu dolaze i poculice vezene na križiće i zanimljivo je da su neke izrađene u skladu sa starinskim motivima, a neke potpuno novih motiva, tj. potpuno izvezene na križiće s cvjetnim motivima.
Kasnijih godina, kada su kupovni materijali bili dostupniji seoskim ženama, vezle su poculice na svili ili plišu sa svilenim ili pamučnim koncem. Na komadu pliša ili svile, crvene ili tamno plave, a katkad i crne boje, prevladavali su cvjetni motivi. Ti cvjetni motivi mogli su biti izrađenim različitim tehnikama; pečkim vezom, vezom na križiće ili štikanjem pomoću igle. Te ukrašene komade pliša ili svile prišivale su na bijelo domaće platno. Kada su se izrađivale takve poculice, one više nisu bile s onom starinskom tradicijom i izvornim motivima koji su imali mnoštvo simbola. Za takve poculice bilo je bitno da imaju što veće ruže, cvjetne motive, u mnoštvu boja. Po tome su posebno bile poznate poculice pod nazivom „na crkvenske ruže“ koje su izrađivale Cirkvenke.
Dodatni ukras na poculici bio je i izvezeni prednji komad platna na koji su se prišivale špice. On nije bio cijeli izvezen, već samo djelomice. Kada bi se špice prebacile na stražnji dio poculice, ostala bi praznina između dijela gdje počinje našivavani dio poculice koji dolazi na sam oglavak i špica. Da bi se izbjegla ta praznina, na poculici je bio i taj našiti dio. Taj dodatak nisu imale sve poculice. To je ovisilo o osobi koja ju je izrađivala. Možda čak i o selu jer u nekima su pronađene poculice, ali bez tog našitoga dodatka. Taj dodatni dio bio je napravljen istom tehnikom rada kao i sama poculica.
Taj stražnji našiti ili natkani dio najčešće je bio dimenzija 24×24 centimetra, ali naravno, bilo je i onih većih ili manjih za koji centimetar. Prednji dio poculice također je bio izrađen od domaćeg platna, ali su na njemu naopako prišite svetomarske špice na batiće podrijetlom iz Svete Marije ili lepoglavske iz Lepoglave. Ovu vrstu špica žene su kupovale na sajmovima. Takve špice žene su nazivale i klepkanima. Po uzoru na svetomarske špice, u Hagnju je živjela žena koja ih je izrađivala. Ona se doselila iz Zagorja, što potvrđuje tvrdnju da Bilogorke takvu vrstu čipke nisu izrađivale, već kupovale. Do takvih špica na batiće nije bilo lako doći pa su osim njih postojale i špice heklane od domaće pređe, a kasnije i kupovnog konca. Te heklane špice bile su starinske mustre, puni bod, mrtvi bod, vitice, a ne heklane špice kakve danas poznajemo na kockice. U novije vrijeme, osim takvih, na poculicu se prišivaju i skupocjene, široke kupovne špice ili necane. U bilo koje od navedenih špica, ovisno o imućnosti žene, provukla bi se i pantljika. To je kupovna svilena vrpca, vrlo uska, koja se mogla provući uz rub špica. To se češće nosilo na poculicama novije mode.
Takva kapa, poculica, postavljala se na poculjetak. Na poculici, kao i na poculjetku, bile su duge špage kojima se ona vezala oko poculjetka i oglavka. Prvo se namještao stražnji vezeni dio, koji je veći od oglavka, kako bi se cijelom površinom vidio vez i na rubovima oglavka, a ne čisto bijelo platno. Istodobno s postavljanjem stražnjega dijela nabiralo se platno na kojem su prišite špice i ono se natiskivalo u praznine oko oglavka.
Nakon učvršćivanja, krajevi špica s lijeve i desne strane slagali su se u tzv. uva, odnosno slagali su se u dvije falde/šnitice koje vire sa svake strane ispod ženinog uha na vratu, pa su po tome i dobile ime. Kada su se i uva namjestila, špice, koje su bile preklopljene na tjemenu žene, prebacivale su se na poculicu, odnosno oglavak. Kako su one prišite naopako, prilikom prebacivanja namještale su se na pravu stranu ili na lice.
U različitom razdoblju, od najstarijih kazivanja pa do kada su se poculice prestale nositi, uva su se radila na razne načine. Ovdje je sada opisan samo jedan, najčešći primjerak. Valja napomenuti kako su se Crkvenke, stanovnice Cirkvene, voljele gizdati i preštimavati, Tako su one svojedobno, oko 1910. godine nosile uva složena tako da su podsjećala na trokut.
Poculica je osim simbola udane žene otkrivala i koje je vjeroispovijesti žena. Kao što je rečeno, na poculicama dominira crvena boja, ali na onima ako je žena katoličke vjeroispovijesti. Žene pravoslavne vjeroispovijesti koje su se udavale za muškarca katoličke vjeroispovijesti, a kod nas bi to ljudi rekli kada se „vlajinka uda za šokca“, nosile su poculicu na kojoj je dominirala crna boja. Ova tvrdnja vrijedi samo za starije doba, jer u novije, kada se nose poculice na plišu ili svili i šokice, žene katoličke vjeroispovijesti, nose podlogu crne ili tamnoplave boje.
Bogatije žene priuštile su si i pantljiku, prevezač. To je traka širine do 8 centimetra od platna na koje se prišiju svilene trakice, regljice, gajtani, drtaljia (žive žice koja pri hodanju titra, drhti), perlice i šljokice. Taj prevezač nosi se na poculice novije mode i vezao se na spoju poculice i poculjetka da se taj prijelaz ne vidi. Vezao se na zatiljku ispod oglavka. Njega si nije mogla priuštiti svaka žena. Poculica se češće nosila bez njega jer je bio vrlo skupocjen.
Poculice su se nosile u selima od Bjelovara prema Vrbovcu. Na tom potezu same su nošnje nešto drukčije nego u onom drugom dijelu Bilogore. Zapravo, kombinacija odjevnih predmeta i kombiniranja tkanina je drukčija. Ukrasi na nošnji su nešto bogatiji, a položaj sela na glavnoj prometnici prema većim gradovima pridonio je ranijem dolasku kupovnih tkanina u sela.
Autor teksta: Ivan Vinković
Autor fotografija: Antonija Putić