2. 5. 2019.
Dragi Richarde, želim ti sreću.
Večeras su na televiziji prikazivali film „Lijepa žena“. Ta bajka sa sretnim krajem opet me raznježila. No pravi razlog zbog kojeg sam odlučila napisati ovo pismo jest objava na internetskim stranicama: „Poznati glumac čeka dijete nešto prije sedamdesete, i to s duplo mlađom partnericom.“
Kad bi me poznavao, iznenadio bi se što ti pišem. Osobito što to činim sad kad sam prešla pedeset i petu. Valjda tek danas imam dovoljno samopouzdanja za takvo nešto. Uostalom, ti za mene nisi stranac. Gledala sam sve tvoje filmove, neke i više puta. Pročitala sam gotovo sve što je napisano o tebi. Otkad sam davne tisuću devetsto osamdeset i druge kao djevojka gledala film „Oficir i đentlmen“, opčinjena sam tvojim likom. Zamisli, od tada do danas prošlo je više godina nego što ih ima tvoja sadašnja žena. Alejandra, čuvarica muškaraca. Čak joj i ime zvuči kao bajka.
Često sam, naročito u nesretnim danima, sanjala o tebi. Bio si moje utočište, tajno mjesto za skrivanja. Gotovo svi ljudi maštaju ali, rijetko tko govori o tome pa neću ni ja.
A sad, eto, uspoređujem tvoju opčinjenost mladom ženom sa svojom opčinjenošću tobom. Iluzija je iluzija. Istodobno te oduševi i zbuni, zadivi i poljulja povjerenje u vlastita osjetila. Ništa nije onakvo kakvim se čini, zar ne?
Ne želim te uvrijediti, ali, iako si na platnu ostvario vrhunske uloge, uloga zaljubljenog čovjeka koju igraš s Alejandrom zasjenila je sve što si do sada glumio. Rekla bih da je ova uloga tvoje životno djelo. Nije da te osuđujem, ali doista me zanima kako to da se u životu velike ljubavi vas poznatih i slavnih uvijek događaju između starijeg muškarca i mlade žene? Kako to da ljepota mladog ženskog tijela uvijek bude ispred mudrosti i ljepote duha? Richarde, nitko nije imun na godine, pa ni ti. Zar ne misliš kako su trideset i četiri godine razlike previše i za glumca poput tebe? Znam, ljubav je neobjašnjiva igra, ipak, voljela bih čuti koja je tvoja priča? I, je li to što se dogodilo između vas dvoje unaprijedilo rast tvojega duha? Oprosti, ali izgleda mi kao da se tvoja mudrost, a i tvoja duhovnost utopila među Alejandrinim nogama. Znaš, zaključila sam da s tvojim budizmom nešto ne štima. A i Dalaj Lamu gledam drugim očima. Iskreno, nije da te plašim, ali mislim da ni ova priča neće imati sretan završetak. Znaš i sam, to tako u stvarnom životu biva.
Napisala sam nekoliko priča o tebi. Pokušavam postati spisateljica. U jednoj smo se sreli u Zagrebu na premijeri tvojega filma. U drugoj sam te lovila po Rijeci dok si šetao gradom vjerujući kako te nitko neće prepoznati. Jednu od njih poslala sam na natječaj za vrlo cijenjenu nagradu u našoj zemlji. Molim te, neka ti ne bude teško, napiši mi nekoliko rečenica. Bit ću ti zahvalna do neba. Još bih te zamolila da mi pošalješ fotografiju s posvetom i neki sitni darak poput privjeska za ključeve na koji možeš ugravirati svoje puno ime Richard Tiffani Gere. Na dodjeli nagrade, na koju računam, pravit ću se s tim važna.
Molim te, oprosti mi ako sam te nečim uvrijedila. Radujem se odgovoru i naravno, želim ti sreću.
Tvoja obožavateljica Lj.
22. 9. 2019.
Dragi Richarde, želim ti sreću.
Još nije stiglo tvoje pismo, a ja se pitam je li moje stiglo tebi. Poslala sam ga prije gotovo pet mjeseci. Nadam se da te napisano nije uvrijedilo i da nisam tražeći fotografiju i darak prevršila mjeru pristojnosti. Ako si primio pismo, još jednom te molim, pošalji mi sliku s posvetom, uskoro će rezultati natječaja. Razmišljam i o pisanju roman. O tome kako smo dugo maštali jedno o drugom i napokon se sreli. To bi odgovaralo stanovitoj ideji o idealnom susretu muškarca i žene. Već ga imam u glavi. Možda bi bio dobar i za filmski scenarij.
U ovom pismu šaljem ti i fotokopiju prethodnog, za svaki slučaj, ako ga nisi dobio. Tako ćeš lakše razumjeti ovo koje ti danas pišem. Nadam se da ćeš se javiti brzo, prije dodjele nagrade.
Tvoja obožavateljica Lj.
22. 2. 2020.
Dragi Richarde, želim ti sreću.
Evo, prošlo je točno pet mjeseci otkako sam ti poslala drugo pismo. Primio si ga, znam, jer poslala sam ga preporučenom poštom. Bilo bi lijepo da si mi odgovorio.
Pisma koja sam ti poslala morala sam, zbog nedovoljnog poznavanja engleskoga jezika, prevesti i taj sam prijevod skupo platila. To za tebe ne znači ništa, ali u prilikama u kojima ja živim nije baš jednostavno za jedno pismo izdvojiti toliko novca.
Zadnjih mjesec dana gotovo svakodnevno sam očekivala pismo. Znam, u međuvremenu si postao otac. Ta ti uloga sigurno oduzima puno vremena. Richarde, ne želim ružno misliti o tebi, ali za nekoliko rečenica, u ovih deset mjeseci, mogao si naći malo vremena.
Vjerujem da si primijetio kako sam pisma počela rečenicom „Želim ti sreću“. Davno sam čitala članak u kojem preporučuješ tu misao, u susretu s ljudima, kao duhovnu vježbu. Koristim ju umjesto pozdrava. Iskreno, jako sam se nadala da ćeš mi odgovoriti, naročito kada pročitaš da četrdeset godina pratim tvoj život. Ali eto, nisi. Možda bi, da sam mlađa? Znaš, napisala sam još nekoliko priča o tebi. Nisam ih još prevela. Budem.
Ne možeš zamisliti koliko bi me usrećio da si mi napisao nekoliko rečenica. Još uvijek imam bezbroj pitanja o tebi i tvojem životu. Možda će ti zvučati smiješno, ali pitam se, presvlačite li ti i Alejandra pelene svome sinu ili to netko čini za vas? Doji li ona ili se plaši da će upropastiti sise? Znaš, najpogubniji učinak sile teže vidi se na ženskim sisama. Richarde, razmišljaš li o svojoj smrti i mogućnosti da će tvoj sin možda odrasti bez oca? Jesi li zaboravio da svaka iluzija može u trenu nestati?
Još samo ovo prije kraja, nisam dobila nagradu. Samo zahvalnicu za sudjelovanje. To ne znači da više ne želim od tebe pismo i darak. Kad dovršim roman, on će biti izniman. Dobit ću nagradu pa ću se na dodjeli praviti važna. Još uvijek se nadam tvojem pismu. Čekajući, s ljubavlju mislim na tebe.
Tvoja Lj.
20. 3. 2020.
Pobogu Richarde, od tebe ni riječi, a prošao je još jedan mjesec. Uskoro će novi natječaj. Samo da si napisao nekoliko riječi, moj bi roman već bio gotov. Ti bi trebao znati kako je teško živjeti između stvarnosti i fikcije. U pismu ti šaljem sva pisma koja sam do sada napisala. Šaljem ti ih preporučeno. I samo da znaš, sve sam u kući izludila pitanjem: Je li stiglo Richardovo pismo?
Molim te, napiši mi bar razglednicu da svi znaju da između nas postoji povezanost i prijateljstvo.
Tvoja Lj.
20. 10. 2020.
Dragi Richarde, želim ti sreću.
Pišem ti ovo pismo iako još nije stigao tvoj odgovor. Ovih dana za potrebe neke radionice pisanja čitam knjigu „Anđeo u ofsajdu“ jednoga našeg cijenjenog pisca. Poznat je po strasti prema odurnom. Priča se zove „Forma amorfa“. U nju je umetnuo priču iz dnevnika maestra Dandola, jednog od najpoznatijih izrađivača galiotskih žigova u Mletačkoj Republici. Maestro je bio već u godinama kad se oženio vrlo mladom i lijepom pučankom. Međutim, tu njegovu ženu zapazio je jedan patricij, senator iz glasovite obitelji. Mlad čovjek. Ubrzo mu je postala ljubavnica. Sastajali su se gotovo na očigled muža. Ne znam zašto, ali čitajući ovu priču, zabrinula sam se za tebe. Nadam se da te ovakvo nešto nije spriječilo da odgovoriš na moje pismo. Molim te, napiši mi nekoliko rečenica kako bih znala da je sve u redu. Pazi na sebe.
Tvoja Lj.
28. 1. 2021.
Dragi Richarde, dugo ti nisam pisala. Danas mi je rođendan i odlučila sam napisati ovo pismo kao dar samoj sebi. Nije potrebno spominjati da ni do danas nije stiglo tvoje pismo.
Otkad se kod nas dogodio potres, gotovo svakodnevno gledam tvoje filmove. Sinoć sam pogledala „Jeste li za ples“. Draga mi je spoznaja koju film donosi da i drugim ljudima nešto u njihovom životu nedostaje pa traže izazove. Šaljem ti nekoliko svojih priča. Prevedene su.
Možda si kao i moji ukućani pomislio da sam opsjednuta tobom, a ja sam zapravo zaljubljena u pisanje i tražim inspiraciju. Ovo mi se razjasnilo nakon potresa. Imam potrebu, ako se dogodi veći potres, da to znaš.
Želim ti se pohvaliti, dobila sam nagradu za priču, na nekom lokalnom natječaju. Od tada muž mi je postao sumnjičav i često se naglas pita što je istina, a što fikcija u mojim pričama. Mislim da moram donijeti neke važne odluke kako bih sačuvala san i maštu, a da ipak ne povrijedim one s kojima živim. Doista nije lako shvatiti fikciju. Ako se odlučiš da mi odgovoriš, bit će mi drago.
Pozdravljam te i želim ti sreću.
Tvoja prijateljica Lj.
27. 4. 2021.
Dragi Richarde, stiglo je tvoje pismo. Napokon. Gotovo minutu sam skakala od radosti po dvorištu. Ovih dana radila sam od kuće zbog korone i svakodnevno očekivala poštara, kao da sam slutila da će baš tih dana stići pismo. Ipak između nas postoji povezanost.
Ne znam što je u njemu pisalo jer mi ga je suprug oteo iz ruke i potrgao. No ja sam prije toga vidjela strani poštanski žig i marku. Rekao je da sam histerična i da moja zaluđenost s tobom mora prestati, inače će me strpati u ludnicu. Vjerujem, zbog njegove reakcije, da je bilo još pisama koje je primio. Sigurna sam da si mi u njima izrazio svoju naklonost. Možda si uz prijateljstvo spomenuo i druge mogućnosti, jer kako je neki uman čovjek napisao: „Pisma spajaju duše bolje nego poljupci.“
Znaš, u zadnje vrijeme s mojim se suprugom događa nešto vrlo neobično. Sve više sliči na tebe, naročito otkako je pustio da mu izraste sijeda kosa, koja se kovrča baš poput tvoje. A i osmijeh mu je sve tajanstveniji. Zainteresirao se i za budizam. Doduše, i prije ga je pomalo proučavao. Veoma mi je čudna ta njegova iznenadna opsjednutost tobom.
Dugo sam žalila za poderanim pismom. Danima nisam razgovarala sa suprugom. A onda se dogodio još jedan potres, dovoljno jak da me natjera na promišljanje o tome tko sam.
Suprug mi je kupio psa. Vjerojatno da se ispriča. Ja se pravim luda kao da ne kužim razlog. Dala sam mu ime Riki. Djeca me zezaju da sam mu htjela dati ime Richard, ali da zbog tate nisam. To je istina, no ne želim to njima priznati.
Sinoć sam pogledala film „Olujna ljubav u Rodantheu“ i na neki čudan način bilo mi je drago što si umro.
Dovršila sam roman i poslala ga lektoru. Promijenila sam imena. Nikome neće biti jasno da se radi o tebi i meni. Konačno sam shvatila što je fikcija.
Sve rjeđe gledam tvoje filmove i sve manje se družim s ljudima. Prestala sam tvoje ime spominjati pred ukućanima. Ne želim ih uznemiravati. Često u sumrak šećem i pričam s Rikijem. To me smiruje. Možda su tome pridonijele i tablete koje mi je doktor propisao.
Djeca me zezaju da ću šetnjama izliječiti depresiju. Ja ne mislim da sam depresivna, jednostavno mi treba vremena da spoznam gdje mi je u ovom trenutku mjesto. A ako i jesam malo nestabilna, to nije zbog tebe nego zbog korone i potresa.
Znam da ćeš se iznenaditi, ali odlučila sam da neću više pisati o tebi. Ta odluka čini me slobodnom. Najbolje će biti da mi ne odgovoriš na ovo pismo. Znam, a i ti znaš, ljubomora je čudan osjećaj i zbog nje se događa svašta. Uostalom, za neke ljubavi je prekasno. Zaboravi da sam ti ikad pisala. Pozdravi Alejandru i djecu.
Želim vam sreću.
Ljiljana.
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koju je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.
Moderator radionice Antonija Putić.