šalje: Karmen Sinković, Širolina 8, 10000 Zagreb
Prima:
Gđa Trešnja
Varaždinska cesta 32
48000 Koprivnica
Draga moja Trešnjice,
Jučer sam bila u vrtu mojih dragih prijatelja. Družili smo se i uživali u prekrasnom, sunčanom, jesenjem danu. U jednom trenutku pogled mi se zaustavio na ogromnom stablu u susjednom dvorištu. Pojavila se lavina sjećanja na dane mojega djetinjstva. Najljepše doba mojega života.
Na povratku kući mislila sam na tebe, draga moja Trešnjice. Moje misli bivale su sve jače i jače.
Noć. Vrijeme snivanja. Ne mogu spavati. Vrtim se i prebirem po sjećanjima.
Prošlo je gotovo pola stoljeća od našeg zadnjeg zagrljaja. Sjećam se kako sam te nježno grlila na rastanku. Bilo je to jednog jesenjeg dana kada su moji djeda i baka prodali kuću, vrt i moje dvorište iz djetinjstva nekim, meni nepoznatim, ljudima. Plakala sam i nježno te pokušavala obgrliti. Laganim korakom hodala sam oko tebe ne bih li te obgrlila sa svih strana. Šaptala sam ti da te volim i da ćeš mi puno, puno nedostajati. Šaptala sam ti da te nikada neći zaboraviti. Bila sam svjesna da je mojem sretnom djetinjstvu došao kraj. Više ništa nije bilo kao prije. U mojem drugom dvorištu bilo je djece, ali to nisu bila djeca s kojom sam navikla igrati se. Igrali smo se na ulici koja je bila slijepa. Godinama ste mi nedostajali ti i moje dvorište.
Čekam svitanje. S prvim danjim zrakama pala je odluka. Silno ti želim napisati pismo.
Znam da se sada čudom čudiš što sam te se sjetila. Čudiš se kako ti se javlja ona najmanja vragolasta čije ime ne završava na slovo a.
Da, da, prošlo je pola stoljeća kada sam te posljednji puta vidjela. Ne mogu vjerovati kako vrijeme leti, a sjećanja još odišu svježinom.
Prošla je moja mladost i zrelost i sada uživam u, kako smo to nekada davno rekli, starosti (ha-ha-ha). A ne, ne, ne, ne žalim se, ja stvarno uživam u svakom novom danu te starosti, prisjećajući se svega što je bilo lijepo, a moram ti priznati bilo je puno, puno toga lijepoga.
Najljepše je bilo moje djetinjstvo. O moj Bože, kako sam uživala u mojem dvorištu u kojem su se okupljala sva djeca iz naše ulice i u vrtu u kojem si ti bila kraljica. Bila si u najboljim godinama. Prava dama.
Znaš, sjetim te se u svakom godišnjem dobu. Pa ipak si ti obilježila moje djetinjstvo. Znam što si sada pomislila. Da, pogodila si, moja baka i moj dedek bili su meni najvažniji. Pa ipak sam ja bila dekova princeza, a bakino zlato.
S osmjehom na licu prisjećam se dolaska proljeća.
Sve postaje veselo, mirisno, obojano. Ti si svakoga proljeća stavljala prekrasan bijeli šešir na svoju glavu. Sjećam se kako su te pčelice i još neke druge bube obilazile i pjevušile ti neke zujave tonove koji su mi ponekad išli na živce. Trava je bila još hladna pa sam sjedeći na klupici uživala podno tvojeg ogromnog šešira. Satima sam ležala na klupici i tražila nebo koje se skrivalo i tvojem cvjetnom šeširu. A onda u nekom trenutku pobacala si tisuće i tisuće bijelih latica i prekrila mladu travu. Izgledalo je kao da je pao snijeg. Bijeli šešir zamijenila si zelenim šeširom. I tada si bila prava dama. I tada sam gledala u visinu i kroz tvoj šešir tražila plavo nebo. U tvojim zelenim listićima šešira pojavile su se male zelene kuglice koje su svakim danom bivale sve veće i veće i kad su se toliko nadebljale, pocrvenile su jer ih je bilo sram kako su debele i sočne. Bilo je to vrijeme kada si ti okupila sve moje moje prijatelje iz ulice i kada smo se svi zajedno veselili tvojim crvenim kuglicama. Penjali smo se po tebi kao mali majmunčići, vješto grlili tvoje tanke grane na kojima su se crvenili sočni plodovi. Znalo nas je biti više od deset. Ti si uživala u našoj ciki, smijehu i spretnosti, čuvala nas i pazila da nitko ne padne i ne slomi ruku. Danima i satima smo uživali u tvojim crvenim bobicama zvanim trešnjicama. Mi smo ih zvali bobice jer nismo mogli izgovoriti slovo R, pa su trešnjice zvučale tešnjice. Bilo ih je dovoljno za nas i za ptice koje su dolazile i pjevale ti ujutro i navečer kada nas nije bilo.
Sjećam se ljeta. Vrućeg ljeta, žege i sparine. Svi smo šćućureni sjedili ispod tvojeg zelenog šešira koji nam je radio najljepšu hladovinu unatoč velikoj vrućini koja je svima oduzimala dah. Bilo je dana kada smo svi jedva disali. Tvoj šešir bio je prava modna kreacija. Tisuće zelenih listića preko noći skupljalo je svježinu za vreli dan. Sjećaš li se naših igara, kada smo bile samo curice, onda smo se igrale s bebama. Svaka je imala kutiju ili dvije od cipela. U jednoj kutiji napravili smo od kartona namještaj za naše bebe: ormareke, stolek, stolce, krevet. Šivale smo bebama šoseke i haljinice od krpica koje nam je dala teta šnajderica Milka.
O, koliko je igara odigrano ispod tvojeg šešira. Posebno se sjećam naših mudrih rečenica. To nam je bila najomiljenija igra. Uvijek smo bili jako glasni tako da nas je čula cijela ulica. Sjećam se i naše omiljene igre s kuhačama iza bijelih plahti koje ste držali ti i plot koji je dijelio naš i susjedov vrt. Igrokaz koji smo sami izmislili. Naslušala si se ti naših glasova, cike, smijeha i šaputanja tijekom svakog ljeta.
A kada je stigla jesen, stavljala si novi šešir na svoju ogromnu glavu. Šareni, pun raznih boja koje sam obožavala. Uvijek sam se divila tvojem odabiru boja. Sjećam se kako sam jednom pitala baku postoji li dućan u kojem se mogu kupiti materijali boja tvojih šešira. Bijela, zelena, žuta, zelenkasta, narančasta, smeđa, crvenkasta i još puno kombinacija boja koje ne možeš niti zamisliti da postoje.
Kada se došuljala kasna jesen, skinula si svoj šešir. Otkrila si svoju glavu. Kroz tisuću grančica na nekoliko debelih grana vidjela sam plavu boju neba, skrivene oblake, a ponekad i tisuću zvjezdica i mjesec koji je tražio da mu budeš krevet ne bi li se malo odmorio tijekom noći.
Obožavala si kišne kapi koje su te umivale i jak vjetar koji te je stvarao snažnom i gordom. Ja nisam voljela kišu, a još više nisam voljela vjetar. Još uvijek ih ne volim.
Sjećam se zime. Zimi si bila čarobna. Dama iz najljepše bajke. Snježne pahuljice spavale su na tvojim granama, pa i onim najtanjim grančicama. Mekane, bijele i svjetlucave ocrtavale su svu tvoju ljepotu i gordost. Zime su bile hladne i s puno snijega koji je škripuckao pod našim malim stopalima. Svi smo voljeli zimu. Čim je napadalo puno snijega, uživali smo u zimskim radostima. Najdraže nam je bilo ispod tvoje krošnje napraviti jednog velikog snjegovića i puno malih. Svako jutro, čim bi se probudila, jurila sam prema prozoru kako bih provjerila jesu li svi snjegovići na broju.
Znaš, voljela sam te jako, jako, jer si ti bila moje utočište kada sam bila tužna, ljuta i uplakana. Uvijek sam ti se izjadala. Nikad mi nisi rekla da moram šutjeti. Ja sam kroz plač pričala, a ti si samo šutjela i slušala. Prvo sam tebi ispričala svoje male i najveće tajne. Kasnije, kada je bila dobra prilika, onda sam ih ispričala i svojoj baki. Puno, puno toga bih još mogla napisati.
Želim ti reći kako te godinama i godinama tražim pogledom. Ostala je vječna ljubav prema tvojim bojama koje si pomno birala tijekom svakog proljeća, ljeta i jeseni, prema tvojim sočnim crvenim plodovima, prema tvojoj dobroti i toplini koju si mi podarila.
Godinama se pitam kako si, gdje si, sjetiš li me se, nedostajem li ti kao što ti nedostaješ meni.
Prošlo je puno dana, mjeseci, godina. Možda si ostarjela i više nisi u vrtu. Možda si sada postala najljepši ormar i čuvaš stvari nekoj djevojčici ili dječaku, ili si stol za kojim blaguje obitelj vesela kao što je nekad bila moja obitelj, ili si veseli krevetić nekom nestašnom i radoznalom djetetu kao što sam ja bila.
O moja draga Trešnjice, jako mi nedostaješ. Znaj da te čuvam i uvijek ću te čuvati u svojem srcu kao najveće blago.
Tvoja vragolasta Karmen
Karmen Sinković
Moderator radionice Antonija Putić
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koji je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.