Dragi tata,
počinjem ovo pismo jednim običnim naslovom, koje za tebe neće značiti ništa, ali meni znače mnogo! Te dvije obične riječi koje djeca nauče prije svih ostalih riječi, a nekoj djeci se naprosto urežu u pamćenje i teško ih zaborave.
Dragi Tata, toliko bih želio da ti mogu reći koliko te mrzim, da ta želja boli. Naravno ti to shvatiti nećeš, jer jednostavno to ne želiš, jer previše voliš sebe i samo sebe.
Počelo je to davno, dok sam maštao da ću se s tobom igrati, da ćeš mi pomoći da ostvarim svoje snove, dok sam te gledao sa poštovanjem. No, ti si bio daleko. Bio si daleko, a meni se činilo ipak tako blizu. Godine su prolazile, kao na traci jedna je smjenjivala drugu pa se činilo da nema kraja. Ponekad je majci stiglo koje tvoje pismo, a na kraju svakog tvog pisma bio je pozdrav pun podsmijeha i sebičnosti. Zamišljao sam kako ga pišeš smijući se. Ipak jednog dana ti si se vrati. Njemačka više nije bila kilometrima daleko, ti si stigao. Bio sam već završio sedmi razred osnovne škole, a umjesto tebe imao sam ulicu. Pokušao sam maštati o našoj sreći, o nama, o životu koji ti je donio sina na svijet, no sve je ostajalo samo na mojoj mašti. Odgurnuo si me od sebe bez riječi bez obrazloženja, samo tako. Odbacio si me i tek danas, kada ovo pišem vidim da sam uzalud maštao o danu kada ču poći s tobom u šetnju, kino, možda kakav muzej, o danu kada ču moći reći ; “Dragi Tata!.
Upropastio si mi dio mladalačkog života, oduzeo si mi radost, smijeh i sreću. Sada kad si sve to uspio da mi oduzmeš ti se usuđuješ pisati o ljubavi prema meni, svom sinu. Ja znam kolika te ljubomora razdire i znam da me ne voliš iz razloga jer sam mlad, jer je cijeli život ispred mene, no ti ipak pišeš o tome i duboko u sebi se nadaš da ćeš svojim pisanjem uništiti moje snove. Žao mi je, ali prevario si se. Odgojila me ulica, prijateljstvo mojih vršnjaka, moji snovi, a ne tvoja besćutna stvarnost koja je okrutna kao i ti. Snove mi nećeš oduzeti, a stvarnost koju prezirem poklanjam ti, uzmi je. Uzmi i uništi sve ono što sam nekada u snovima viđao, samo ti ne dam dvije riječi i vjeruj mi nećeš ih nikada uništiti : “Dragi Tata !”
Ovo pismo napisao sam 1972 godine, kada je brak mojih roditelja već bio propao, naravno zaslugom mog oca i jako jako se ponosim njime.
Imam dva odrasla sina i oni dalje čuvaju te samo moje dvije riječi ” Dragi Tata”.
U Zagrebu, 12.11.2021
Moderator radionice Antonija Putić