P. S. „Majka je umrla danas. Ili možda jučer. Ne znam.“ Albert Camus
S ljubavlju, Mirta
Miris lipova čaja širi se po rubovima šalice. Prinosim ustima vruću tekućinu i pritom ju prosipam po odjeći. Izdaju me drhtave ruke i ukočeni prsti koji strše kao napete žice. Pokraj tebe u zdjeli stoji nedodirnuta hrana i posuda puna vode. Naslanjam se na tvoje nepomično tijelo. Tek naša disanja daju naslutiti da život još samo tinja. Obje znamo da je kraj pred vratima. Više i ne vidimo jedna drugu. Ti doista više ne vidiš, a ja vidim tek ispruženi prst ispred nosa. Čuješ li kako netko svira Chopinovu sonatu? Sjećaš se susjeda Vinka? Samo je on znao napamet, bez ijedne note odsvirati klasičnu glazbu. Kakav je to virtuoz bio, a sada svira nebeske koncerte. Vjetar vani vija pahulje pod svjetlima neonskih reklama. Nekada smo uživale u tom blještavilu boja, u toj lucidnoj igri bez granica.
Namjerno smo gazile lokve vode i lišće pod nogama. Nikada nismo voljele kišobrane tako da nas je kiša uvijek dobro okupala. Sjećaš li se kada smo trčale po stazi pokraj školskoga igrališta? Iz škole su dopirali veseli glasovi učenika. Često smo znali zastati pored prozora. Ti bi dobila najdraži slatkiš, a ja komadić dječjega osmijeha. Kakve su to jeseni bile?! Tko bi ih uopće mogao i prebrojiti sve ove godine? U šetnjama uvijek bi me vukla naprijed kao da si znala kamo treba ići. Zapravo, miris te vodio, a tako si onda vodila i mene. Zadihane smo znale sjesti ispod krošnje staroga hrasta. Vrijeme bi tada stalo sve dok nas ne bi zapljusnula nepodnošljiva vrućina.
Sunce visoko iznad grana raširilo je svoje zrake i peklo nas je po tijelu. Ti goriš jer si crna, a ja sam prekrivena crvenim opeklinama. Do Drave nam se nije dalo ići po ovoj vrućini. Ostalo nam je samo ovo jezero. Tebi nije smetala ni njegova prljava voda. Uletjela si u nju kao dijete bez straha i opreza. Ja sam stajala uz rub i čekala da mi se vratiš. Bila si zaigrana i nestašna. Vani se asfalt topio pod nogama. Nama ništa nije smetalo. Život je gorio u nama i oko nas. Nešto hladno curilo nam je niz leđa. Meškoljile smo se i gledale uokolo. Žena je polijevala cvijeće na balkonu ispod kojega smo prolazile. Godilo nam je osvježenje.
Proljetni dažd okupao nas je netom poslije susreta. Iz prolaznoga oblaka izlila se kiša. Na nebu se pojavila duga. Ti, ja i Laura stojimo ispred velike, zelene ograde. Iza nas čuju se ljudski glasovi pomiješani s lavežom pasa. Svi se naguravaju uz natpis: ULAZ koji je već sada, za tebe, izlaz. „Malo se približite da stanete u fotoobjektiv“, začuo se simpatični ženski glas. Od uzbuđenja smo se nagurale jedna na drugu. „Bit će to vječna fotografija, draga Đesika“, izgovorila sam. Zatim se začuo zvuk zvona. Bio je to znak da je jedan život udomljen. Drugi zvuk bio je zvuk automobila u koji smo ušle. „I bit ćeš moja ruža i ja ću te zauvijek voljeti“, reče Mali princ.
Rad nastao za vrijeme Literarne radionice Pišem ti pismo koju je za ciljnu skupinu 54+ u studenome 2021. vodila Snježana Berak.
Moderator radionice Antonija Putić.